Kako sam spojio Logic Pro, Suno AI i vlastite rane iz rata
Svi danas možemo biti glazbenici. Ta rečenica zvuči sjajno na papiru, ali u praksi donosi ozbiljnu egzistencijalnu krizu dok sjedite u sobi, gledate u monitor i pitate se jeste li genijalni producent ili samo tehnološki napredna budala koja previše mašta.
Godinama sam radio pjesme. Napravio sam ih desetak i, budimo iskreni, načelno nikoga nisu zanimale. I to je potpuno u redu. Nisam to radio jer me puca kompleks veličine niti se vidim na koncertnim plakatima. Moja stvarnost je puno tiša i teža. Kao teži invalid Domovinskog rata, svakodnevno se lomim pod bolničkim dijagnozama i tonama medicinske dokumentacije. Umjetnost je u cijeloj toj priči moj jedini ispušni ventil, prostor gdje dijagnoze na par sati prestaju diktirati pravila igre.
Onda se prije otprilike godinu dana pojavio Suno AI. Moja produkcija je odjednom dobila nevjerojatan zamah. Sve je zvučalo bolje, čišće, modernije. Zapravo, zvučalo je predobro. I tu dolazimo do ključnog problema modernog doba: to više nije sto posto moj rad.
Moje, tvoje, robotovo: Kako izgleda recept za digitalni gulaš
Proces je zapravo prilično složen. Uzmem tekst koji sam sam napisao ili posudim stihove od prijatelja. Sjednem za Logic Pro, posložim glazbenu strukturu, bazu, ritam, pa sve to skupa provučem kroz Suno da ga lansira u orbitu. Čak i otpjevam dionice svojim glasom, a onda ga ponovno provučem kroz umjetnu inteligenciju. Rezultat je moj glas, ali s onim savršenim, robotskim sjajem. Nakon toga cijelu stvar vratim natrag u Logic Pro na dodatno korigiranje i poliranje.
To je čisti omjer pola-pola. Pedeset posto moje muke, pedeset posto rada umjetne inteligencije. Zbog toga se danas užasno teško nazvati producentom ili glazbenikom. Pravi glazbenici se preneraze kad čuju za ovaj proces, dok slučajna publika i prijatelji samo frknu nosom uz komentar: “Pa dobro, tako znam i ja.”
E pa, ne znaš. Iza ovog procesa i dalje stoji gomila posla, učenja i sati sjedenja za ekranom. Ali AI je upleten i ti si automatski kriv. Presuda okoline je donesena, a potvrdio ju je i zakon – pjesmu stvorenu na ovaj način ne možeš registrirati u ZAMP-u, iako je bez problema možeš lansirati na streaming servise.
Sociologija sive zone i profesionalno licemjerstvo
Priča postaje još zabavnija kada zagrebemo ispod površine glazbene industrije. Dok javnost odmahuje rukom na spomen umjetne inteligencije, šuška se da gotovo 80 posto profesionalnih glazbenika potajno koristi Suno kao alat za generiranje ideja. Oni tamo dobiju iskru, a onda u skupim studijima, Cubaseu ili Logic Pro programu grade priču dalje uz stvarne vokale i instrumente.
Pravilo struke kaže da cijela stvar pije vodu ako umjetnu inteligenciju svedeš na otprilike 35 posto udjela u konačnom proizvodu. Sve preko toga te gura ravno u moju sivu zonu. Ja bih je rado sveo na tih idealnih 35 posto, ali za prave instrumente i profesionalne studije prvenstveno nemam novca. Osim toga, s pedeset i nešto godina na leđima, iskreno mi se ne da trčati po pozornicama i glumiti rock zvijezdu. Neda mi se, i to je legitimno pravo mojih godina.
Tako sam ostao u nekom neobičnom raskoraku, ni vamo ni tamo. Izbacujem pjesme jednom mjesečno. One uglavnom nikoga ne zanimaju, ali meni služe kao savršena psihoterapija. Ipak, cijela ova igra s algoritmima donijela je i nešto opipljivo – nekoliko pjesama koje sam složio završilo je kod profesionalnih izvođača i uskoro će negdje službeno osvanuti.
Što dalje s tim? Nemam pojma. Možda sam stvarno prevarant koji je pronašao prečicu, a možda sam samo moderni autor koji koristi alate svog vremena da preživi vlastitu svakodnevicu. Dok se svijet dogovori oko definicije umjetnosti, ja ću i dalje paliti Logic Pro. Čak i u sivoj zoni, stvaranje je bolji izbor od brojanja dijagnoza.
Odgovori