Izborio sam se za ovu državu na prvoj crti, s oružjem u ruci i strepnjom u srcu, dok se u krvi i znoju rađala slobodna Hrvatska. U nedjelju mir, snagu i utjehu tražim u svojoj župnoj crkvi, među svojim narodom i susjedima. I upravo zato danas ne mogu i ne želim šutjeti. Stojim duboko razočaran, tužan i zabrinut nad onim što se nedavno dogodilo na ulicama Splita.
Propuštena prilika u Splitu
Ono što se odigralo u Splitu nije bio tek još jedan u nizu uobičajenih navijačkih izgreda. Nije to bio ni samo prosti huliganski ispad koji se da riješiti jednim rutinskim policijskim priopćenjem i nekolicinom prekršajnih prijava. Bio je to duboki, mučni moralni i duhovni slom jedne lokalne zajednice koja je u presudnom trenutku odlučila zažmiriti, povući se i prešutjeti vlastitu odgovornost.
Vlada i državne institucije odradile su u ovom slučaju ono što su po zakonu mogle i morale. Policija je izašla na teren, osigurala ulice, popisala štete i provela privođenja. Ali svi koji žive na ovom splitskom asfaltu dobro znaju gorku istinu: službena politika i policijski pendrek imaju iznimno kratak domet među tim mladim ljudima. Takvi momci političare i politička priopćenja duboko preziru, a policiju doživljavaju kao prirodnog suparnika. Prkos prema državnim institucijama njima je dio identiteta, svojevrsna ulična dokazna karta i fora. Država može kažnjavati i represivno djelovati, ali država ne može odgajati.
Pitanje koje mene kao branitelja i vjernika proganja glasi: gdje je u svemu tome nestao unutarnji moralni kompas grada i zašto su u ključnom trenutku zakazali oni čija se riječ u Splitu zapravo sluša i poštuje?
Zašto su braniteljske udruge morale reći: ‘Dečki, ne u naše ime!’
Split je, kada se skinu sve velike političke šminke, turističke fasade i maske, zapravo jedno malo selo. Ovdje se u svakom kvartu, na svakom zidiću i u svakoj župi točno zna tko je čiji. Zna se tko ide na utakmice iz čiste ljubavi prema klubu i gradu, a tko odlazi praviti nered, razbijati i širiti mržnju. Iza tih kapuljača i maski ne stoje nikakvi nepoznati vanjski neprijatelji, nego djeca naših susjeda, rođaka, prijatelja, a dijelom i naših suboraca. Odgoj i red ne počinju u sudnici i u kaznenom zakonu, nego u vlastitom dvorištu, za obiteljskim stolom i unutar lokalne zajednice.
Te navijačke skupine i mladež općenito još uvijek govore s ogromnim, iskrenim respektom o hrvatskim braniteljima i našoj vojsci. Prema nama, koji smo krvarili za ovu zemlju, ti momci imaju poštovanje kakve nemaju prema nijednom političaru u odijelu. Upravo zato braniteljske udruge iz Splita nisu smjele ostati neprimjetne. Nitko od njih nije tražio da se ta djeca pribijaju na stup srama niti da ih se, ne daj Bože, “vješa za prvo drvo”. Tražio se odgojni, očinski i ratnički autoritet. Trebalo je okupiti te momke, pogledati ih izravno u oči i reći im čvrsto i nedvosmisleno: dečki, ovo što radite ne služi na čast ni Splitu, ni Hrvatskoj, a najmanje nama koji smo stvarali ovu državu. To nije nikakvo domoljublje, to je sramoćenje vlastitog doma.
Kada ti branitelj, čovjek koji je podnio stvarnu žrtvu za domovinu, presiječe put i očinski kaže da radiš lošu i pogrešnu stvar, to odjekne stostruko jače od bilo kojeg policijskog priopćenja. Jasna prosvjedna nota trebala je proizići i iz samog Ministarstva branitelja, ali primarno od nas, branitelja sa splitskog betona. Kao ratnik ne mogu i neću podržati rušenje i sramoćenje pod krinkom domoljublja. Prava se hrabrost i ljubav prema domovini dokazuju građenjem i čuvanjem doma, a ne njegovim ponižavanjem pred cijelim svijetom.
Šutnja s oltara i duhovna dimenzija problema
Ista stvar vrijedi i za našu Crkvu. U splitskim župnim klupama nedjeljom sjede ti isti momci, ili barem njihovi očevi, braća i prijatelji. Vjera nije samo prazan formalizam, a župna zajednica ne smije biti skup stranaca koji se međusobno ne poznaju i ne mare jedni za druge. Naši svećenici itekako poznaju bilo svoje župe i znaju tko su ti mladići. Moglo se i moralo reći s oltara, jasno i glasno: mržnja, divljaštvo i huliganizam duboko su nespojivi s Kristovim evanđeljem. Držim da pojedini svećenici na misama i jesu to učinili, no Crkva kao institucija trebala je poslati nedvosmislenu poruku cjelokupnoj javnosti.
No, ono što me ako vjernika i kršćanina najviše boli i plaši u cijeloj ovoj priči jest duboka duhovna dimenzija problema. Psovanje, huljenje i neopravdana mržnja usmjerena prema drugima, a pogotovo prema židovskom, izraelskom narodu, izravni su udarac na samo Nebo. Izraelski narod jest obećani narod, to je povijesna i teološka činjenica zapisana u Svetom pismu. Huliti na njih bespotrebno, izvikivati parole mržnje i širiti takav gnjev nije samo geopolitički incident ili navijačka glupost. To je duboki moralni posrtaj i teški grijeh. Svatko tko u sebi nosi iskrenu vjeru mora osjetiti duboku krivnju i nemir kada se iz našeg grada šalju takve poruke.
Domoljublje i kršćanska vjera nikada se ne hrane mržnjom prema drugome. Kada dopustimo da se pod našim svetim barjakom događa divljaštvo, sami sebi pucamo u nogu i ostavljamo prostor drugima da nas godinama prozivaju, ucjenjuju i drže nam prodike. Na kraju je rezultat da onaj tko se hvali nacionalnim identitetom i domoljubljem je napravio najveću štetu vlastoj državi i spao neprijatelj broj jedan. Bravo !
Ovakvim neodgovornim ponašanjem ne samo da urušavamo vlastiti unutarnji mir i duhovni integritet, nego dajemo besplatan materijal i municiju Vučiću i svima ostalima u regiji i svijetu koji jedva čekaju vidjeti Hrvatsku u lošem svjetlu. Prostrli smo teren onima koji se hrane našim greškama, dok će se službena hrvatska politika i diplomacija morati opravdavati i ispričavati sljedećih godinu dana za ovaj nepromišljeni incident. Izveli smo klasičan autogol i pucanj u vlastitu nogu.
Kao otac, kao branitelj koji je dao svoje najbolje godine za ovu zemlju i kao vjernik koji se trudi živjeti po Božjim zapovijedima, pozivam svakog roditelja, svakog suborca i svakog župnika u Splitu: nemojmo čekati da nam ulica i policijski aparati odgajaju djecu. Sjednimo s njima za stol. Razgovarajmo s njima u četiri oka. Objasnimo im gdje prestaje sportska strast i ljubav prema klubu, a gdje počinje sramoćenje vlastite obitelji, naroda i vjere.
Počistimo prvo pred svojim vlastitim pragom – jer ako mi ne naučimo svoju djecu što su prave, vječne vrijednosti, ulica i mržnja učinit će to umjesto nas, a cijenu ćemo plaćati svi zajedno.
Odgovori