Kad smo supruga i ja sredinom srpnja sletjeli na aerodrom u Miamiju, nismo tražili razglednicu s Pinteresta niti smo došli ganjati bezbrižne turističke snove s koloriranih brošura turističkih agencija. Naš dolazak imao je sasvim drugu, kudikamo ozbiljniju pozadinu jer nas je u grad dovela prijeka potreba i strogo uglavljeni termini u glasovitoj očnoj klinici Bascom Palmer u downtownu. Ipak, kad čovjek već provede tjedne u gradu koji slovi za globalnu meku zabave, rasporedili smo se strateški. Dio tjedana protekao nam je u staklenom i poslovnom srcu grada, u užurbanom Brickellu, dio u opuštenijem zelenilu Coconut Grovea, ali smo se, sasvim očekivano za nekoga tko u Miami stiže prvi put, morali instalirati i na Miami Beachu.
Znali smo dobro, ili smo barem mislili da znamo, što znači uletjeti u ljetnu špicu. Ljudi iz Europe i Amerike često uzmu godišnje odmore u ljetnim mjesecima, skupe hrabrost, stisnu zube i kažu sami sebi da će uz malo truda sve biti u redu. No, stvarnost vas ošamari već na izlazu iz klimatizirane zgrade zračne luke.
Zid od vlage i zrak koji se ne da udahnuti
Zrak vas ovdje ne dočeka kao obična toplina, već vas udari u prsa poput mokrog ručnika izvučenog iz uzavrele sušilice za rublje. Iskusio sam ja ljetne žege i u Egiptu, gdje vas prži sunce, ali je zrak čist i suh, pa se nekako lakše diše. Ovdje vlaga doslovno grize za vrat, uvlači se u pore i stvara trajnu, mutnu maglicu u mozgu od koje vam nakon nekoliko sati jednostavno nije dobro. Zbog toga se ritam života preko ljeta radikalno mijenja.
Naše buđenje u sedam ujutro nije bilo stvar jutarnje inspiracije, već jedini način da se uopće uhvati nešto od grada. Do deset sati ujutro valjalo je obaviti sve što se moralo – popiti prvu kavu, prošetati do obližnje crkve na svetu misu ili se brzo okupati u moru dok zvizdan još nije dosegnuo svoj vrhunski napad. Nakon deset sati ujutro pa sve do pet poslijepodne, pomaknuti se iz klimatiziranog prostora graničilo je s ludilom. Grad se u tim satima pretvara u užarenu tavu na kojoj asfalt isijava toplotu, a ulice opustiju jer lokalno stanovništvo i razumni posjetitelji nestaju u utrobama betonskih bunkera.
Plaža kao pustinja bez hlada
Miami Beach u to doba godine nudi posve bizaran scenski kontrast. S jedne strane, tu su nepopustljivi turisti koji s opeklinama trećeg stupnja i plastičnim čašama u rukama pokušavaju opravdati uloženi novac, a s druge strane skromnija ekipa i ljudi koji imaju fleksibilno vrijeme jer ne rade u klasičnom ritmu. Plaže su gole, bez ijednog prirodnog stabla koje bi ponudilo milostinju hlada, osim malog dijela kod Lummus parka gdje nekoliko palmi pruža prividnu zaštitu. Sunce prži toliko jako da pijesak pod bosim nogama peče kao užareni ugljen, a jedini spas predstavlja papreno skup suncobran koji morate masno platiti. Ocean vam ne donosi nikakvo osvježenje jer mu je temperatura poput mlake juhe iz tetrapaka, a voda je puna neugodne morske trave.
Srećom pa postoje vanjski tuševi uz šetnicu gdje se čovjek može barem malo politi hladnom vodom i prekinuti osjećaj da se kuha u vlastitom soku. Strah od kriminala o kojem se svašta priča po forumima ovdje pada u vodu jer na plaži rijetko tko nosi suvišan nakit ili vrijednosti, a atmosfera je, usprkos vlagom izmučenim licima, prilično opuštena.
