Novi film Send Help i genijalni Sam Raimi: Od djetinjstva i poznatog Evil Deada do danas
Ima nekih mirisa i okusa koji vas u sekundi vrate u djetinjstvo, ma koliko god to djetinjstvo bilo čudno. Meni je dovoljan gutljaj Coca-Cole iz staklene bočice i teški miris jeftine kave pomiješan s alkoholom i izlivenim vinjakom da se ponovno nađem u ranim osamdesetima u Našicama.
Moj tata je volio visjeti po gostionama, a za obitelj i mene nije presudno mario. Njegovo omiljeno utočište bila je gostiona kod Ane, smještena preko puta Čimena. Ana je bila prava poduzetnica, seljanka osrednjih godina, puna para, koja je uspjela oženiti klinca barem dvadeset godina mlađeg od sebe. On je morao jesti iz njene ruke jer je ona financirala apsolutno sve. Bila je to bizarna veza u još bizarnijoj gostioni.
Ono po čemu je ta gostiona bila čuvena, osim po živim narodnjacima koji su se vrtjeli vikendom, bio je televizor iza šanka. Između 1982. i 1985. godine, kada video rekorderi u tadašnjoj Jugoslaviji praktički nisu niti postojali u privatnim kućama, Ana je negdje nabavljala kasete i puštala horror filmove na njemačkom jeziku. Usred bijela dana, dok je vani grijalo sunce, lokalni pijanci su piljili u taj mali ekran, gutali strah i zalijevali ga konjakom, štokom i vinjakom.
Tako sam i ja, kao klinac u drugom ili trećem razredu osnovne škole, znao odlutati tih petsto metara od kuće kako bih pronašao tatu. Kod kuće je znao biti drzak i bezobrazan, ali u gostioni pred ljudima glumio je brižnog oca. Kad bih banuo na vrata, nije imao izbora nego odigrati ulogu. Pozvao bi me uz osmijeh, a ja bih odmah ispalio da hoću Coca-Colu. Ana i njezina konobarica na crno iz Tuzle odmah bi se raznježile nad prizorom oca i sina. Igrao sam tu kartu vrlo svjesno jer sam znao da mi se smiješi gledanje nekog od onih filmova o kojima je tata povremeno pričao. Posadio bi me na šank, gurnuo mi piće u ruke i rekao Ani da pusti neki novi horor. Cenzure nije bilo. Nitko nije pitao što osmogodišnje dijete radi na šanku među pijancima dok se na ekranu odvija čisti užas.
Tada je Ana ubacila film redatelja Sama Raimija, hit Evil Dead iz 1981. godine. Taj se film urezao u moje pamćenje zauvijek. Sjećam se jeze koja me prožimala dok me tata slučajno podragao po glavi i pitao je li film strašan. Bilo je toliko strašno da danima nisam mogao zaspati. Ipak, to je bila jedna od rijetkih toplih uspomena na mog oca. Jedna od onih običnijih priča iz našeg zamršenog odnosa.
Od Našica do holivudskog mraka
Godine su prolazile, pa je tako 1987. izašao i drugi dio tog horora, Evil Dead 2. Tada sam već bio tinejdžer, a moj tata je i dalje visio po gostionama, samo što je bio dvadesetak kilograma teži od alkohola i opasno se približavao stanju pred delirijum tremens. Horor filmovi mu više nisu trebali jer je i sam izgledao kao lik iz nekog mračnog ostvarenja. Taj drugi dio pogledao sam ciljano kod kuće na VHS kazeti s najboljim prijateljem iz ulice. Bili smo potpuno oduševljeni scenama, dinamikom i općom bizarnošću koju je Raimi uspio dostaviti.
Kada je 1990. godine snimio Darkmana s Liamom Neesonom, Raimi je za mene potvrdio status redatelja koji se ne boji mraka. Bio je to jedan od najboljih akcijsko-mračnih filmova mog odrastanja. Raimi je oduvijek bio specifičan po tome kako upakira priču. Njegov glavni junak nikada nije bio potpuno pozitivan ili savršen. Uvijek je nosio neku mračnu, uvrnutu stranu koju bi redatelj vješto i bizarno prikazao na ekranu. Scene nasilja i ubijanja uvijek su imale karakterističnu dozu humora pomiješanu s krvlju, što je postalo njegov zaštitni znak.
