Prelazak moje kćeri u srednju školu trebao je biti jedan od onih ponosnih trenutaka u životu svakog roditelja, prirodna stepenica u odrastanju. No, umjesto slavlja, taj je prijelaz za mene donio nagli i prilično brutalan sudar s okrutnom stvarnošću našeg obrazovnog i društvenog sustava. Odgajali smo je s puno pažnje, pazeći na svaki detalj njene prehrane. Toliko smo u tome uspjeli da do polaska u školu doslovno nije znala što su industrijski slatkiši.
Kako nam sustav otima zdravlje djece
Nikada neću zaboraviti scenu kada je moj dobar prijatelj, čovjek koji obožava slatko, došao u posjet i donio joj punu vreću raznih čokoladica i bombona. Ona je tada imala samo četiri godine. Uzela je te šarene omote, sjela na pod i počela se njima igrati kao da su Lego kockice. Niti jedan jedini slatkiš nije otvorila, a kamoli stavila u usta. Na kraju smo cijelu tu vreću podijelili djeci u vrtiću. Coca-Colu nikada nije probala, prvu je pizzu pojela tek u prvom razredu osnovne škole, a danas je predivna, zdrava sportašica s odličnom linijom. I ne, nije se vršio pritisak na nju. Samo roditeljska osvještenost s puno pažnje i ljubavi.
Međutim, srednja škola donosi potpuno nova pravila igre. Za razliku od osnovne škole, ovdje više nema organiziranog obroka unutar sigurna četiri zida. Hrana pod velikim odmorom sada postaje golemi problem jer se moja kći našla u žrvnju vršnjačkog pritiska i silno se trudi ne biti drugačija od svojih prijateljica.
Kada sam joj sasvim naivno ponudio da ću joj svakoga jutra raditi zdrave, bogate i nutritivno izbalansirane sendviče, samo je duboko uzdahnula i zakolutala očima. Jasno mi je dala do znanja da bi joj se cijeli razred smijao kada bi iz svoje torbe izvukla nešto takvo. Nekada doručkuje kod kuće, nekada ne, ovisno o raspoloženju, i mi je ne želimo prisiljavati niti stvarati od hrane izvor stresa. Ali kada krene veliki odmor, ili kada škola završi, djeca prirodno traže socijalizaciju i uslijed opće gladi završavaju na ulici.
A ta ulica oko njene nove škole izgleda kao savršena kulisa za uništavanje dječjeg zdravlja. U krugu od stotinu metara ne postoji niti jedna jedina trgovina koja nudi išta barem približno zdravo. Načičkali su se kao paraziti koji vrebaju svoje žrtve, a mi nismo ni trepnuli da ih obranimo. Sustav, osvještenost, zakon. Molim, tko, što? Pa pola roditelja isto jede po pekarnicama. Gdje je problem, netko će?
Gledam te pekarnice, slastičarnice, loše fast foodove sumnjivog mirisa, fornete i masne komade takozvane pizze. Doslovno se ježim od pomisli da smo vlastitu djecu prepustili ulici samo zbog naše kolektivne društvene lijenosti i potjere za brzim profitom.
Psihološka arena i strah od vršnjačkog odbacivanja
Srednjoškolsko doba je izuzetno osjetljivo razdoblje u kojem potreba za pripadanjem grupi nadjačava gotovo sve obiteljske vrijednosti koje smo godinama gradili. Tinejdžer, ma koliko pametan i educiran bio, jednostavno ne želi biti onaj čudak koji iz ruksaka vadi staklenu posudicu s domaćom hranom dok čitava njegova ekipa dijeli masni burek ili prezaslađeno pecivo ispred kvartovske pekarnice. Strah od ismijavanja, od toga da ćeš biti označen kao drugačiji, u tim je godinama neizmjerno jači od svakog racionalnog promišljanja, pa čak i od samog osjećaja gladi.
Mladi upijaju svijet oko sebe kao spužve, a mi smo im ponudili svijet u kojem je jedenje smeća postalo mjera društvene prihvaćenosti. Mjesta ispred tih trgovina postala su moderne društvene mreže uživo, mjesta gdje se razmjenjuju tračevi, sklapaju prijateljstva i rađaju prve ljubavi.
Odbiti sudjelovati u tom ritualu jedenja industrijski prerađene hrane za tinejdžera znači socijalno samoubojstvo.
Zato se pitam, ako sam uspio vlastitu kćer odmaknuti od loših navika dok je bila mala i oblikovati joj nepce za prave namirnice, zašto je sada, u njenim i dalje ranjivijim godinama, ne mogu zaštititi od agresivnog marketinga i ponude.