Taktika kretanja i zamke asfalta
Kretanje ulicama poput slavne Collins Avenue ili paralelne Washington Avenue ljeti postaje strateška igra dostojna vojnih operacija. Sunce tuče ravno iz zenita i grije sredinu ulice veći dio dana, pa ste osuđeni na traženje uskih traka hlada koje fasade zgrada bacaju na pločnik, ovisno o dobu dana. Ako ste krenuli u jednom smjeru, držite se lijeve strane, a u povratku one druge, jer u suprotnom riskirate ozbiljan toplinski udar. Slična je priča i na Lincoln Roadu, popularnoj pješačkoj zoni smještenoj između šesnaeste i sedamnaeste ulice. Tamo se ljudi čak i po najvećem zvizdanu šeću jer ih nosi onaj iskonski poriv da vide i budu viđeni, ali ta šetnja podsjeća na kretanje kroz usporeni film. Spas se traži u ulasku u trgovine u kojima klima uređaji pušu na nevjerojatnih petnaest stupnjeva. Nakon nekoliko minuta ugodnog rashlađivanja, nagli temperaturni šok počinje nemilosrdno probadati glavu, pa vas ubrzo uhvati tupa migrena. Upravo zato su šeširi širokog oboda postali naš zaštitni znak, jer šilterica ne štiti vrat koji je izložen nemilosrdnim sunčevim zrakama, a boca vode postala je vjerniji pratilac od vlastite sjene.
Dva lica grada i zatvorene sobe
Kada se izmaknete s plaže i zaputite prema unutrašnjosti, grad pokazuje drugačije lice. U Brickellu vas visoki, stakleni neboderi okružuju sa svih strana i stvaraju neku vrstu umjetnog propuha, pa se uz povremene udare vjetra između tornjeva lakše diše. Coconut Grove pak nudi drugačiju vibru s mješavinom starog drveća, otvorenih i zatvorenih trgovačkih centara, gdje je šetnja pod krošnjama malo manje iscrpljujuća, ali vas ljepljivi zrak i dalje prati u stopu. Kada se nakon cjelodnevnog iscrpljivanja napokon vratite u hotelsku sobu, dočekuje vas bizarna arhitektonska realnost ovdašnjeg turizma.
Prozori se u sobama ne mogu otvoriti jer bi vanjska vlaga u roku od nekoliko sati uništila namještaj, zidove pretvorila u plijesan i stvorila nemoguć nered. Zato klima uređaji tutnje dvadeset i četiri sata na dan. No, mnogi hoteli imaju stare ili dotrajale sustave koji ne izmjenjuju svježi zrak, već vrte istu, ustajalu i pročišćenu bazu u krug, pa u sobi često osjetite težak, umoran zrak.
Sve to skupa ne znači da Miami ljeti nema svoj čar ili da je dolazak potpuna pogreška. Grad vas jednostavno uvuče u svoj ritam i nosi vas valom jedinstvene energije, ali vam istodobno jasno daje do znanja tko je ovdje glavni. Domaći stanovnici i ljudi koji ovdje žive i rade cijelu godinu u ljetnim se mjesecima povlače u sjenu, žive u zatvorenom i troše enormne svote novca na račune za struju. Zimi i u proljeće pak izlaze na ulice i pretvaraju grad u blistavu pozornicu. Ulice su i dalje pune ujutro i predvečer. Tu je i vrijeme monsuna, pa brzi pljusak jednom ili dva puta dnevno je normalna stvar. Nikakav pljusak ne rashladi zrak, nego se vlaga poveća i sunce opet zaprži te osuši svu kišu. Welcome to Florida.
Ljeto u Miamiju nije vrijeme za romantične šetnje držeći se za ruke duž obale niti za bezbrižno istraživanje svakog kutka. To je razdoblje za one koji imaju čvrst karakter, jasne razloge za dolazak i spremnost da prihvate pravila igre u kojoj priroda vodi glavnu riječ. Mi smo bili sretni da smo ga posjetili unatoč vrućini i vlazi, ali drugi put biram jesen ili proljeće. Ovo je ipak na granici izdržljivosti i šteta je, jer se propusti mnogo. Onaj sam lik koji voli bezbrižno prešetavanje kilometrima i uživanje na svježem zraku.
Odgovori