Ulica u kojoj sam odrastao početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do početka domovinskog rata 1991. godine, nije bila samo geografski pojam. Ta ulica Petra Preradovića bila je naš čitav svemir, omeđen obiteljskim kućama, vrtovima i slijepim završetkom koji nas je štitio od užurbanošću vanjskog svijeta. Bila je to tiha našička ulica, suncem okupana u predjelu koje se zove “Matanovci”, i disala je onim laganim, neprekinutim ritmom bezbrižnog djetinjstva kakvo danas gotovo više ne postoji.
Otkad pamtim za sebe, moj su svijet oblikovala dva dječaka iz susjedstva, smještena svega nekoliko vrata dalje od moje kuće. Dalibor Pipek i Saša Bokur. Bili smo nerazdvojni trio, pravo malo sveto trojstvo oguljenih koljena, potrganih sandala, izgrebanih bicikala i tajni koje smo šaputali u sumrak dok su nas majke s prozora dozivale na večeru. Kako su godine prolazile, naša je ulica rasla zajedno s nama. Nove su se kuće dizale iz temelja, nicale poput gljiva poslije ljetne kiše, a s svakim novim krovom stizala su i nova djeca. Prirodno, bez ikakvog planiranja, naš se mali krug proširio u bučnu, šarenu i nerazdvojnu družinu od petnaestak tinejdžera. Naš je svijet bio jednostavan, građen na nepisanim zakonima uzajamnog poštovanja, dijeljenju i bezgraničnoj radosti mladosti. Bio je to prešutni pakt, sveti sporazum djetinjstva koji je stajao daleko iznad bilo kakvih razlika, povijesnih tereta ili političkih razmirica koje su naši roditelji nosili u svojim mislima.
A onda se u ulicu doselila nova obitelj. Stigli su tiho, bez velike pompe, iz okolice Benkovca — kraja za koji smo znali da je pretežno naseljen srpskim stanovništvom. No, u tom trenutku ta nam informacija nije značila apsolutno ništa. Nisu nosili nikakva posebna obilježja, nikakve znakove vjere ili nacionalnosti po kojima bi se razlikovali od bilo koga od nas. Imali su četiri sina. Najstariji se ubrzo odvojio i krenuo svojim putem jer je bio puno stariji od nas, no preostala trojica dječaka — neki malo mlađi, neki nešto stariji od mene — savršeno su se uklopili u našu uličnu ekipu. Postali su naša konstanta, vjerni suputnici u svim našim odlascima na igralište ili osnovnu školu. Tihi i pristojni momci čija je blagost osvajala na prvi pogled. Mi smo ih jednostavno gledali kao jedne od nas, kao Hrvate, što je u našem malom, homogenom okruženju bila sasvim prirodna pretpostavka. Nismo znali da su oni Srbi, niti su oni znali da smo mi Hrvati. Bili smo samo djeca od desetak godina koja su dijelila loptu, kazete s glazbom i prve simpatije. Naši su roditelji bili ti koji su nosili povijesnu memoriju, oni koji su pamtili i svjedočili staroj Jugoslaviji — toj naciji sastavljenoj od ljudi koja je na papiru postojala. U stvarnosti nikada nije uspjela prebrisati duboke, potisnute rovove.
Taj krhki, gotovo idilični mir napukao je i brutalno se raspao u sudbonosnoj 1990. godini. Dok smo mi spavali, sanjajući o ljetnim praznicima, izlascima i jutarnjim pustolovinama, svijet izvan naših spavaćih soba nezaustavljivo se mijenjao. Tada smo već bili tinejdžeri koji su polako završavali srednje škole. Dnevne vijesti na televiziji, koje su naši očevi i djedovi gledali sa zabrinutim pogledima i namrštenim obrvama, donosile su slike sve većeg vala nemira. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, zavedeni i poticani velikosrpskom politikom iz Beograda, počeli su postavljati barikade i naoružavati se oružjem koje im je izdašno dijelila Jugoslavenska narodna armija. Hrvatska je disala u ritmu težnje za vlastitom neovisnošću i slobodom, ali Srbija, pohlepna za našom obalom, zemljom i resursima, nije namjeravala dopustiti da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Za nas tinejdžere, sve je to još uvijek izgledalo kao priča iz neke daleke zemlje. Kao neki politički sukob starijih koji nas, vjerovali smo, ne može izravno dotaknuti u našem malom mikrosvemiru.
Bili smo na pragu zrelosti, zabrinuti za polaganje mature, za to tko ima najnoviju kazetu i kako prići djevojci koja nam se sviđa. Linije koje su političari crtali na kartama izgledale su nam potpuno besmisleno. Mi smo priznavali samo one nevidljive, ali čvrste linije prijateljstva koje su nas godinama povezivale.