Zato me poprilično iznenadio kada je 2002. godine preuzeo Spider-Mana i pokazao koliko može biti blag i prilagođen širokoj publici. Činilo se kao da su mu holivudski producenti stali na rep i zauzdali njegovu uvrnutost, ali film je zaradio novac kao rijetko koji do tada. Nastavio je s još dva nastavka Spider-Mana, a kasnije je nizao i druge velike blockbustere poput Oz The Great and Powerful iz 2013. ili spektakla Doctor Strange in the Multiverse of Madness iz 2022. godine. Iako je u svim tim projektima držao svoju bizarnost pod strogom kontrolom, vjerni gledatelji uvijek su mogli prepoznati te male, mračne trenutke u kojima njegov rukopis ipak izbije na površinu.
Send Help i povratak starim korijenima
Nakon pet godina relativne tišine, Sam Raimi nam je donio film Send Help, projekt koji u mnogočemu podsjeća na njegove rane radove i vrijeme kada se nije obazirao na pravila. Opširnije na Wikipedia.
Zanimljivo je da je film prvotno bio zamišljen za streaming platforme jer se Raimi umorio od glomaznih studijskih produkcija, no na kraju je ipak odlučio da ovaj uradak mora doći na veliko kino platno. Budžet od 40 miliona $ ubrzo je postao profit od službenih 94 miliona $, a tek stiže na stream servise.
Glavnu ulogu nosi fantastična Rachel McAdams koja u potpunosti drži film na svojim leđima. Ona je iznimno okretna i čvrsta glumica koja s lakoćom mijenja uloge od zgodne žene, preko dramske umjetnice, pa sve do čudne i nepokolebljive akcijske junakinje. U ovom filmu ide joj baš sve bez greške i bez ijednog pogrešnog koraka.
Sam film je stvoren kao mješavina drame, komedije, trilera, akcije i čistog horora. Teško je precizno definirati žanr jer se on kako radnja odmiče jednostavno mijenja bez ikakvog strogog pravila. To je točno onaj opušteni i nepredvidivi pristup kakav je imao u Evil Deadu na samom početku karijere. Gledajući film, u nekim trenucima doslovno ne znate koji žanr zapravo pratite, ali ritam vas nosi. Film je napucan tempom, sjajnom energijom i odličnim vizualnim efektima.
Genijalnost, bizarnost i nelogičnosti koje mu opraštamo
Naravno, film ima i svoje slabije strane. Najveća mana jest upravo taj kupus od žanrova koji možda neće odgovarati svakome, iako je cjelokupan dojam iznimno pitak. Također, Raimi si dozvoljava nekoliko scenarističkih nelogičnosti koje te u trenutku potpuno izbace iz takta i natjeraju da naglas izgovoriš – ma daj!
Nije baš najjasnije zašto bi se likovi u priči verali preko opasnih planinskih litica kako bi stigli na drugu stranu otoka, izlažući se smrtnoj opasnosti, dok muški glavni lik uz sve to hoda sa štapom zbog teške ozljede noge. Postoje ti momenti u kojima vas redatelj kao gledatelja nakratko izgubi svojom proizvoljnošću, ali film je toliko dinamičan da vas unatoč tome drži prikovanika za ekran sve do odjave.
Na kraju dana, shvatite da je Sam Raimi i dalje onaj isti lucidni genijalac. U nekom kutku njegovog mozga skrivaju se mračne i uvrnute priče u kojima bi bilo koji psihijatar imao posla godinama te bi zasigurno otkrio šaroliku paletu dijagnoza. Srećom, u ovom filmu ipak nije otišao predaleko kao u nekim ranijim uradcima. Barem malo ga kontroliraju, i to je sasvim u redu.
Nisam ovdje kako bih pisao stručne ili uštogljene filmske recenzije, nego pišem iz trbuha i iz osjećaja koji me ponesu kada pogledam dobar film. A Send Help me odmah vratio na tatu, na konobaricu iz Tuzle i na Anu, vlasnicu seoske gostionice u Našicama koja je vikendom prašila žive narodnjake i slovila za najveću poduzetnicu u gradu. Sam Raimi je, sasvim slučajno, ostavio dubok trag u mom odrastanju. Zato je bilo fer i pošteno osvrnuti se na njegov novi film koji zaslužuje dobre ocjene i koji svakako vrijedi pogledati uz dozu opreza zbog bizarnosti koje slijede.
Odgovori