Kada naslovi sa vrha gledanosti postanu čista vizualna buka
Brojke gledanosti na streaming platformama već dugo nemaju nikakve veze s kvalitetom samog sadržaja. To što je komedija 72 Hours zasjela na vrh gledanih naslova na Netflixu samo je još jedan dokaz snage algoritma koji agresivnim iskakanjem s početnog zaslona gura sve i svašta milijunima ljudi pod nos.
Živimo u vremenu u kojem se gledanost kupuje nametljivim marketingom i automatskim pokretanjem najava, dok se stvarna filmska vrijednost izgubila negdje u bespućima masovne proizvodnje. Tužno je gledati kako se nekadašnja filmska umjetnost sve češće pretvara u industrijsko štancanje praznih minuta koje služe tek kao pozadinska kulisa dok nedjeljom u dvorištu okrećete ćevape, držite hladno pivo u ruci i pokušavate uloviti malo mira od djece, psa i mačke.
Granice između stand-up pozornice i filmske umjetnosti
Kevin Hart je ovim ostvarenjem još jednom potvrdio staro pravilo da izvrstan komičar pred mikrofonom ne mora nužno biti i dobar filmski glumac. Radi se o dva potpuno različita medija koja traže sasvim drukčiji pristup. Njegov scenski nastup pred živom publikom zasniva se na hiperaktivnosti, brzini, konstantnom podizanju tona i izravnom kontaktu s ljudima u dvorani. Kada se ta ista formula preseli na filmsko platno bez čvrstog scenarija i bez slojevitog lika, dobije se samo iscrpljujuća kakafonija.
Hart već godinama u svakoj svojoj ulozi igra identičnu varijaciju samoga sebe. On je bučan, glasan, vrti tonu praznih riječi u minuti i iz kadra u kadar doslovno siluje scenu, nadajući se da će sama energija sakriti kronični nedostatak prave glumačke mekoće. Nastup koji bi na pozornici trajao pet minuta i izmamio smijeh, u dugometražnom filmu postaje zamorno traženje pažnje bez ikakvog pokrića.
Razlomljena struktura i promašeni format skeč komedije
Cijeli film u konačnici izgleda kao loše spojen skup kratkih skečeva kakve inače gledamo u kasnonoćnim televizijskim emisijama poput Saturday Night Live. Sve te fore imale bi smisla kada bi trajale po dvije ili tri minute svaka za sebe, u kratkoj formi gdje bi brzo isporučile poantu, izmamile osmijeh i ustupile mjesto sljedećoj ideji. Kada se takav razlomljeni i nepovezani koncept nasilno rastegne na sat i pol trajanja, dobije se nepregledan kupus u kojem glumci iz kadra u kadar laprdaju i iznuđuju reakciju publike.
U toj se gužvi zatekao i Marcello Hernández, iznimno talentirani komičar koji se upravo u Saturday Night Live promaknuo u jednog od glavnih nositelja programa. Hernández je u ovom filmu možda još i najprolazniji dio glumačke ekipe, no iz svakog njegovog pokreta jasno se vidi da i sam osjeća kako mu kraći format daleko bolje leži. Njegov potencijal ostao je zarobljen u kaosu scenarija koji nema jasnu strukturu ni glavu ni rep.
Redateljski pad Tima Storyja pod pritiskom ugovora
Posebno je zanimljiva i žalosna putanja redatelja Tima Storyja. Riječ je o čovjeku koji iza sebe ima ozbiljno redateljsko znanje i koji nam je u prošlosti podario zaista dobre i šarmantne naslove. Svi se rado sjećamo njegove fantastične komedije Barbershop iz 2002. godine, koja je imala dušu, odlično razrađene likove i organski humor. Story je bio ime koje je nosilo i velike holivudske projekte poput filmova Fantastic Four iz 2005. godine te njegovog nastavka, kao i iznimno uspješnog akcijsko-komičnog serijala Ride Along u kojem je već surađivao s Hartom.
Međutim, od tih uspješnijih dana pa do danas, Story kao da je pristao štancati obične bureke na traci. Očito je da dugogodišnji ugovori s velikim platformama ubijaju svaku kreativnu iskru. Njegov redateljski pristup ovdje neodoljivo podsjeća na histerične dane kada je radio igrani film Tom i Jerry iz 2021. godine. Iz tog hibridnog projekta ostalo mu je to pomahnitalo slapstick lupetanje i guranje scena do granica izdržljivosti, pa cijeli 72 Hours izdaleka izgleda kao igrana verzija crtića namijenjena najmlađoj publici, ali bez ikakvog šarma koji su originalni crtani likovi imali.
Glazbeno silovanje i podcjenjivanje publike
Ono što u cijeloj ovoj priči ipak najviše iritira jest nesnosna glazbena pratnja. Zvučna kulisa prati doslovno svaku foru, svaki pokret i svaki fizički pad na način koji duboko podcjenjuje inteligenciju onoga tko gleda. Sve to podsjeća na klauna u propalom cirkusu koji baca izlizane štoseve, dok iza njega orkestar obavezno opali u trubu i udari u činele u trenutku kada se on potplete.
Takav napadan pristup djeluje kao da vam redatelj i producenti poručuju kako ste retardirani i kako bez zvučnog signala ne biste znali gdje se trebate nasmijati. Svaki kadar tako postaje silovanje osjeta u kojem se agresivnim tonovima pokušava nadomjestiti potpuni izostanak duhovitog teksta.
Sadržaj za brzo zaboravljanje
Netflix i Kevin Hart očito imaju u razradi poslovni model po kojem se scenarij jednostavno baci na stol i odradi ugovorna obveza bez puno pitanja o konačnoj vrijednosti proizvoda. Publika na kraju dobiva sadržaj koji se zaboravlja onog trenutka kada odjavna špica krene na ekranu. Ovaj film idealan je tek za spomenuti scenarij u dvorištu, kada se na ekranu tableta nešto miče dok ste zauzeti roštiljem, a pivo u ruci služi kao jedina prava utjeha za protraćeno vrijeme. Pitanje je samo koliko će još dugo gledatelji pristajati na to da im se pod velike streaming hitove prodaje obična vizualna buka.
Odgovori