A onda je došao vikend koji je sve promijenio. Otišli smo u grad, u lokalni disko klub “Nexe”, mjestašce nabijeno glasnom glazbom i tinejdžerskom energijom. Usred večeri, primijetio sam komešanje na ljetnoj terasi kluba iza starog hotela. Manja grupa mladića, uglavnom učenika iz moje škole, opkolila je moju trojicu prijatelja iz ulice. Kada sam im prišao bliže, ugledao sam zlobni, mutni sjaj u njihovim očima, stisnute šake i čuo prigušeno šaputanje prijetnji. Htjeli su ih napasti i pretući samo zbog onoga što su bili, samo zbog imena koja su nosili.
Tada se dogodio taj užasan, mučan trenutak naglog buđenja. Bez razmišljanja sam stao na stranu svojih uličnih prijatelja, licem okrenut prema svojim školskim kolegama. Srce mi je mahnito tuklo o rebra, udarajući u ritmu zbunjenosti, straha i divljeg prkosa. Nisam mogao razumjeti što se događa. Što se to preko noći promijenilo u glavama ljudi s kojima sam do jučer dijelio školske klupe? Zašto su odjednom u svojim školskim poznanicima vidjeli mete za mržnju? U tom kratkom bljesku vremena morao sam izabrati stranu, i izabrao sam jedino što mi je moja savjest dopuštala. Kasnijr su mi rekli da sam pogriješio. Nisam se trebao miješati. Bio je to izbor izgrađen na odanosti prema čovječnosti. Tada nisam bio svjestan da će se u tom sekundu smjer mog života zauvijek iskriviti. Nekako je tiho izašla rečenica iz mojih usta:”Ako tražite neprijatelja, on nije ovdje. Neprijatelj je na nekom drugom mjestu.”
I to je, na svu sreću, bilo dovoljno. Nisam se postavljao kao heroj, niti sam se u tom trenutku osjećao hrabro. Bio sam samo prestravljeni dječak s dubokim unutrašnjim kompasom koji nije mogao mirno gledati nepravdu. Ti dečki koji su tražili sukob imali su, iz svoje perspektive, nekakvu dobru startnu poziciju domoljublja, ali potpuno krivu i izobličenu interpretaciju situacije. Radilo se o manjoj grupi, dojučerašnjih moji prijatelja iz razreda, skole i poznanika, sa kojima nikada ranije nisam ulazio u sukobe. To nije bio način razmišljanja čitave naše generacije, ali bio je dovoljno opasan iscjedak mržnje u nastajanju.
Moje zauzimanje strane tu večer, samo je pojačalo laž koja se porširila već drugi dan. Kada laž padne na plodno tlo neznanja, straha i predrasuda, pušta korijenje brže od bilo kojeg korova. Moj je djed po maminoj strani bio umirovljeni oficir Jugoslavenske armije, Bila je to činjenica iz obiteljske povijesti koja je za zatrovane umove pojedinih mojih vršnjaka postala jedini potreban “dokaz” da sam i ja “njihov”. U njihovim glavama računica je bila jednostavna i brutalna: ako ih brani, onda je i on Srbin. Zašto bi inače stao na njihovu stranu? Glasina se proširila poput šumskog požara u kolovozu, pretvarajući čistu istinu u grotesknu, bolesnu karikaturu. Dječaci koji su sjedili sa mnom u razredu, ljudi s kojima sam odrastao, odjednom su me počeli gledati s podozrenjem i netrpeljivošću.
Jednog poslijepodneva, moj najbolji prijatelj iz ulice Dalibor— onaj s kojim sam podijelio najviše tajni i koji me poznavao bolje nego što sam poznavao samoga sebe — povukao me na stranu. Lice mu je bilo zgrčeno u masku duboke zabrinutosti, a u očima mu se vidio strah. “Molim te, smiri se,” preklinjao me tihim glasom. “Samo na kratko, dok se ova gužva ne smiri… Nemoj se toliko družiti s njima. Svi pričaju” Njegove su riječi bile dobronamjerne, rođene iz čiste želje da me zaštiti od nevolje, ali ja ih jednostavno nisam mogao prihvatiti. Nisam mogao gledati svijet kroz njegove leće opreznog pragmatizma i kalkulacije. Prijateljstvo za mene nikada nije bilo stvar trgovine, političke procjene ili nečega što se skriva i odbacuje čim nastupe teška vremena.
Šaputanja iza mojih leđa postajala su sve glasnija, a ja sam svakodnevno osjećao kako se zidovi mog dotad sigurnog svijeta opasno zbijaju oko mene. Bio sam uhvaćen u unutrašnjem procijepu, između dvije vatre. One potpaljene lažima i neznanjem mojih vršnjaka i one koja je gorjela u mojim prsima.
