Prolazeći kroz pitoreskne krajolike hrvatskih regija, od slavonskih sela do dalmatinskih kamenih otočića, pogled će vam prije ili kasnije zastati na nekom zvoniku. Činit će vam se da su gotovo sve crkve i župe posvećene istom krugu nebeskih zaštitnika. Sveti Nikola putnicima, sveti Juraj ratnicima, sveti Ante siromasima, a Djevica Marija u bezbrojnim oblicima bdije nad selima i gradovima. Ipak, ako pažljivije pretresete topografiju sakralne baštine, uočit ćete neobičnu prazninu. U Hrvatskoj ne postoji nijedna župna crkva posvećena Abrahamu, ocu vjere, niti pravednom Noi koji je spasio čovječanstvo od potopa. Kao ni tužnom proroku Jeremiji ili mudrom Izaiji.
Što nam otkriva odsutnost proroka: Zašto u Hrvatskoj nema crkava posvećenih Abrahamu, Noi i Jeremiji
Kako je moguće da stupovi biblijske povijesti, temelji na kojima počiva cjelokupna judeokršćanska tradicija, nemaju svoje hramove pod domaćim nebom? Odgovor se ne krije u nedostatku poštovanja prema tim velikim biblijskim likovima. On se krije duboko u povijesti kršćanske teologije, liturgijskoj praksi i načinu na koji je Katolička crkva kroz stoljeća gradila svoj odnos prema Starom zavjetu. Da bismo razumjeli ovu tišinu, moramo zaviriti u korijene kršćanskog bogoštovlja i mentalitet graditelja sakralnih zdanja.
U ranim stoljećima kršćanstva, a osobito nakon što je ono prestalo biti progonjenom religijom, vjernici su hramove počeli podizati nad grobovima mučenika. Mučenik, onaj koji je vlastitom krvlju posvjedočio vjeru u uskrsnulog Krista, postao je idealan zagovornik. Crkva se gradila na relikvijama, na nečemu opipljivom i fizički prisutnom u oltaru. Starozavjetni patrijarsi i proroci poput Abrahama, Mojsija ili Jeremije živjeli su stoljećima prije Krista. Njihove su kosti odavno postale prah u nepoznatim bespućima Bliskog istoka, a crkveni kanoni i tradicija čvrsto su se vezali uz princip da oltar mora sadržavati relikviju sveca zaštitnika.
Sjena i punoća objave
Osim fizičke odsutnosti relikvija, ključnu ulogu odigrao je i teološki zaokret. Za kršćanstvo, Stari zavjet predstavlja uvod, sjenu i obećanje. A punoća objave se događa u Novom zavjetu, u liku i djelu Isusa Krista. Proroci su navješćivali dolazak Spasitelja, ali s dolaskom samoga svitanja, zvijezde Danice polako se povlače pred suncem. U kršćanskoj liturgiji likovi poput Abrahama ili Mojsija imaju golemu važnost i o njima se neprestano sluša u misnim čitanjima, osobito u vazmenom ciklusu. Ipak, oni rijetko postaju samostalni zaštitnici konkretnih građevina jer kršćani svoje hramove posvećuju onima koji su izravno nasljedovali Krista u kršćanskoj eri.
Iznimka zvan Ilija
Postoje, naravno, rijetki iznimni slučajevi koji potvrđuju pravilo. Ako negdje u prostranstvima Katoličke crkve i naiđete na crkvu posvećenu nekom starozavjetnom liku, najčešće je riječ o svetom Iliji proroku. Ilija zauzima sasvim specifično mjesto; prema predaji on je uzet na nebo u ognjenim kolima. Štuje se i u kršćanstvu i u islamu, a hrvatski pučki puk ga je u tradicijskom kalendaru snažno povezao s vremenskim prilikama, gromovima i olujama. Tako je zaslužio dijelom funkciju starog slavenskog boga Peruna. Zbog te svoje snažne narodne ukorijenjenosti i dramatičnog života, sveti Ilija je iznimka koja je dobivala svoje kapelice i crkve, ponajviše po brdovitim krajevima i Dalmaciji.
