mozaikcro

Istina ili medijska zamka

Medijski prostor u Hrvatskoj i svijetu sve češće pune priče o javnim osobama koje otvoreno progovaraju o svom vjerskom buđenju. Kada mlada glazbenica poput Albine Grčić na svojim društvenim mrežama ili u intervjuima podijeli trenutke molitve, u vjerničkom srcu prirodno se budi radost.

Njezina otvorenost pod zadnje uistinu je lijep primjer koji želimo pozdraviti, baš kao što smo pozdravili i velike sportske uspjehe Blanke Vlašić ili estradne ikone poput Simone Mijoković koje su javno posvjedočile da su slavu zamijenile Kristom.

Čini se kao da se kroz njih otvara novi kanal komunikacije prema generacijama koje je inače teško doprijeti.

Slične primjere gledamo i u Hollywoodu, gdje glumci poput Marka Wahlberga, Denzela Washingtona ili Chrisa Pratta javno nose svoj križ unatoč industriji koja nerijetko ignorira kršćanske vrijednosti. No, upravo u tom trenutku, kada se zanos susretne s bljeskovima reflektora, otvara se jedno od najvažnijih pitanja suvremenog pastorala, a to je pitanje zrelosti, vremena i potrebe za duhovnim filtrom.

Senzacionalizam protiv evanđelja: Kada mediji preuzmu kontrolu nad vjerom

Ipak, u posljednje vrijeme opravdano se javlja i određena briga jer se čini da je takvih priča u javnosti odjednom senzacionalno trunku previše.

Pitanje je recikliraju li se samo postojeći tekstovi iz jednog intervjua, izvlače i što nije izrečeno. Navaljuju li novinari na Albinu i druge mlade ljude tražeći od njih da neprestano govore o intimi svog odnosa s Bogom, ili je u pitanju nešto treće. Kako god bilo, moramo pozvati na velik oprez.

Svjetovni mediji ne idu za evangelizacijom; oni idu za senzacijom, prodajom priča i klikovima na internetu. U toj mašineriji krije se opasnost da se javno svjedočenje vjere zaguši, da se pretvori u svakodnevni estradni sadržaj i tako potpuno izgubi svoju težinu i svetost. Ovdje uistinu vrijedi pravilo da je manje zapravo više, kako se biseri vjere ne bi pretvorili u jeftinu medijsku robu.

Kada čovjek doživi autentičan, silovit susret s Božjom ljubavlju, u njemu se rađa silna eksplozija emocija koju pošto-poto želi podijeliti sa svijetom. U teološkoj tradiciji to se početno razdoblje naziva vremenom duhovnih utjeha, fazom u kojoj je sve lagano, a prisutnost Božja gotovo opipljiva.

Međutim, ono što mnogi preobraćenici, ali i vjernici koji ih slušaju, previđaju jest činjenica da je nakon tog prvog koraka potreban dugotrajan proces sazrijevanja.

Kada kažemo da je nakon obraćenja potreban filtar, duhovno vodstvo i vrijeme, zapravo govorimo o onome što Crkva stoljećima naziva razlučivanjem duhova i vremenom duhovne formacije.

Pouka crkvenih otaca: Zašto je pustinja nužna nakon obraćenja

Bez tog procesa, rano i naglo izlaženje u javnost može postati opasna zamka.

Sveti Ivan od Križa, veliki crkveni naučitelj, u svojim spisima jasno upozorava na takozvanu duhovnu oholost početnika.

Ti ljudi, poneseni prvim žarom, često nesvjesno počinju poučavati druge i prorokovati prije nego što su sami utemeljeni u poniznosti i skrovitosti, čime riskiraju da u javnosti postanu nedorečeni ili čak površni.

Granica između onoga što u čovjeku uistinu čini Duh Sveti i onoga što je plod vlastite psihološke potrebe za promjenom ili pažnjom iznimno je tanka.

Sveti Ignacije Loyolski u svojim pravilima o razlučivanju duhova ostavio nam je dragocjeno upozorenje da zao duh često dolazi prerušen u anđela svjetla. On može poticati novog vjernika na naizgled izvrsna djela, poput prerane evangelizacije i velikih javnih istupa, samo zato da bi ga uveo u zanesenost i ponos, što na koncu može ispasti kontraproduktivno.

Zato javnoj osobi koja prolazi kroz obraćenje potreban je kršćanski PR agent koji će osmisliti strategiju nastupa, ali ponajviše iskusan duhovnik.

Potreban joj je svećenik koji će u tišini ispovjedaonice, daleko od očiju javnosti, služiti kao filtar kroz koji se pročišćavaju motivi srca, kako bi se razlikovalo što dolazi od Boga, a što od ljudskoga zanosa.