A onda je stigla večer koja je stavila točku na moje iluzije. Na jednoj kućnoj zabavi kod zajedničkog prijatelja, prišao mi je školski kolega. Bio je vidno pijan, crven u licu od alkohola i bijesa koji nije znao kontrolirati. Prišao sam mu s osmijehom, pružajući ruku u znak pozdrava, potpuno nesvjestan otrova koji mu se nakupio u srcu. Bez ikakve riječi upozorenja ili isprovociranosti, zamahnuo je i opalio mi snažan, pekući šamar. Zvuk udarca odjeknuo je u iznenadnoj, ledenoj tišini prostorije. Ostali su odmah priskočili i razdvojili nas, ali šteta je već bila učinjena. Moj obraz nije pekao od fizičkog udarca; pekao me duboki, pekući ubod izdaje i saznanje da je laž pobijedila istinu u umu nekoga koga sam smatrao svojim. Boljelo me jer sam bio nezaštićen klinac bez roditelja, bez zaleđine, sirotinja krhkog karaktera. A on, on je imao sve što ja nisam. Roditelje, zaleđinu, novac, utjehu, ljubav bližnjih. I iživio se na meni jer je on veliki “domoljub”, a ja sam dežurno “smeće. A do nedavno smo sjedili u školskoj klupi.
Ono što ti dječaci nisu znali, ili nisu htjeli znati, bila je stvarna istina o mojoj obitelji i meni. Moj patriotizam nije bio bučan, paramilitaran ni pun mržnje prema drugima. Bio je to tihi, duboki osjećaj naslijeđen od oca, čistog Ličanina iz prkositog Perušića. Zatim od njegovog oca, izvornog Radićevca koji se nikada u životu nije htio pridružiti partizanima. Čak je i onaj djed, čiju su karijeru u JNA koristili kao oružje protiv mene, s gnušanjem i prezirom skinuo tu uniformu čim je shvatio da je vojska u kojoj je služio postala oruđe velikosrpske agresije. Ali za gomilu zavedenu tračevima, istina više nije bila važna. Stvorili su svoju priču i nasilno me ugurali u ulogu negativca koju nikada nisam tražio.
Bio sam duboko povrijeđen i gnjevan, ali se nisam bojao. Nepravda kojoj sam bio izložen nije me slomila; učvrstila je moju kralježnicu. Ta lažna priča, taj mučki šamar na zabavi, taj tihi i brutalni trenutak izdaje nisu me oslabili — oni su prekalili moju odluku. Iz tog bijesa, koji nije bio rođen iz mržnje prema drugima, nego iz žarke želje za pravdom, rodila se nepokolebljiva namjera da postanem hrvatski vojnik i borim se za čistu i pravednu stvar.
Ubrzo nakon tih događaja, srpska je obitelj iz naše ulice, osjećajući kako se obruč stegao, poslala svoju djecu daleko od rata — neke u Njemačku, druge u Švedsku. Nikada se više nisu vratili u našu ulicu, ostavši zauvijek odsječeni od doma i djetinjstva u kojem nikome nisu učinili ništa nažao. U isto vrijeme, do nas su dopirale strašne priče o tome kako Hrvati u Srbiji i okupiranim dijelovima proživljavaju daleko gore sudbine, protjerivanja i zločine. Sve je to za nas mlade bilo potpuno novo, šokantno i neshvatljivo, dok je za naše starije bilo tek ponavljanje već viđenih povijesnih ciklusa. Moja djed i ja ostali smo u našoj kući, čekajući oluju koja se valjala iza horizonta.
A onda, kada je rat napokon pokucao izravno na naša vrata i kada se naš grad našao pod žestokom opsadom i kišom granata, dogodio se konačni rasplet. Gledao sam kako moji vršnjaci — oni isti koji su u disku i na zabavama tako ponosno i bučno izjavljivali svoje domoljublje, dijelili etikete i udarali šamare — odjednom nestaju. Kada je trebalo stati na prvu crtu, dječaka željnih dokazivanja nigdje nije bilo. Skrivali su se po podrumima, iza ljekarskih uvjerenja i veza svojih utjecajnih roditelja. Njihova hrabrost pokazala se tek jeftinom, jednokratnom predstavom za jednu noć.
Ja sam se, s druge strane, čim sam navršio osamnaest godina, dobrovoljno prijavio u Hrvatsku vojsku. Bio sam jedan od rijetkih iz svoje generacije i iz svoje ulice koji je obukao uniformu. Uzeo sam pušku i otišao braniti zemlju koja me, u tom kratkom razdoblju tinejdžerskog ludila, na tako ružan način iznevjerila. Ta nepravda, taj šamar i gorčina izdaje ostali su zapisani u meni kao trajni ožiljak. S godinama sam im oprostio, onako kako nas uči kršćanska vjera i čista savjest. Ali ožiljci postoje s razlogom. Stoje tu kao stalan, opominjući podsjetnik na to kako se lako mir pretvori u nemir. Kako se iskreno prijateljstvo u trenu može otrovati mržnjom i kako se lako podiže lažna zastava da bi se opravdalo kukavičluk i nepravda.
Odgovori