Kada su šesterica neukrotivih mladića krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća sjeli pisati skečeve za BBC, teško da su mogli zamisliti da će njihov televizijski nered postati globalni fenomen. Monty Python nije nastao preko noći, već iz svojevrsnog bunta prema uštogljenim televizijskim formama toga doba. Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin odlučili su ignorirati klasične završetke priča, spojiti animaciju i apsurdni teatar te ponuditi publici nešto potpuno neočekivano.
Gledaj seriju Leteći cirkus Monty Python’s sve sezone besplatno i legalno na INTERNET ARCHIVE
Umjesto da priča ima smisao, smisao je postalo upravo njegovo potpuno odsustvo, a uvrnuti humor uskoro je osvojio britanski otok. Opširnije na Wikipedia.
Kako su šašavi Britanci osvojili ekrane
Tijekom snimanja često su se oslanjali na vlastitu improvizaciju, a Terry Gilliam je svojim jedinstvenim, pomalo mračnim i kolažnim animacijama povezao nepovezane skečeve u jedinstvenu cjelinu koja je šokirala tradicionalnu publiku. Zanimljivo je da serija u početku uopće nije imala čvrst koncept naslova, već su se mijenjala brojna radna imena dok se nisu odlučili za naziv koji je sam po sebi bio potpuno besmislen i ironičan prema tadašnjim televizijskim moćnicima. Glumci su često mijenjali uloge unutar iste epizode, prelazeći iz ženskih u muške likove bez ikakve najave ili logike, čime su dodatno rušili standarde televizijske produkcije.
Prvi susret s jugoslavenskom publikom
Vijesti o novoj britanskoj senzaciji brzo su prešle granice, a Jugoslavija je, pomalo neočekivano za tadašnje socijalističke televizijske okvire, relativno rano otvorila vrata tom posve čudnom humoru. Televizija Sarajevo preuzela je inicijativu i otkupila seriju, pa su gledatelji diljem zemlje krajem kolovoza 1971. godine po prvi put imali priliku vidjeti što se to događa u glavi otkačene britanske družine. Termini emitiranja u večernjim satima privukli su znatiželjnike, a reakcije su bile sve samo ne ravnodušne. Tadašnji televizijski kritičari i urednici s nevjericom su pisali o seriji, pitajući se hoće li publika uopće razumjeti taj specifični otočki apsurd ili će se jednostavno rasplakati od čuda.
U to vrijeme program se pratio na malom broju televizora u kućanstvima, pa su se susjedi okupljali u dnevnim boravcima kako bi svjedočili nečemu što dotad nisu vidjeli na domaćim ekranima. Prijevodi su bili poseban izazov za ondašnje prevoditelje jer su se britanske poštapalice, kulturne aluzije i jezične igre morale prilagoditi domaćem duhu, a da se pritom ne izgubi suludi ritam izvornika. Unatoč početnom čuđenju uredništva koje je strahovalo od loših reakcija gledatelja, serija je postala pun pogodak i o njoj se pričalo danima nakon emitiranja.
Kultni status i kasnija prikazivanja
Umjesto nesporazuma, rodila se neobjašnjiva i duboka ljubav između ovdašnje publike i otkačenih Britanaca, a skečevi su se ubrzo počeli prepričavati na svakom koraku, od tramvaja do radnih mjesta. Nakon tog prvog vala početkom sedamdesetih, interes nije splasnuo, pa se serija u nekoliko navrata ponovno vraćala na male ekrane tijekom osamdesetih godina. Reprizna prikazivanja unutar mreže JRT-a dodatno su učvrstila kultni status Pajtonovaca. Nove generacije gledatelja s jednakim su žarom upijale taj nadrealni kaos, dokazujući da dobar smijeh ne poznaje jezične ni političke granice.
Gledatelji su pamtili svaku scenu, oponašali apsurdne korake u hodu i s ironijom komentirali svakodnevne situacije koristeći replike iz serije. Danas se ta građa, zajedno s tadašnjim novinskim najavama i recenzijama, može pronaći na digitalnim riznicama kao što je Internet Archive, što svjedoči o trajnoj vrijednosti i dubokom tragu koji su britanski komičari ostavili u povijesti ovdašnjih medija.
Odgovori