Sociološki poraz i apsurd našeg poimanja zdravog obroka
Sociološki gledano, potpuno smo zakazali kao zajednica. Opća svijest o zdravoj prehrani u Hrvatskoj, ali i u dobrom dijelu zapadnog svijeta, nalazi se na toliko porazno niskim granama da je to postalo mučno za gledati. Jedno je ono što piše na papiru, u edukativnim brošurama i vijestima, a nešto sasvim drugo je sirovo stanje na terenu. Tamo ne postoji nitko tko bi kontrolirao što se zapravo nudi našoj djeci. Dopuštamo da se na svakom uglu uz škole otvaraju kafići i objekti brze prehrane, a lokalna zajednica ne poduzima ništa da se u blizini nađe barem jedna zdrava alternativa. Ili, potpuna zabrana lošeg fast fooda i pekarnica.
Dovoljno je pogledati naše studentske i radničke menze. Čak i tamo gdje se obroci prikrivaju pod maskom kuhanog i zdravog, u stvarnosti se servira ogromna količina bijelog kruha, teškog bijelog tijesta i meso koje se jede po nekoliko puta dnevno.
Ako malo zavirimo preko granica našeg kontinenta, na primjer u samo jednu sasvim običnu, korejsku radničku menzu, ostat ćemo šokirani razinom svijesti. Tamo to nije nikakvo fensi mjesto, već obična kantina. Ali u prvom su planu riža, kimchi, odnosno fermentirani kupus koji čuva zdravlje crijevne flore. Zatim popareno lisnato povrće, umjerena količina ribe ili mesa pomiješana s kuhanim povrćem poput mrkve i graška, I to uz obaveznu povrtnu salatu i svježe voće. Sve se to poslužuje u malim, odmjerenim dozama i predstavlja kompletno izbalansiran obrok koji radniku ili učeniku daje energiju, a ne gura ga u letargiju. Gledajući to, imam osjećaj kao da živimo na drugom planetu koji uporno odbija naučiti lekciju.
Etički krah, duhanska pošast i opasnost koja vreba
Koliko je ovakav nemar opasan najbolje pokazuje strašan primjer iz moje neposredne blizine. Sin jedne moje poznanice krenuo je u srednju školu u vrlo turbulentnom razdoblju za njegovu obitelj. Roditelji su prolazili kroz težak razvod i selidbu, pa je briga o njegovoj prehrani potpuno izostala. Dječak je svakodnevno jeo vani, trpao u sebe najgore moguće smeće iz okolnih fast foodova i pekarnica. Zbog takvog brutalnog udara na organizam, obolio je od teške bolesti gušterače. Danas taj mladić preživljava na samo tri vrste strogo kontrolirane hrane i doslovno plače svaki put kada mora sjesti za stol. To je možda rijedak, ekstreman slučaj, ali on se dogodio tu, pred našim vratima, kao jezivo upozorenje svima nama.
Teološki i etički promatrano, naš odnos prema tijelu kao hramu duha ovdje doživljava duboki moralni krah. Taj nemar prema mladima ravan je zločinu. No, hrana nažalost nije jedini problem s kojim se naša djeca susreću čim zakorače izvan školskog dvorišta.
Kći mi je nedavno ispričala još jedan šokantan podatak koji me ostavio bez teksta. Na kioscima i u trgovinama oko škole sve češće rade strani radnici iz drugih zemalja, koji zbog nepoznavanja jezika, kulture ili pukog pritiska poslodavaca uopće ne provjeravaju jesu li klinci koji stoje pred njima punoljetni. Sasvim im olako, bez ikakvog propitkivanja, prodaju popularne vape uređaje s okusima voća i klasične cigarete. Kako je moguće da smo kao društvo dopustili toliku rupu u sustavu?
Rješenja za ovu agoniju ne mogu se svesti na puka upozorenja roditelja prije odlaska u školu. Potreban nam je radikalan i hrabar zaokret na razini općina, gradova i države. Osobno bih zakonski zabranio rad apsolutno svih lokala brze prehrane u strogom krugu oko svake odgojno-obrazovne ustanove. Umjesto toga, gradovi moraju sufinancirati i poticati otvaranje mjesta koja će djeci nuditi nutritivno bogate obroke. Istovremeno, škole pod hitno moraju ukinuti oslanjanje na vanjske catering usluge upitne kvalitete i vratiti u funkciju prave školske kuhinje s kontroliranim namirnicama. Inspekcije moraju napokon izaći iz svojih ureda, sići na ulicu i početi drakonski kažnjavati prodaju duhanskih derivata maloljetnicima, bez obzira tko stoji za blagajnom.
Odgajamo buduće generacije koje će, ako nešto ne promijenimo, svoje najproduktivnije godine provoditi po bolničkim čekaonicama, a sve to zato što nismo imali hrabrosti stati na kraj nezdravoj industriji.
Odgovori