Pričati o Goranu Baretu bez rukavica znači skinuti s njega veo onog jeftinog estradnog mitologiziranja koje nam se posljednjih godina servira na svakom koraku. Lako je danas mahati rukama i govoriti o pjesniku generacije, živućoj legendi i rock mesiji dok se kupuju ulaznice za velike dvorane i festivale. Puno je teže, ali i daleko poštenije, pogledati istini u oči i priznati ono što je Bare zapravo bio. On je duboko ranjen čovjek, hodajući sudar vlastitih demona i nesretna duša koja je utjehu tražila tamo gdje se ona obično ne nalazi.
Psihologija tuge i praha
Gledano psihološki, Bare je udžbenički primjer traume koja je pronašla glas jer nije imala kamo pobjeći. Njegov život nikada nije bio bunt radi zabave ili buntovništva kao modnog detalja za mlade u potrazi za identitetom, već goli griz za zrak. Odrastanje u radničkim Vinkovcima, okruženo teškim sivilom i potpunim nedostatkom bilo kakve perspektive, u njemu je probudilo tjeskobu s kojom se mladi čovjek nije znao nositi. Umjesto da pukne u tišini i nestane u anonimnosti provincije, on je tu unutrašnju pustoš pretvorio u stihove koji režu.
No, ta ista psihološka struktura koja mu je omogućila da napiše pjesme koje pogađaju u sridu, istovremeno ga je izjedala iznutra. Njegove ovisnosti nisu bile stvar bezbrižnog rokerskog folklora, nego bolno očajnički pokušaj anesteziranja duše koja je boljela previše, prejako i prečesto. Kada nemaš alata za nošenje sa svijetom, posežeš za bilo čime što će utišati buku u glavi, pa makar te to polako i sigurno ubijalo na rate.
Postoje ti emotivci, sa snažnom emotivnom intelignecijom koja dolazi iz trbuha. Ona nije povezana sa logikom i čvrstom materijom. Čuo sam što priča i kako priča. Znao sam gdje ga boli jer i mene tamo boli. Samo je on zapjevao, ja nisam. Poštivao sam tog čovjeka ali bez dizanja u nebesa. Ne bi ni on sam sebe da ga se pita.
Sociologija provincijskog očaja
Sociološki promatrano, Bare je bio savršeno zrcalo društva koje nikada nije znalo što bi s autentičnim izlogom boli. Hrvatska javnost dugo ga je tretirala kao svojevrsnu cirkusku atrakciju. Čovjeka kojemu se plješće ili podsmijehuje kad posrće po televizijskim emisijama i prilozima. A onda mu se gleda kroz prste sve dok izbacuje hitove koji pune radijski eter. Tek kad je postalo potpuno jasno da je preživio vlastiti pakao i nadživio mnoge svoje suvremenike, društvo ga je odlučilo zapakirati u uredan celofan i proglasiti nacionalnim blagom.
Ali Bare nikada nije bio blago; on je bio živa opomena. Bio je utjelovljenje onog dijela poslijeratne stvarnosti koji je htio dotaknuti nebo, ali su mu džepovi bili previše puni olova. Kroz njega se prelamao cijeli jedan izgubljeni identitet. Bio je onaj koji je izgubio tlo pod nogama i tražio smisao u kafanskim dimovima, jutrima bez sunca i večerima bez sutra. Društvo voli rock’n’roll mitove samo onda kada su dovoljno daleko od naše vlastite stvarnosti da nas ne podsjećaju na vlastite pukotine.
Teologija jedne nesretne duše
Teološki gledano, ako ćemo bez imalo licemjerja i uljepšavanja, Bare je bio figura Starog zavjeta ubačena u suvremeni tabor. Čovjek opsjednut Bogom, ali na onaj teški, mučenički, gotovo nepodnošljiv način. Njegove pjesme prepune su vapaja, traženja više pravde, zazivanja svjetla iz najcrnjih jama. A i stalnog, iscrpljujućeg preispitivanja grijeha i krivnje. Nije on bio svetac, daleko od toga, bio je grješnik u punom smislu te riječi, ali je u svojoj golotinji bio iskreniji pred nekim višim sudom nego deseci onih koji svake nedjelje uredno zauzimaju mjesta u prvim redovima crkvenih klupa.
Kroz njegovu glazbu provlačila se ona vječna ljudska potreba za spasenjem. Ali uz istovremenu duboku, turobnu svijest da je to spasenje možda ipak rezervirano za neke lakše, mirnije živote koji nisu okrvavljeni vlastitim destruktivnim odlukama.
Bljeskalica u mraku i moje vlastito iskustvo
Previše sam imao rock’n’rolla u nogama nakon Domovinskog rata i sam upao u tu opaku destrukciju noćnog života koja me na kraju debelo koštala. Teško sam nosio breme rata i teškog odrastanja u Slavoniji. Tražio tako utjehu u koječemu da umanjim bol. Tako sam nailazio na genijalce umjetnike i poslovnjake gdje smo na tulumima uz rock ili house glazbu tražili istu stvar – euforiju u porocima misleći da u tom stanju nešto istinski stvaramo i mijenjamo. Taj bijeg bio je poput bljeskalice baterije u mrčnoj noći. Samo, bljeskalica bi zasijala nekih osam sati dok smo bili u dubokoj ekstazi, a onda još veći mrak.
Neki su ljudi stali i na vrijeme skužili da tu ne leži nikakvo rješenje nego u Bogu, dok su neki otišli puno dalje. Dopratio sam i otpratio nekoliko takvih likova, uglavnom ravno u grob. Oko sebe sam imao previše sličnih likova poput Bareta. Nema apsolutno ništa genijalno u destrukciji i tjeskobi, osim činjenice da postaneš teret sam sebi, ali i svima onima oko tebe koji se s nostalgijom prisjećaju tko si nekada bio.
Iskreno, Bare je još i dobro gurao. Mislio sam da će pokleknuti i puno ranije. Jednom mi je moja dobra prijateljica psihologica rekla mudru rečenicu. Ona glasi: “Neki ljudi svojim odlaskom zapravo sve nas nagrade da možemo dalje, dok su oni svojim odlaskom sebe spasili“
Nije svakome dano da bude ovdje predugo jer je ovaj svijet za neke naprosto pretežak i očajan.
Podizati ga danas u nebesa i raditi od njega bezgrešnu ikonu znači pljunuti na sve ono kroz što je prošao i na samu golu istinu njegove umjetnosti. Bare nikada nije želio biti ikona, on je htio samo malo mira. Njegova veličina nije u tome što je bio bezgrešan genij, nego u tome što je s dva prsta iskreno kopao po vlastitom blatu. A iz tog blata je uspio izvući nešto bolno stvarno i vrijedno ne srameći se to podijeliti sa drugima. I u toj poniznosti i skormnosti leži sva ta njegova veličina.
Odgovori