Kada je splitski svećenik don Ante Žderić javno istupio kritizirajući pretjerano miješanje sakralnih motiva s nogometnim uspjesima reprezentacije, u hrvatskom se javnom prostoru otvorilo pitanje koje nadilazi same sportske terene.
Njegove riječi kako vjera vodi vječnom spasenju, a ne pobjedi na Svjetskom prvenstvu, te da Bog i Gospa ne navijaju za Hrvatsku, potaknule su ozbiljnu raspravu o zrelosti domaće pučke pobožnosti.
Vezani članak: Splitski svećenik kritizirao Dalića
Ova pojava, u kojoj se vjerski simboli i rječnik koriste kao pogonsko gorivo za sportske trijumfe ili estradni uspjeh, nije iznimka već prepoznatljiv društveni fenomen u Hrvatskoj.
Pitanje koje se postavlja pred vjerničku javnost jest gdje točno prestaje autentično svjedočenje osobne vjere, a gdje počinje njezina površna instrumentalizacija u svrhu nacionalnog sentimenta, populizma ili čiste zabave.
Između čvrstih uvjerenja i izazova javne scene
Hrvatska javna scena obiluje primjerima u kojima se vjerski rječnik isprepliće sa svjetovnim uspjehom, no unutar tog fenomena važno je razlikovati namjeru i autentičnost aktera.
Izbornik Zlatko Dalić često u svojim javnim istupima, pa i u svojoj knjizi, naglašava ulogu krunice i zahvalnosti Bogu za ostvarene rezultate.
Pjevač Marko Perković Thompson godinama kroz svoje stihove koristi krilaticu Bog i Hrvati, spajajući domoljubni zanos s religijskim simbolima.
Iako teolozi i kritičari unutar same Crkve ponekad upozoravaju na opasnost da se kroz takve poruke stvori kult u kojem se sportski ili estradni poraz doživljava kao nedostatak božanske naklonosti, Daliću i Thompsonu ne može se osporiti iskrenost njihovih uvjerenja.
Za razliku od mnogih koji vjeru i domoljublje koriste prigodno, oni čvrsto i dosljedno stoje na svojim pozicijama, trudeći se kroz svoj rad promovirati tradicionalne vrijednosti, čak i kada u tom zanosu povremeno prijeđu granicu zrele religioznosti.
Ta se dosljednost posebno uočava kada se usporedi s drugim trendovima na hrvatskoj javnoj sceni, gdje se svjetonazori često mijenjaju ovisno o društvenim strujanjima ili tržišnim potrebama.
Primjerice, lica poput Ide Prester otvoreno i bez zadrške promoviraju posve drugačije vrijednosti, vodeći festivale posvećene queer kulturi i komunizmu, dok estradne ikone poput Severine nerijetko balansiraju između različitih regionalnih tržišta od Zagreba do Beograda, koristeći simbole poput hrvatskog grba u modne ili scenske svrhe onda kada to odgovara trenutku.
U takvom okruženju, javno svjedočenje vjere sportaša i glazbenika desnog spektra, unatoč povremenim skliznućima u populizam, vjernička publika prepoznaje kao postojano i autentično.
S druge strane, mlađi izvođači poput Baby Lasagne pokazali su drugačiji, tiši pristup javnom svjedočenju vjere. Njegovo otvoreno progovaranje o pronalasku mira u vjeri nakon teških životnih faza naišlo je na odobravanje teologa jer je fokus stavljen na unutarnju transformaciju i osobni odnos s Bogom, umjesto na proglašavanje nacionalne ekskluzivnosti pred nebom.
Istovremeno, masovni koncerti duhovne glazbe, poput onih pod nazivom Progledaj srcem, pokazuju da potreba za javnim slavljenjem vjere raste, iako sociolozi religije upozoravaju na tanku granicu između duhovnog rasta i estradizacije unutar industrije zabave.
Što o fenomenu kažu struka i teologija
Kako bismo u potpunosti razumjeli ovaj fenomen, potrebno je sagledati ga kroz prizmu različitih znanstvenih i duhovnih disciplina koje nude argumente za i protiv ovakvog oblika izražavanja pripadnosti.
