mozaikcro

Kada netko prođe pakao prve crte bojišnice, gledajući suborce kako ostavljaju živote u blatu za svaki pedalj slobode, s ove se distance ne može oteti gorkom osjećaju apsurda dok promatra današnje državne i društvene obljetnice. Kao pripadnik Prve gardijske brigade Tigrovi, onaj koji je stvarno prošao rat, od nemogućih uvjeta na ratištu do trenutaka kada se činilo da se gradi država na poštenim temeljima. No, ono što je uslijedilo nakon završetka Domovinskog rata grubo se poigralo sa stvarnošću.

Stvorena je nevjerojatna, gotovo nestvarna vojska takozvanih generala koji rata nisu vidjeli ili vrlo malo. A njihova brojka prkosi svakoj vojnoj logici.

Papirnate epoleete i teret rata

Kada se analiziraju poslijeratne strukture Oružanih snaga Republike Hrvatske, sociolozi, novinari i vojni analitičari često su otvarali temu inflacije činova. Prema izvještajima i raspravama koje su pratile razvoj hrvatskog obrambenog sustava devedesetih i početkom dvijetisućitih, Hrvatska je imala razmjerno golem broj generala, s obzirom na broj stanovnika i ukupnu veličinu oružane sile. Mnogi su se mediji i stručnjaci u to vrijeme s pravom pitali kako je moguće da sustav proizvodi generalski kadar čija bi brojnost, u klasičnim vojnim postavkama većih svjetskih sila, mogla pokriti višemilijunske armije. U stvarnosti, velik dio tog kadra nikada nije vodio taktičke operacije na prvoj liniji. Taj kadar je svoje mjesto pronašao u udobnim uredima ministarstava i pozadinskim službama. Samo mali broj generala je uživalo opravdane uloge vojskovođa i za njih se danas zna.

Fenomen masovne proizvodnje činova nije se dogodio slučajno niti preko noći. Bio je to izravan odraz poslijeratnog političkog inženjeringa i čestih smjena vlasti. Početkom dvijetisućitih godina, dolaskom nove političke garniture na vlast, nastala je snažna potreba za premrežavanjem i uspostavom nove ravnoteže unutar vojnog vrha. Kako bi se stvorila protuteža dotadašnjoj, pretežito ratnoj strukturi uskoj uz prijašnje političke opcije, započela je svojevrsna utrka za činovima i priznanjima. Mediji su tada naveliko pisali o političkim trgovinama i pogodovanjima unutar sustava, gdje su se činovi dijelili kako bi se zadovoljile stranačke strukture, Ujedno i osigurala lojalnost unutar vojnog aparata.

Zanimljiv je podatak da službena brojka umirovljenih i aktivnih generala javno nije dostupna, nego se špekulira o brojkama. Neki podatak od 150 umirovljenih generala vrti se već desetljećima, i to je star podatak.

Stvoren je pravi mali birokratski cirkus u kojem su se ambiciozni pojedinci natjecali tko će prije osigurati potpis i epoleete.

Mnogi su doslovno opsjedali urede tadašnjih čelnih ljudi ministarstva i Glavnog stožera. Tražili su promaknuća koja nisu bila temeljena na stvarnim borbenim zaslugama, nego na administrativnoj prilagodbi novim vjetrovima.

Jedan od naših istaknutih ratnih zapovjednika jednom je prilikom gorko dometnuo kako bi volio vidjeti javnu reviziju tih silnih ratnih puteva. Oni koji su ih zaista ispisali krvlju i znojem znali su pravu istinu, dok su se drugi kitili tuđim perjem. Pretvarali su ratnu povijest u kolekciju administrativnih iskaznica i povlastica.

Ova disproporcija između papirnate sile i stvarnog stanja na terenu nije prošla nezapaženo ni kod međunarodnih promatrača i savezničkih snaga. Kada su strani časnici, poput onih iz Sjedinjenih Američkih Država, dolazili u posjete, edukacije i zajedničke vježbe na vojnim poligonima poput Slunja, nerijetko su ostajali u čudu suočeni s golemom koncentracijom generala koju ni sami nisu posjedovali.

Mnogi od tih generala u praksi nisu poznavali osnovne elemente suvremene ratne taktike. Nisu imali niti stvaran doticaj s borbenim okruženjem, što je stranim delegacijama jasno oslikavalo anomaliju unutar koje se vojna hijerarhija odvajala od struke.

