Posljednja kuća: Kad ti od SF čudovišta i kasnonoćne tjeskobe proradi živac
Da se razumijemo odmah na samom početku. Nemam nikakvu namjeru pisati službene filmske recenzije, niti je ovaj tekst u svojoj biti bilo kakvo stručno kritičarsko izvješće. Ovo je moja osobna, kasnonoćna terapija da ubijem tjeskobu jer mi zdravlje već neko vrijeme nije najbolje, pa pišem kao zamjenu za antidepresive.
U jednom danu znam napisati i po tri članka o najrazličitijim mogućim temama. Vjerojatno nikoga na ovome svijetu nije briga što ja točno pišem, ali je mene briga jer mi nakon toga bude lakše. Glava se malo smiri i nekako napokon uspijem zaspati. I tako se moj život vrti u krug: istražujem filmove po mreži, pogledam jedan ili dva dnevno, pišem, vježbam, malo depresiram i guram dalje kako znam i umijem. Kao furam se da imam posao- ovaj web portal. Pa kad sam već proveo dva sata gledajući neki film, onda jednostavno imam nezaustavljivu potrebu i blebetati o njemu. Pa eto, tako je nastao i ovaj tekst koji možda ne koristi apsolutno nikome, ali meni u ove kasne sate znači puno.
A film koji mi se ove noći našao na tapeti jest Posljednja kuća, novi znanstveno-fantastični triler redatelja Louisa Leterriera koji je stigao na Netflix. Odmah na samoj najavi, dok slušate raskošnu glazbu i gledate vrhunsko kadriranje i paletu boja, jasno vam je da gledate skup i visokobudžetni film. Ovdje se ni na čemu nije štedjelo i čovjek stvarno ima onaj fin ugođaj velikog kina u vlastitom dnevnom boravku. Opširnije na Wikipedia.
Priča nas vodi u tjeskobnu atmosferu izolacije u kojoj tajanstvena, inteligentna kiša iznenada počinje padati i doslovno zabravi sve prozore i vrata obiteljskih domova. Sve starta prilično dobro i napeto, spakirano u spilbergovski omot s klincima u glavnim ulogama. Tako da je sve prilagođeno za obiteljsko gledanje bez straha od prekomjernog brutalnog horora.
Tu je i fantastična glumačka postava predvođena nagrađivanim glumcem Wagnerom Mourom, koji se nedavno potpuno proslavio u hitu The Secret Agent (2025) i pokupio sve moguće nagrade koje su se uopće dale pokupiti. Uz njega briljira i Greta Lee, a cijeli projekt potpisuje redatelj koji je prekaljeni lik za SF i nadnaravni žanr. Leterrier iza sebe ima brutalno uspješan start s hitom The Transporter (2002), odličnu seriju Lupin (2021), ali i naslove poput The Incredible Hulk (2008) te Clash of the Titans (2010) koji je bio dosadan kao proljev. Čovjek očito zna zanat, ali ima i svoje prepoznatljive mušice koje dovedu čovjeka do ludila.
Godinama u četiri zida i borba s nevidljivim čudovištem
I tu sad dolazimo do onog dijela gdje mi opasno proradi živac. Čim se obitelj u filmu zatoči u svojoj kući, radnja se zabetonira i od polovice filma nema više ni mrdac. Zijev. Likovi počinju preživljavati, razbijaju podne daske da posade kućni vrt i love glodavce kroz dimnjak, dok priča stoji u mjestu i ne pomiče se ni milimetra. Već sam u tom dijelu bio na samom rubu da film jednostvano prepolovim napola, ugasim televizor i drugi dio odgledam sutradan. Srećom, glumci i klinci igraju super pa čupaju stvar, ali to razvlačenje radnje bez ikakvog jačeg zapleta ili barem nekog dobrog krivog navođenja opasno testira strpljenje. Sredinu filma komotno su mogli ubrzati za dva puta i napraviti nam svima veliku uslugu.
A onda slijedi ono što me u žanrovskim filmovima najviše izbaci iz tračnica. Nevjerojatno mi ide na živce kada u SF filmovima na pola sekunde vidimo ta čudna bića, onako isprekidano, šizofreno i tek krajičkom oka. Sve se događa prebrzo i nikako da ugrabiš priliku i shvatiš kako to biće zapravo izgleda. Kada se u drugoj polovici film konačno malo pomakne s mrtve točke i krenu prave holivudske akcije i suspense, redatelj nas na samom kraju “počasti” sa bićem dok proganja glavne likove. Pa daj produlji to majku mu! Ako već radiš znanstvenu fantastiku, pa onda se fokusiraj na to kako ćeš najbolje prikazati stvorenje, da liči na nešto i da ga se ne sramiš pokazati na ekranu. Zašto me stalno držiš u napetosti da moram stiskati pauzu i stavljati slow motion samo da bih ulovio obris čudovišta?
Na kraju krajeva, kada se sve zbroji i oduzme, Netflixu je ovo sasvim dobar i prolazan film za katalog. Nema jeftinog horora koji bi otjerao mlađu publiku, a ima dovoljno “mesa”, holivudskog sjaja i glumačke snage da vas drži prikovane uz ekran. Može proći za jedno obiteljsko večernje gledanje na hrpi, ali samo uz upozorenje da se naoružate strpljenjem za sporu sredinu i spremite brz prst na daljinskom za one tri sekunde kada se čudovište konačno milostivo pojavi u kadru. A meni je film, ako ništa drugo, poslužio da potrošim još jednu noć, izbacim sve ovo iz sebe i napokon sklopim oči.
Odgovori