Novi Masters of the Universe (2026) je najskuplja promašena nostalgija godine
Nedjelja u sedam sati navečer u vrijeme naše mladosti bila je sveti termin. U vremenu kada su se crtani filmovi dijelili na žličicu, svi mi, bez obzira na godine, prikovani uz ekrane upijali smo avanture Gospodara svemira. Kada se u kinima pojavio onaj kultni igrani film s Dolphom Lundgrenom, nas mlađe zapljusnuo je val čiste fascinacije.
Upravo me ta gola, djetinja nostalgija natjerala da dam priliku novom filmu Masters of the Universe. Inače bih ga bez razmišljanja preskočio jer iz aviona izgleda kao šarena igračka za najmlađe. No, nakon što su se ugasila svjetla i krenula odjavna špica, ostao sam zatečen pitanjem na koje ni sam redatelj očito nema odgovor: kome je ovaj film zapravo namijenjen? Detaljnije o filmu na Wikipedia.
Potpuni gubitak identiteta i djetinjasti dijalozi
Ako je ovaj spektakl stvaran za klince, od kuda onda u njemu surove i mračne scene umiranja, teške nasilne sekvence i akcija koju najmlađa publika jednostavno ne može probaviti? S druge strane, ako se film pokušava obratiti tinejdžerima, ubrzo upada u zamku naivne praznine. Dijalozi su nepodnošljivo djetinjasti, a humor je toliko promašen da ne priliči niti jednoj ozbiljnoj generaciji. Za nas starije koji pamte izvorne junake, nostalgije ovdje jednostavno nema. Nemoguće je sažvakati taj infantilni ton i pretvarati se da gledamo nešto vrijedno pažnje.
Posebna priča je Skeletor. Umjesto opasnog i zloglasnog negativca, dobili smo figuru koja izgleda presmiješno sa svojom nepomičnom kosturskom glavom. Dok mu se čeljust i zubi jedva miču, on progovara s nekim usiljenim britanskim naglaskom i pravi nepotrebne pauze u govoru, pa sve skupa djeluje zbilja bizarno. Nepomična plastična maska glave iza koje kao da netko zbija šalu svojom interpretacijom teatralnog naglaska. Jesmo li u vrtiću pa zabavljamo djecu ili ? Nije li ta glava mogla izgledati bolje s budžetom od 170 milijuna dolara? Je li redatelj kupio glavu u Tediju na dječijem odjelu za 15 eura ? U jednom trenutku je opasna prijetnja, a već u sljedećem kao potpuno izgubljen blesav lik koji se posvađao s mozgom. Gledatelj se zapita trebamo li se ovog lika uopće plašiti, kada je glavni negativac tako isprazno koncipiran.
Nasilje može, poljubac ne
Postoji taj jedan izuzetno zbunjujući trenutak u filmu kada se glavni junak i junakinja napokon približe, napetost doslovno visi u zraku i sve je spremno za taj dugoočekivani poljubac, a onda se scenarij naglo povuče. Redatelj kao da u panici stisne kočnicu, pazeći da slučajno mladima ne pošalje “krivu poruku” ili pređe neku zamišljenu granicu pristojnosti.
I sve bi to možda imalo kakvog-takvog smisla da se samo minutu ranije na ekranu nisu kotrljale odsječene glave, dok likovi bez ikakvih problema nasilno ginu. Potpuno je bizarno gledati kako moderna kinematografija bez treptanja servira brutalno nasilje i smrt kao neku sasvim normalnu zabavu, dok se običan, iskren iskaz nježnosti tretira kao opasni tabu koji bi mogao pokvariti mlade umove.
Kupus od režije i usporedba s promašajima
Posve je nevjerojatno da netko dobije budžet od 170 milijuna dolara i onda s tim novcem ovako improvizira. Osjećaj je da gledate neku dječju verziju Flash Gordona u kojoj se redatelj na petnaest minuta prisjeti da bi mogao biti ozbiljan, a onda ga opet prebaci u potpunu neozbiljnost. Dok se autor muči s vlastitim identitetom, publika u dvorani prolazi kroz agoniju ne znajući što zapravo gleda.
Sličan problem nedavno sam osjetio gledajući Supergirl. Nije mi jasno kako produkcijske kuće dopuštaju da se ulupaju toliki milijuni bez jasne vizije, redateljske karizme i psihološkog fokusa na ciljanu publiku. Čini se kao da bi veliki studiji prije početka snimanja trebali unajmiti psihologa i psihoterapeuta za redatelje, jer ekipa iz režijskog stolca opasno promašuje bit. Potpuno su neprilagođeni vremenu u kojem živimo, zatvoreni u svojim geekovskim svjetovima bez doticaja s realnošću i pulsom publike.
Akcija koja spašava stvar od potpune propasti
Jedina svijetla točka u ovom skupom kupusu jest sama akcija. Za razliku od nekih drugih suvremenih blokbastera (čitaj Supergirl) gdje tijekom tučnjave redatelj rez udarca napravi isuviše rano za pola sekunde, te prijeđe na drugi udarac. Imate osjećaj da ste zbog treptaja oka propustili pola udarca, koji eto niste. Nego netko ne zna režirati akcijske scene. To ti dođe kao da hodaš ulicom i jednom nogom upadneš u otvoreni šaht dok ti druga noga na pločniku. Krećeš se a zapeo na pola. Tako izgleda i većina nedorečenih koreografiranih tučnjava. Ovdje je koreografija čista i pregledna. Kamera je postavljena stabilno i pod dobrim kutom, pa se svaki udarac jasno osjeti i vidi. Postoji prostor za disanje i razmišljanje o onome što se upravo dogodilo na ekranu. Tu je redatelj odradio gladak posao.
Na samom kraju filma, glavni lik sebe odlučuje prozvati He-Man, objašnjavajući kako to ime simbolizira snažnog, posebnog muškarca koji je preko noći odrastao. Nama klincima u ono vrijeme to baš i nije zvučalo tako moćno. Ime He-Man neodoljivo je podsjećalo na riječ himen, odnosno ženski djevičnjak. U uličnom žargonu himen se nazivao- junfer. A junferi u našim očima nisu bili nikakvi nevjerojatni junaci, nego šmokljani bez životnog iskustva, a pogotovo bez iskustva sa ženama.
Na kraju ostaje gorak okus u ustima zbog današnjih akcijskih junaka koji se jednostavno ne znaju uozbiljiti. Nedostaju nam pravi okršaji bez stalnih ciničnih i smiješnih opaski koje uništavaju svaku napetost. Negativci nam više nisu strašni nego bedasti, a junaci umjesto dostojanstva nude jeftine pošalice. Šteta je da je još jedan heroj našeg djetinjstva žrtvovan na oltaru bezidejne holivudske produkcije koja je zaboravila kako se priča jednostavna, a moćna priča.
Odgovori