Stvarni ratnici, oni koji su nosili najteži teret rata na prvoj crti, uglavnom su se nakon završetka borbi povukli u tišinu. Bili su duboko razočarani birokratizacijom sustava koji je prednost davao papiru i političkoj podobnosti umjesto žrtvi na terenu. Ta tiha sramota poslijeratne vojske ostavila je duboke ožiljke na kolektivnu svijest branitelja. No, vremena polako donose prijeko potrebnu promjenu perspektive i povratak temeljnim vrijednostima vojničkog poziva.

Danas pse romatra način na koji pojedini dužnosnici vode resor obrane, poput ministra Ivana Anušića koji obilazi teren i postrojbe u radnoj vojničkoj odori bez lažnog sjaja i parade. Postaje jasno da se autoritet i poštovanje grade terenskim radom, a ne sjedenjem pod klima-uređajima.

Ipak, oko takvog prizemljenog pristupa i dalje se vrte pojedinci koji se panično skrivaju iza svojih naslijeđenih činova i titula. Svjesni su oni vlastitih nedostataka i činjenice da nikada nisu bili dio istinskog ratnog bratstva.

Pravi branitelji i vojnici nemaju potrebu za lažnim sjajem jer je njihova istina ostala u sjećanjima na poginule suborce i na onim najtežim dijelovima ratišta. Vrijeme polako, ali sigurno odvaja ratnu zbilju od političke mitologije. Gole činjenice o tome tko je doista branio domovinu, a tko je gradio karijere na tuđoj žrtvi, ostaju trajno zabilježene u svijesti naroda, daleko od blještavila epoleta i lažnih ratnih puteva.

Cijena foteljaških činova

Licemjerje hrvatske javnosti i medijskih rasprava ponajbolje se vidi na vječitoj temi takozvanog braniteljskog tereta na proračun. Dok se redovito upire prstom u ratnike i njihova primanja, vješto se gura pod tepih pitanje teške artiljerije u mirovinskom sustavu. Nitko ne govori o basnoslovnom iznosu rezerviranih za generalsku kastu. Dok se braniteljske mirovine seciraju do u cent i često prikazuju kao socijalni teret, rijetko tko propituje financijsku težinu foteljaških činova. Računica je frapantna jer samo jedna generalska mirovina vrijedi koliko i tri prosječna braniteljska primanja s prve linije. Kada se zbroje svote za “ratnike” s papira koji su cijeli radni vijek proveli u ministarstvima, postaje jasno da se tu krije rupa bez dna kroz koju su iscurile milijuni eura. A oni koji su krvarili i dalje dokazuju svoja prava pred šalterima. Nije sporno da u vojsci kao i svagdje postoji sustav vrednovanja ali generalski čin je nešto poput predjedničke ili premijerske fotelje. On nije moguć bez posebnih doprinosa.

Američka ili Izraelska vojska snebiva se od obezvrijeđivanja čina generala na takav način.

Pukotina u uniformi

Iza sjaja odlikovanja, svečanih bina i ešalona na obljetnicama, u tišini ostaje nešto o čemu se rijetko govori naglas. Jedan bojnik, istinski heroj domovinskog rata, nedavno je primjetio kako na događanjima na kojima su prisutni vojska i branitelji sve češće nedostaje ona prava, iskrena poveznica između generala i časnika te dočasnika, onih koji su iznijeli rat. Sve se svodi na hladnu kurtoaziju, kao da je riječ o dvije potpuno odvojene vojske koje jedna s drugom nemaju nikakve veze. Kada je bolje razmislio,shvatio je da možda i nemaju istih tema. Zanimljivo je kako je čin bojnika samo jedan korak ispod generalskog, a opet se pojedini generali drže kao da pripadaju nekom sasvim drugom, nedodirljivom svijetu.

Još rječitija je priča natporučnika iz okolice Vukovara, čovjeka s statusom 100 % ratnog vojnog invalida, koji je završio u ivalidskim kolicima. On svjedoči kako mu na zajedničkim okupljanjima nikada u životu nije prišao niti jedan general kako bi ga pozdravio kao svog suborca i vojnika. Jednom ga je netko od njih tek izdaleka pozvao za stol, na što mu je on odgovorio da je ipak primjerenije da zdrav čovjek poput generala priđe invalidu u kolicima, nego da on mora gurati sebe u kolicima do generala. Teško je oteti se dojmu da su visoke odore i položaji ponekad pojeli ono najvažnije, jednostavno ljudsko poštovanje prema čovjeku s kojim su trebali dijeliti isto blato na prvoj liniji.