No, s drugim velikim prorocima to nije bio slučaj. Pokušaj da zamislite župu svetog Jeremije u Ravnim kotarima ili crkvu pravednog Noe u Podravini otkriva nam sudar teološke suptilnosti i narodnog mentaliteta. Puk je uvijek tražio zagovornike koji su im bili bliski, koji su proživjeli ljudsku patnju sličnu njihovoj ili su mučenički stradali. Sveti Josip, sveti Rok, sveti Florijan ili sveti Ante bili su konkretni, bliski i lako prepoznatljivi zaštitnici od kuge, požara ili siromaštva. Abraham, s druge strane, pripada univerzalnoj povijesti spasenja koja se više promatra kroz prizmu dogme i teologije, nego kroz pučku pobožnost i lokalne zavjete.
Univerzalna povijest bez vlastitih zidova
Istražujući ovu neobičnu arhitektonsku prazninu, dolazimo do fascinantnog zaključka o tome kako prostor oko nas odražava slojeve vjere. Hrvatski sakralni pejzaž nije preskočio Stari zavjet jer ga vjernici ne cijene, već zato što je kršćanska sakralna topografija izgrađena na ideji dovršetka i ispunjenja. Crkve u Hrvatskoj svjedoče o Kristu i onima koji su ga slijedili u Novom savezu. Proroci pak i patrijarsi tiho, ali postojano stoje na stranicama svete knjige, čitajući nam se svake nedjelje s oltara, ali bez vlastitih zidova i krovova pod kojima bi primali molitve umornog puka.
Drukčiji svijet istočnih hramova
Kada pređemo prag pravoslavnih hramova, slika se korjenito mijenja i pred nama se otvara posve drugačiji teološki i estetski svijet. Dok katolička sakralna baština u Hrvatskoj rijetko kad izlazi iz okvira novozavjetnih svetaca, pravoslavna tradicija pokazuje znatno izraženiju sklonost prema starozavjetnim motivima i likovima. U pravoslavnim crkvama, osobito na monumentalnim freskama koje prekrivaju unutarnje stijenke kupola i oltara, starozavjetni proroci zauzimaju centralna i pomno osmišljena mjesta. Mojsije sa skulupturama ploča Zakona, Ilija u ognjenim kolima, Izaija s proroštvom o Djevici i Daniel u lavljoj jami redovito bdiju nad vjernicima. Pravoslavna teologija na Stari zavjet gleda kroz prizmu neraskidivog jedinstva s Novim. Proroci su tamo istinski svjedoci i prethodnici Krista, zbog čega im je posvećen niz hramova i kapela diljem pravoslavnog svijeta. Ponekad se njihova imena nalaze i u temeljima posveta pojedinih manastira.
Majčinska ruka utjehe
Ta vidljiva prisutnost starozavjetnih proroka u istočnom kršćanstvu vodi nas do još jednog fascinantnog fenomena koji obilježava sakralni prostor. To je iznimno snažna, gotovo dominirajuća usmjerenost prema Majci Božjoj. U katoličkim i pravoslavnim sredinama diljem naših krajeva, štovanje Djevice Marije poprimilo je dimenzije koje u nekim trenucima prelaze u osebujnu hipertrofiju pučke pobožnosti. Broj svetišta, katedrala, župa, zavjetnih kapelica i kipova posvećenih Gospi toliko je ogroman da se stječe dojam kako je čitav duodrveni i kameni reljef zemlje premrežen njezinim imenom. Marija je kraljica Hrvata, Gospa od Zdravlja, Gospa Sinjska, Bistrička, Trsatska i bezbroj drugih lokalnih titula koje joj daju gotovo pa zaštitnički monopol nad narodnim duhom. Starozavjetni proroci su ostali u knjiškim recitacijama, a Isus Krist, premda središte vjere, često bio doživljavan u uzvišenoj, nedostižnoj Božanskoj svetosti. Marija je za čovjeka postala ona najtoplija, majčinska ruka utjehe. Taj fenomen pretjerane usmjerenosti prema Gospinu zagovoru odražava duboku psihološku potrebu puka za bliskom, razumljivom i nadasve suosjećajnom figurom koja će posredovati u svakoj nevolji. Tako je čini neprikosnovenom vladaricom našeg duhovnog pejzaža.
Odgovori