Teološka perspektiva i stav Crkve
Unutar same Katoličke crkve i teoloških krugova ne postoji jednoobrazan stav, no jasna je distinkcija između zrele i magijske vjere.
Službeni dokumenti Crkve, poput onih iz Vatikanskog ureda za crkvu i sport, naglašavaju da sport posjeduje vlastitu autonomiju i da ga treba cijeniti zbog razvoja ljudskih vrlina, zajedništva i discipline, a ne pretvarati u zamjenu za religiju.
Svećenici upozoravaju da pretjerano uvođenje Boga u sportske ishode graniči s praznovjerjem i magijskim razmišljanjem, gdje se molitva koristi kao alat za postizanje ovozemaljskog uspjeha.
Autentična kršćanska teologija uči da je Bog na strani svakog čovjeka, bez obzira na nacionalni dres, te da se molitvom traži snaga za poštenu igru i prihvaćanje poraza, a ne zajamčena pobjeda nad suparnikom.
Sociološki pogled na kolektivni identitet
Sociologija religije u Hrvatskoj objašnjava ovaj fenomen kroz koncept kulturalnog katolicizma, gdje je vjerski identitet čvrsto srasli dio nacionalnog identiteta.
U trenucima velikih društvenih uspjeha, poput onih sportskih, vjerski simboli služe kao najbrži i najprepoznatljiviji zajednički nazivnik za izražavanje kolektivnog ponosa.
Sociolozi ističu da društva koja nose povijesne traume ili prolaze kroz ekonomske krize često traže kompenzaciju u sportu.
Kada se tome doda religijska komponenta, stvara se privid više svrhe koji povezuje zajednicu, ali istovremeno nosi rizik od bježanja od stvarnih, svakodnevnih društvenih problema.
Psihološki mehanizmi u trenucima ekstaze
Iz perspektive psihologije, vezivanje vjere uz sport ili showbiznis zadovoljava duboku ljudsku potrebu za sigurnošću, kontrolom i smislom u nepredvidivim situacijama.
Sportski tereni su mjesta visokog stresa i neizvjesnosti, pa rituali poput molitve, prekriživanja ili nošenja vjerskih simbola sportašima pružaju psihološko olakšanje i fokus.
Kod navijača i publike, pak, miješanje vjere i domoljublja pojačava osjećaj pripadnosti velikoj, zaštićenoj skupini.
Međutim, psiholozi upozoravaju da prebacivanje odgovornosti za rezultat na višu silu može dovesti do emocionalne nestabilnosti, gdje se u slučaju pobjede upada u stanje nerealne euforije, dok se u slučaju neuspjeha brzo traže krivci i ruše dojučerašnji idoli.
Pogled prema zrelijem zajedništvu
Analiza ovog društvenog fenomena pokazuje da namjera većine hrvatskih sportaša i javnih osoba koje svjedoče vjeru u pravilu nije zlonamjerna.
Ona proizlazi iz iskrene emocije, želje za zahvalnošću i potrebe da se u trenucima velikih postignuća prepozna nešto veće od samog čovjeka. Dok se s jedne strane društvo suočava s prolaznim i fluidnim vrijednostima moderne estrade, čvrsto stajanje uz vlastiti identitet nosi snažnu poruku stabilnosti i zajedništva.
Ipak, glasovi poput don Ante Žderića ne dolaze kao osuda onih koji vjeruju, već kao dobronamjeran poziv na sazrijevanje cijelog društva. Istinsko domoljublje i zrela vjera ne boje se objektivne analize niti kritičkog promišljanja o vlastitim postupcima.
Postavljanje stvari na svoje mjesto – gdje se sport slavi zbog igre i truda, domovina voli kroz svakodnevni rad i poštenje, a Bog štuje kroz ljubav prema bližnjemu, a ne kroz broj golova na semaforu – zapravo oslobađa i vjeru i društvo od površnosti, vodeći nas prema autentičnijem i zrelijem zajedništvu.
Odgovori