Mandalorian i Grogu na velikom platnu
Povremeno me uhvati pravu zamor od svih tih silnih novih serija iz svijeta Star Warsa koje niču doslovno kao gljive poslije kiše. Sve je postalo nekako razvodnjeno, zasićeno i iskreno, sve teže pratim taj hiperproduktivni ritam. Svoju nostalgiju vučem još iz osamdesetih godina kada sam kao klinac u svega tri godine sigurno deset puta odgledao originalnu trilogiju.
Ti su filmovi tada postavljali standarde koji su i danas ostali praktički nedodirljivi. Zato sam se i s Mandalorijanom u početku malo mučio. Iako je prva sezona bila vizualno skupa i sadržajno najbolja, znao sam povremeno zijevati uz epizode i pitati se je li stvar u meni jer sam jednostavno omatorio pa me prošao onaj nekadašnji žar.
Ipak, dao sam šansu novom filmu, prije svega iz nostalgije, ali i zbog iznimnog poštovanja prema čovjeku koji stoji iza cijelog projekta. Jon Favreau mi je ostao u sjećanju još iz dana kada je glumio u popularnim Prijateljima. Glumio je onog simpatičnog, krupnijeg dečka od Monice koji je htio postati boksač, lika s pokojom kilom viška i specifičnim načinom govora. No, iza te glumačke pojave uvijek se skrivao fantastičan scenarist i redatelj koji u filmskom svijetu pliva od ranih devedesetih. Kada je preuzeo režiju prvog Iron Mana, film je imao razmjerno mali budžet i niko od njega nije očekivao čuda, a napravio je globalni megahit i udario temelje modernom Marvelu.
Ono što me kod Favreaua oduvijek privlačilo jest njegova dobroćudna, nenametljiva osobnost. Za razliku od nekih drugih redatelja čiji su me javni nastupi znali prilično zamarati svojom napadnošću, Jon djeluje kao staložen i pristupačan čovjek s kojim biste rado sjeli na kavu. On ima taj rijedak dar da u svakom žanru u kojem se okuša napravi posao bez greške. Naučio je zanat na velikim spektaklima i to se vidi u svakom kadru koji potpisuje. Kada je napisao scenarij za seriju Mandalorijana i režirato, te je ostvario ogroman uspjeh na streaming platformama, bilo je samo pitanje vremena kada će tu priču prebaciti tamo gdje joj je i mjesto, na veliko platno.
Osvježenje u svemirskoj avanturi
Dobivši na raspolaganje budžet od oko 165 milijuna dolara, Favreau je napravio sjajnu stvar i opravdao utrošena sredstva. Za razliku od klasičnih Star Wars priča koje uvijek teže epskim razmjerima, spašavanju cijelih galaksija i borbi svjetla i tame, ovaj se film drži po strani. Naš glavni junak je jednostavan lovac na glave koji, iako to možda izričito ne traži, u konačnici postaje pozitivan lik i radi za pravu stranu. U njegovu društvu je dakako i mali Grogu, taj smješni lik i budući mali džedaj koji nosi veliki dio simpatija publike.
Zanimljivo je kako ovdje nema klasičnih laserskih mačeva u prvom planu niti prevelike filozofije o Sili koja obično dominira franšizom. I to je zapravo dobro jer ne narušava onu širu sliku i temelje koje je postavio George Lucas. Radnja filma teče iznimno glatko, poput vrhunski dizajnirane videoigrice. Brzo je, efektno i akcija je izvedena besprijekorno. Kadrovi su svijetli, nema onih mračnih, nepreglednih tonova u kojima se ništa ne vidi. Scenografija i pozadine djeluju uvjerljivo i stvarno, za razliku od nekih modernih naslova gdje sve izgleda kao jeftina dječja tapeta zalijepljena na zid iza glumaca.
Ipak, kao gledatelj ne mogu ne primijetiti i poneku sitnu manu. Mali Grogu povremeno previše podsjeća na lutku iz Muppet showa, što u pojedinim trenucima oduzima dio ozbiljnosti cijeloj priči. Također, računalni efekti u nekim sporednim scenama znaju nakratko zaštucati, podsjećajući na onaj stariji stil animacije kad se radilo kadar po kadar. To se uglavnom vidi kod sporednih likova koji brzo ulete i izlete iz kadra, poput dva velika robota pred kraj filma koji izgledaju kao da su ispali iz robusnih akcijskih filmova devedesetih. No, to su doista sitnice u usporedbi s cjelokupnim dojmom. Naporniji dio filma jedino je u dijelu gdje se Mandalorian bori sa ogromnom vodenom zmijom. Neuvjerljiv dio tučnjave i to sam jedva čekao da završi. Kao da redatelj taj dan nije bio na poslu ili je zalomio s društvom za vikend pa je popio više. Onda u ponedjeljak došao na posao s glavoboljom.
Film dostupan svim generacijama
Sve ostalo funkcionira doslovno kao podmazano. Svemirski brodovi, glavno vodstvo i dizajn svijeta izgledaju toliko dobro da se čovjek ponekad zabrine kako uopće nema ozbiljniju kritiku za uputiti. Izuzetno mi se sviđa što u filmu nema nepotrebne krvi ni pretjeranog nasilja. Sve je napravljeno dostojanstveno, odmjereno i prilagođeno svim generacijama, tako da u njemu jednako mogu uživati i stariji ljubitelji fantastike i mlađa publika koja tek ulazi u ovaj svijet.
Ovo je na prvu izgledalo kao mali film napravljen za malu, specifičnu publiku, a na kraju je ispao izvrstan film za najširu moguću publiku. Ratovi Zvijezda su već duže vrijeme lutali u traženju vlastitog identiteta jer se priča previše razvodnila kroz razne eksperimente. Iako su mali likovi nalik na lutke ponekad na granici ozbiljnosti, uvijek se sjetim da su i u originalnoj trilogiji postojali Ewoksi koji su na kraju dobili i svoje vlastite priče, pa čovjek lako pređe preko toga kada je ostatak cjeline kvalitetan.
U konačnici, ovo ostvarenje gledam kao još jedan dokaz redateljske zrelosti Jona Favreaua. Čovjek jednostavno zna kako napraviti pitak, vizualno impresivan i sadržajno topao film koji poštuje tradiciju, a opet nudi nešto novo. Bez nepotrebnog pretjerivanja, dobili smo čistu svemirsku avanturu u kojoj malo više od dva sata sve prođe u trenu. Za sve nas koji smo odrasli uz stare klasike, ovo je i više nego ugodno provedeno vrijeme ispred ekrana.
Odgovori