On može reći da nešto ide van, a nešto ne. Mora se poznavati autoritet jer vjernik više ne predstavlja samo sebe.

Jedan svećenik je lijepo rekao da kada uzmemo žrtvu u jednu ruku, vlastitu ili tuđu, a u drugu ruku stavimo Boga, to prerasta nas same. Tada smo dužni i odgovorni za sve poslije što je izrečeno.

Jesmo li spremni preuzeti tu odgovornost? Ovo je poziv na oprez, ali i poticanje da se ide u to s razumijevanjem. Jer jedino što je važno na ovom svijetu za svakog kršćanina je hod prema Bogu.

Fra Ivo Pavić naglašava da Bog nije baš da mu se sjedi uz one koji isto sjede i mole. Da, to je baza, no treba se pokrenuti. On je više sa onima koji idu u izazove propovjedajući Evanđelje. A to su između ostaloga i javni istupi ljudi u svijetu zabave, sporta , politike ili nešto četvrto.

Svjedočanstvo ili performans: Tanka linija između milosti i grijeha

Ovaj je filtar posebno kritičan kada su u pitanju svjedočanstva ljudi koji su prošli kroz pakao ovisnosti i teških grijeha.

Svjedočanstvo Marina Ivanovića Stoke u njegovoj kazališnoj predstavi često se navodi kao primjer snažnog i strastvenog govora o vjeri. Ipak, iskusno oko duhovnika i teologa ovdje primjećuje ozbiljnu opasnost o kojoj je otvoreno progovorio i dio svećenstva.

Kada javni govor postane previše živopisan i strastven u opisivanju uličnog života, droge i podzemlja, a Bog se spomene tek usputno na kraju, događa se duhovni promašaj.

Publika, umjesto ljepote milosti, može osjetiti privlačnost i dinamiku samog poroka.

Starozavjetni prorok Jeremija govori o unutarnjoj vatri zbog koje ne može šutjeti, ali ta vatra uvijek sa sobom nosi golemu odgovornost i teret Božje riječi, a ne zabavu za masu.

Ako govor o prijašnjem grijehu budi veći žar od govora o Kristu, to je jasan znak da iscjeljenje srca još traje i da je osobi mjesto u skrovitosti crkvene klupe ili komune, a ne na pozornici.

Vjernici često upadaju u zamku da od novih preobraćenika s estrade preko noći stvaraju duhovne idole, zaboravljajući pritom koliko je showbiznis surov i nespojiv s evanđeoskim vrijednostima.

Sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici podsjeća da je cijeli svijet pod vlašću Zloga, a to se ponajviše vidi u industriji zabave koja profitira na senzacionalizmu.

Primjeri iz Hollywooda, gdje su se vrata nakon filma Pasija zatvorila Melu Gibsonu i Jimu Caviezelu, pokazuju da vjernost Kristu u tom svijetu nosi visoku cijenu i može ugasiti karijere.

Zato je zanesenost njihovim svjedočanstvima dvosjekli mač. Tim ljudima ne trebaju naši pljesak i reflektori odmah sutradan; njima treba zaštita i vrijeme da postanu zreli vjernici.

Čak je i sveti Pavao, nakon dramatičnog susreta s Kristom na putu za Damask, proveo tri godine u Arabiji u potpunoj tišini i formaciji prije nego što je započeo svoje javno djelovanje.

Kada vjernik prođe kroz deset, petnaest ili dvadeset godina konstantnog, blagog i tihog rasta u sakramentima, Duh Sveti ga sam oblikuje za javni nastup. Takav zreo vjernik više ne viče i ne prepričava detalje mračnog života sa strašću; on govori iz dubokog mira, dozirano i mudro, prepoznajući što publika može primiti.

Zato ovaj osvrt završavamo s velikim ohrabrenjem i podrškom.

Mi kao vjernička zajednica s ljubavlju stojimo uz svaku javnu osobu koja je hrabro priznala Isusa kao svog Spasitelja.

Grlimo ih svojim molitvama, svjesni koliki teret nose na svojim leđima pod svjetlima estrade. Naša je dužnost čuvati ih i podržati, ali i njih samih pozvati na duboko poniranje u sebe.

Svaki javni preobraćenik mora u poniznosti, pred živim Bogom i svojim duhovnikom, prepoznati na kojem se stupnju zrelosti u tom trenutku nalazi i je li uistinu već sada pozvan javno svjedočiti.

Kada se naša molitvena podrška spoji s njihovom mudrom skrovitošću, njihova će riječ u pravo vrijeme dobiti autentična snagu koja ne zabavlja medijski prostor, nego uistinu preporađa ljudske duše.