mozaikcro

Sve počinje gotovo refleksno, onim jednim nepromišljenim klikom prekidača koji ubija čaroliju prostora. Kao čovjek od vjere koji i preko tjedna pronalazi vrijeme za odlazak na svetu misu, već dugo promatram jedan te isti, pomalo iritantan obrazac. Uđeš u crkvu na jutarnju ili dnevnu misu, sunce vani stoji visoko, a kroz vitraje ili velike prozore modernijih zdanja probija se sasvim dovoljno onog pravog, prirodnog svjetla. Sjednem u klupu, gledam u oltar i raspelo, slika je savršeno jasna. Nije mrak, vlada samo ona ugodna, smirujuća polusjena koja takvom mističnom prostoru jedino i priliči. A onda, netko iz čiste navike ili straha od prigovora popali sva moguća stropna svjetla.

Odjednom se crkva, to mjesto susreta s nečim većim od nas, pretvara u blještavi televizijski studio. Pitam se, je li to doista nužno? Nismo došli ovamo da se međusobno promatramo pod reflektorima. Pogled je ionako usmjeren prema oltaru, a ne u susjedovu frizuru. Crkva nije ni hotel, ni spa centar, a ponajmanje šoping-centar da mora agresivno privlačiti poglede.

Svećenici su u crkvama zapravo samo obzirni prema nama i pale rasvjetu isključivo da bi ugodili vjernicima. U dobrohotnoj su brizi da netko ne prigovori kako se na njima, eto, štedi struja. No, zar ne bi upravo vjernik trebao biti taj koji će inicirati da se preko dana u crkvi gase ta silna svjetla? Mi bismo trebali biti ti koji će predložiti da se ostave samo ona doista nužna, po nekom razumnom dogovoru.

Ali ako već propovijedamo skromnost duše i poniznost, zašto ne bismo počeli od skromnosti na prekidaču?

Samo gašenjem tog bespotrebnog blještavila svaka bi župa godišnje uštedjela na tisuće eura, a prostor bi zadržao svoj prijeko potrebni mir.

Istraga u srcu blještavila

Ovaj svakodnevni crkveni apsurd natjerao me da malo dublje zagrebem ispod površine i započnem vlastitu istragu ovog fenomena.

Odlučio sam sustavno promatrati naše javne prostore i ubrzo shvatio da kao društvo patimo od ozbiljnog sindroma straha od prirodnog svjetla. Naoružan običnom bilježnicom i jednostavnim pitanjem “zašto?”, krenuo sam u obilazak grada usred bijela dana. Rezultati su bili frapantni.

Uđete u lokalni kafić ili restoran oko podneva. Sunce nemilosrdno tuče u velike staklene izloge, a unutra gori desetak dizajnerskih žarulja s užarenim nitima, plus skrivena LED rasvjeta u šanku. Upitao sam jednog poslovođu zašto doslovno baca novac. Slegnuo je ramenima, pomalo zbunjen pitanjem, i odgovorio kako se to tako radi da lokal ne bi s ulice izgledao zatvoreno. Znači, mi doslovno palimo struju da bismo glumili prisutnost i privlačili pažnju.

Prošetate li bolničkim hodnicima, gdje su prozori dizajnirani da hvataju dnevnu svjetlost, vidjet ćete stotine neonskih cijevi kako zuje iznad glava prolaznika. O trgovačkim centrima ne treba ni trošiti riječi; tamo je koncept noći i prirodnog svjetla odavno ukinut u korist vječnog umjetnog dana.

Postali smo društvo koje se na sav glas pompozno busa u prsa zelenim politikama, održivim razvojem i brigom za okoliš, a nismo u stanju u vlastitom uredu, hotelu ili hodniku ugasiti višak rasvjete.

To je ta naša deklarativna, šminkerska osviještenost o kojoj sam pisao i kada sam obrađivao problem besmislene buke i glazbe u lokalima. Na papiru spašavamo planet, a u praksi ostavljamo upaljeno svjetlo u praznoj prostoriji jer nam je teško podići ruku i težimo maksimalnoj komociji.

