Dugo najavljivani filmski ep Lordana Zafranovića pred publiku i kritiku donio je teret očekivanja koji je, čini se, na kraju slomio sam film. Četverosatno uranjanje u mučnu povijest stradanja u Jasenovcu i na Kozari pretvorilo se u vizualno i emotivno iscrpljivanje koje otvara važno pitanje o granicama filmskog medija.
Monumentalnost kojom je redatelj opisivao vlastito djelo u praksi se prevela u beskonačan niz eksplicitnih scena nasilja, ostavljajući suvislu narativnu liniju i dublju karakterizaciju likova u sasvim drugom planu.
Struka i publika našli su se u nezahvalnoj poziciji. Kritizirati film koji obrađuje ovako osjetljivu i tragičnu temu nevinih žrtava ustaškog logora automatski sa sobom nosi stigmu. Zbog toga su mnogi prvi dojmovi u dvoranama ostali obavijeni nelagodnom šutnjom, a ponegdje i suspregnutim okretanjem očiju. Ljudi osjećaju sram reći da je film loš jer to može djelovati kao nepoštivanje žrtava.
Ipak, dublja kritička analiza otkriva ozbiljne zamjerke. Umjesto katarze i pijeteta prema stradalima, gledatelj je izložen maratonskom nizanju brutalnosti. Filmska kritika tiho, ali jasno ukazuje na problem gubitka redateljskog fokusa. Povlače paralele sa sindromom kasnih radova nekoć velikih redatelja. Krenuvši od Francisa Forda Coppole s filmom “Megalopolis”, Stevena Spielberga s filmom “Disclosure Day”, Ridley Scotta s “Gladijatorom 2”, pa sve do Antuna Vrdoljaka s “Generalom”. Kada redateljski ego, ideološki zanos ili puki povijesni narativ progutaju dramaturšku strukturu, rezultat biva anakron i izuzetno teško gledljiv.
Redatelji po stare dane kroz film povremeno sami sebi dižu spomenik. Počinju halucinirati ali im nitko ne kaže da popiju helex i odu na vrijeme u krevet. I Trump nosi pelene po stare dane kao što je i Biden. Ne shvaćaju da postoji period umirovljenja s pravom, gdje dostojanstveno stariš kao mudrac, a ne kompleksaš.Pogledajmo samo Madonnu koja sa skoro sedamdeset godina paradira u minici sa zabijenim laserom u guzici. Dođe ti ju žao. To je sve dijagnoza ega i korištenje u ovom slučaju žrtve za vlastiti dobitak.
Neću nikada zaboraviti jednog svećenika koji je rekao bolnu istinu: “Jao si ga onima koji uzmu tuđu žrtvu u jednu ruku, i Boga u drugu, a ne znaju što će s tim.”
S objektivne strane, nepravedno bi bilo zanemariti visoku produkcijsku vrijednost i tehničku ispoliranost određenih kadrova. Vizualni identitet filma nedvojbeno nosi prepoznatljiv autorski pečat i postoji nekoliko izoliranih scena koje snažno i dostojanstveno prenose užas tog vremena. Podsjećaju na važnost suočavanja s tim mračnim dijelom povijesti. Teško je osporiti i samu namjeru da se povijesna istina i patnja otrgnu zaboravu, što je motivacija koja zaslužuje ljudsko poštovanje.
Međutim, igrani film zahtijeva strukturu, dinamiku i priču s kojom se gledatelj može dubinski povezati. Pretvaranje cjelovečernjeg filma u iscrpljujući katalog zvjerstava briše granicu između umjetnosti i pukog šokiranja. Pritom gubi upravo onu ljudsku dimenziju stradalnika koju je film trebao naglasiti i obraniti. Mnogo prikladniji format za ovakav redateljski pristup bio bi dokumentarno-igrani film, koji bi pružio potreban odmak, povijesni kontekst i mjeru.
Ovako, ostaje snažan dojam da je osobna potreba za stvaranjem vlastitog ultimativnog spomenika zasjenila temeljnu svrhu djela. Publiku time ostavlja potpuno iscrpljenom, a same žrtve, paradoksalno, u sjeni monumentalne redateljeve ambicije. Isto tako, redatelj se na jedan način osvećuje Hrvatskoj, jer je kako sam kaže,1991. godine morao pobjeći od “ustaša ” koje su zavladale Hrvatskom. Ni spomena da je Hrvatska možda trebala neovisnost. Nikada to nije prebolio, pa je ovo svojevrsni “payback”. Ogorčenost pretvorena u osobni obračun putem filma preko nevinih žrtava.
Politizacija patnje i promašena publika
U širem geopolitičkom kontekstu, ovaj filmski ep sjeo je kao naručen za aktualnu kampanju Aleksandra Vučića. Kada se ispucaju svi ostali dnevnopolitički aduti, ovakav materijal služi kao savršen alat za lagodno recikliranje narativa i demonizaciju Hrvata. Ipak, izvan naših granica teško da će ovaj uradak pronaći ikakvu publiku jer je, jednostavno rečeno, previše naporan i zamoran za gledanje. Zbog toga Hrvatska ne mora previše brinuti niti se iznova ispričavati za povijesne epizode kojih je kao društvo i te kako svjesna. Upravo zato, ovakav pristup ne djeluje kao plemeniti podsjetnik, već kao bezobzirno trljanje prošlosti na nos. Posebno gorak okus ostavlja kada se uzme u obzir da iza svega stoji domaći redatelj praćen plejadom poznatih hrvatskih glumaca. Na tragu državne izdaje i ugrožavanje nacionalnog interesa, mnogi bi se složili.
U tom je kontekstu neizbježno osvrnuti se na reakciju Renea Bitorajca. Umjesto da pokaže zrno poniznosti, prizna da se u nekim segmentima jednostavno pretjeralo i ljudski se poklopi po ušima, on se u svojim obranama na društvenim mrežama skriva iza štita uzvišene umjetnosti. Njegov istup djeluje docirajuće i s visoka, gotovo kao da se obraća publici kojoj nedostaje osnovne inteligencije. Honorar je uredno spremljen u džep i egzistencija mu sigurno nije ugrožena, ali si je ovakvim stavom potpuno bespotrebno nacrtao metu na leđa. Teško je shvatiti tu potrebu za dociranjem narodu i državi koja ga hrani, a koja mu, barem se tako iščitava iz njegovih nastupa, često ide na živce.
Na koncu, najveći problem ovog filma leži u tome što je njegova estetika beznadno zaglavljena u prošlosti. Mlađe generacije, ti famozni klinci na kojima svijet ostaje, jednostavno više ne puše ovakve fore. Nije stvar u tome da oni bježe od povijesne istine; oni s punim pravom bježe od prozirnih pamfleta i obojene politike koja im se gura kroz filmsko platno. Priče u kojima se unedogled isprepliću ustaše, partizani i četnici ostale su rezervirane za naše djedove, za onu publiku koja sa štapom jedva dođe do kino dvorane. Mlađa će publika ovaj iscrpljujući, četverosatni maraton sasvim sigurno preskočiti, ostavljajući film da odjekuje u praznom prostoru vlastite zastarjele ideologije.
Odgovori