Ljetna večer na zagrebačkom Kvatriću, oko deset sati navečer. Sjedim na terasi McDonaldsa, jedem svoj vege burger i grill pileću salatu, tražeći malo mira u ritmu grada koji usporava pred noć. No, mirnu atmosferu otvorene terase ubrzo prekida bučna kulisa koja više priliči najsurovijim zatvorskim dvorištima nego skupini djece.
Što sam doživio na gradskoj terasi Mcdonaldsa
Pored mene tri stola puna osnovnoškolaca, dvanaestak učenika sedmih i osmih razreda koji nisu međusobno povezani. Za jednim stolom cure, tihe, pristojne i paze na vokabular. S druge strane, dva stola mladića od 13 i 14 godina, još uvijek dječjih lica, no s vokabularom koji šokira. Psovke lete svakih desetak sekundi. Teksture najtežih bogopsovki, spominjanje majki, očeva, psa i predaka izmjenjuju se s banalnim pričama, dok se jedni pred drugima šepure u dokazivanju tko je veći “mangup”. Oba stola dečki ponašaju se isto. Curama je bilo blago neugodno i gledale su prema meni jer sam bio na rubu da reagiram. Uz to, jedan stol klinaca puši vape. Šarene plastične naprave iz kojih izlazi gust dim puše svi za stolom, bez imalo skrivanja.
Kao čovjek od 53 godine, hrvatski branitelj u invalidskoj mirovini i vjernik katolik, ostao sam u potpunom šoku. Ne sjećam se da sam ikada imao takvo iskustvo kao klinac u njihovim godinama i da je tolika količina psovki bila na repertoaru, a o pušenju na ovako nonšalantan način da i ne govorim. Bilo mi je gotovo nemoguće koncentrirati se u miru na kasni obrok dok sam gledao taj raspad osnovnih vrijednosti pred svojim očima.
Iskustvo koje me ostavilo u nevjerici nije izuzetak, već preslika novog društvenog standarda. Istraživanja javnog zdravstva u Hrvatskoj i Europi pokazuju da je uporaba e-cigareta među mlađim tinejdžerima dosegnula epidemijske razmjere. Dok su nekadašnje generacije skrivale običnu cigaretu iza školskih igrališta strahujući od roditelja ili prolaznika, današnji tinejdžeri “vejpaju” javno, na terasama restorana i na autobusnim stanicama. Šareno pakiranje, voćni okusi i lažna percepcija da e-cigarete nisu “pravi duhan” stvorili su opasnu iluziju neporočnosti, čineći ovisnost o nikotinu dostupnom i prihvatljivom znatno ranije nego ikada prije. Kroz šarene plastične cjevčice djeca ne inhaliraju samo nikotin, nego i prihvaćaju naviku ovisnosti u dobi kada bi trebala graditi zdrav duh i tijelo.
Sociološki gledano, na djelu je drastična transformacija javnog prostora i granica pristojnosti. Nekada je autoritet odrasle osobe na ulici sam po sebi bio kočnica za devijantno ponašanje.
Današnja mladež odrasta u kulturi u kojoj je autoritet demontiran, a društvene mreže poput TikToka ili Instagrama diktiraju modele ponašanja u kojima su vulgarnost i hiper-agresivan stav ulaznica za status u društvu.
Psovka među osnovnoškolcima više nije izraz stvarne ljutnje ili bune protiv sustava, već svakodnevna poštapalica, verbalni oklop i znak pripadnosti grupi.
Vulgarnost je postala valuta kojom se kupuje poštovanje i gura osjećaj vlastite nesigurnosti pod tepih.
Psihološki kut otkriva duboku potrebu za brzim sazrijevanjem u svijetu koji od djece traži da budu odrasli puno prije vremena. Dob od 13 i 14 godina ključno je razdoblje tranzicije gdje je pritisak grupe na vrhuncu. Dečki koji psuju i puše u javnosti zapravo izvode predstavu za svoje vršnjake, ali i za djevojčice koje ih promatraju. Šepurenje je kompenzacija za emocionalnu nezrelost. Korištenjem “teških” riječi i konzumacijom nikotina oni nastoje prisvojiti simbole odraslosti, nesvjesni da time samo razotkrivaju svoju ranjivost i ovisnost o prihvaćanju okoline.
Kao vjerniku, teološki i duhovni pogled na ovaj fenomen ukazuje mi na duboku krizu svetosti jezika i poštovanja drugoga.
U našem kršćanskom i duhovnom kontekstu, psovka – a osobito bogopsovka – predstavlja desakralizaciju komunikacije i gubitak osjećaja za sveto. Kada jezik ostane bez poštovanja prema Stvoritelju, roditeljima i bližnjima, narušava se i sama struktura zajednice za koju smo se nekada borili.
Riječi više nemaju težinu građenja odnosa, već postaju oružje za dominaciju. Atmosfera na terasi, u kojoj čovjek ne može u miru pojesti obrok jer je preplavljen verbalnim nasiljem, oslikava društvo u kojem je briga za bližnjega ustupila mjesto potpunom individualizmu i egoizmu.
Ovo nije samo lokalni zagrebački problem ili puka nostalgija nas starijih koji tvrdimo da prije nije bilo tako. Slični trendovi ranog stupanja u ovisnosti i vulgarizacije javnog govora potresaju cijelu Europu i Ameriku, gdje se stručnjaci bore s ovisnošću tinejdžera o elektroničkim cigaretama i izolacijom uzrokovanom ekranima. Razlika je jedino u tome što su neke zapadne zemlje uvele strože zakonske restrikcije i edukacije. Ova scena s Kvatrića ostaje mi kao glasno upozorenje: dok odrasli skreću pogled i šute kako bi izbjegli konflikt, u oblaku sladunjavog dima i teških psovki odrasta generacija kojoj nismo uspjeli objasniti gdje prestaje osobna sloboda, a počinje poštovanje prema Bogu i čovjeku.
Odgovori