Apsurd na radnom mjestu

Da stvar bude gora, to besmisleno rasipanje izravno udara po džepovima onih koji se prvi žale na troškove poslovanja. Živo se sjećam vremena kada sam radio kao privatni trener u jednom prilično ekskluzivnom hotelskom fitness centru. Prostor je bio golem i, istina, zbog arhitekture ponegdje je nedostajalo malo više direktnog dnevnog svjetla. No, ljudsko se oko nevjerojatno brzo adaptira. Uđeš izvana s jakog sunca, sekundu ili dvije imaš onaj osjećaj da si upao u tunel, a onda ti nakon samo nekoliko minuta postane savršeno ugodno. Zato bih preko dana uredno gasio onu iritantnu, hladnu stropnu rasvjetu. Složio bih atmosferu s nekoliko manjih, toplijih lampi i dobio fantastičan ugođaj za trening. Klijenti su bili oduševljeni promjenom. Zašto? Zato što ionako osam do deset sati dnevno sjede po uredima pod tim istim neonskim svjetlima kao pilići u inkubatoru i svima im je muka od tog umjetnog prženja mrežnice.

A onda bi na scenu stupio vlasnik. Uletio bi u dvoranu kao uragan, u potpunoj panici da je klijentima mračno, i refleksno popalio apsolutno svu moguću uredsku rasvjetu na stropu. Pokušao sam mu objasniti da ljudima to ne odgovara, da ubija ugođaj i usput troši struju bez ikakvog logičnog smisla. Naravno, nije slušao. Taj isti vlasnik bi na kraju svakog mjeseca dramatično kukao kako su mu računi za energiju otišli u nebo i onda bi, sasvim prigodno, radnicima kasnio s plaćama jer mu, eto, fali novca u blagajni. Moj odgovor je uvijek bio isti: gasi svjetlo za početak. Prestani glumiti blještavilo tamo gdje mu nije mjesto, pa će se valjda naći i za poštenu plaću na vrijeme. Fascinantna je ta sljepoća prema vlastitim greškama; poduzetnik će radije zakinuti radnika nego ugasiti žarulju koja apsolutno nikome ne služi.

Ekonomija kave i cigareta

Kada sve to zbrojim i podvučem crtu, cijela ova situacija s rasvjetom neodoljivo me podsjeća na priču jednog mog starog dužnika, koja savršeno i brutalno ilustrira naš mentalitet.

Čovjek mi mjesecima nikako ne vraća posuđeni novac. Kuka na sva zvona kako je teška kriza, kako se nema, kako jedva preživljava spajajući kraj s krajem. A onda isti taj čovjek od te silne muke ode u kafić, tijekom pauze usred dana spali cijelu kutiju cigareta, popije tri do četiri kave i mrtvo hladno mi tvrdi da nema novca da mi vrati dug. Gledam ga i u glavi brzo zbrajam. Njegova kava i cigarete dnevno izađu otprilike petnaest do dvadeset eura. Puta trideset dana, to je impresivnih petsto eura mjesečno, doslovno bačenih u dim i talog na dnu šalice. Da je taj čovjek samo prepolovio svoj luksuzni dnevni ritual, i dalje bi sasvim lijepo uživao u svom guštu, a ja bih mjesečno dobio barem dvjesto eura natrag. Svi bismo bili mirni, dug bi se topio, a njegov stil života ne bi ozbiljno patio.

Potpuno ista logika vrijedi i za ovo naše nesretno svjetlo. Ne traži se od nas da sjedimo u potpunom mraku, niti da ukidamo komfor koji nam je moderna civilizacija donijela. Ne zagovaram povratak u kameno doba niti asketizam. Traži se samo mrvica zdravog razuma i osjećaja za mjeru.

Prepolovi rasvjetu tamo gdje ti ne treba. Ugasi onaj dugački hodnik u kojem satima nema nikoga. Iskoristi to sunce koje ionako besplatno tuče kroz prozore.

Skromnost o kojoj slušamo u crkvama i ekologija o kojoj svakodnevno čitamo u medijima ne počinju na velikim svjetskim summitima ni u dubokim filozofskim raspravama. One počinju i završavaju na onom malom, plastičnom komadu zida pokraj vrata. Dovoljno je samo ispružiti prst i ugasiti iluziju da nam za sreću sve stalno mora biti upaljeno.