Kada se zagrebe ispod površine navijačkog pokreta i pogleda tko drži mikrofon, vodi udruge ili potpisuje službene dopise prema klubovima i policiji, uzorak je nemoguće zanemariti. Ljudi koji uđu u najužu jezgru organiziranih skupina u velikom broju slučajeva imaju policijske dosjee, prekršajne ili kaznene prijave, pa i odslužene zatvorske kazne. Pitanje koje se nameće nije samo legitimno, nego dira u sam korijen funkcioniranja navijačke potkulture. Analiza ovog fenomena zahtijeva hladnu sociološku i kriminološku obdukciju, bez uljepšavanja i bez opravdavanja.

Je li rigorozna klauzula jedini spas za navijačke udruge ?

Uvođenje statutarne klauzule kojom se osobama s težim kaznenim dosjeom zabranjuje članstvo, a posebno obnašanje vodećih funkcija poput tajnika ili predsjednika, na papiru zvuči kao najjednostavniji i najlogičniji potez. Udruga time dobiva puni pravni i društveni legitimitet. Pri pregovorima s upravom kluba, gradskim vlastima ili sponzorima, organizacija čiji vođe nemaju kriminalnu prošlost nastupa s pozicije autoriteta i čistog obraza. S jasnom porukom da navijači nisu huligani, nego organizirana snaga i glas tribine. Tako se lakše mijenja javna percepcija i gradi održiv model.

Statistički gledano, vjerojatnost za izbijanje izgreda ili teških incidenta drastično raste kada organizaciju vode pojedinci kojima je nasilje već dio osobnog obrasca ponašanja.

Ako vodstvo udruge nema što izgubiti u pravnom smislu ili je već duboko ogrezlo u sukobe sa zakonom, normativni prag za izazivanje novih nereda izuzetno je nizak. U tom pogledu, teza da je prisutnost osuđivanih osoba na čelu udruge izravan znak za uzbunu stoji bez ikakve zadrške.

Sociologija tribine i zakon ulice koji postavlja vođe

Međutim, stvari postaju znatno kompleksnije kada se zapitamo zašto su baš takvi profili ljudi na vrhu i što bi se dogodilo ako bi se napravila potpuna čistka. Navijačke skupine nisu klasične planinarske udruge ni šahovski klubovi. One se u sociologiji definiraju kao specifične subkulture u kojima dominiraju vlastiti kodeksi. A to je bespogovorna odanost, spremnost na fizičku obranu teritorija, otpor prema autoritetu policije i izražena hijerarhijska dominacija.

Da bi netko postao vođa na tribini, on mora imati neosporan autoritet među stotinama ili tisućama mladih ljudi. Taj autoritet se u tom miljeu ne stječe diplomom, društvenim statusom ili lijepim govorom na skupštini udruge. On se stječe dokazivanjem na cesti i na rizičnim gostovanjima. Spremnost na rizik, ulazak u sukobe i naknadno nošenje s posljedicama u obliku uhićenja i policijskog dosjea u navijačkom se svijetu često percipira kao znak odanosti i hrabrosti. Zbog toga se stvara paradoks: oni koji imaju najčišći dosje i vode miran obiteljski život izvan stadiona, unutar skupine često nemaju ulični autoritet potreban da drže kontrolu nad usijanim glavama u kritičnim trenucima.

Istraživanja i spona s organiziranim kriminalom

Istraživanja navijačke potkulture širom Europe, od radova engleskih sociologa pa do domaćih stručnjaka koji su detaljno proučavali fenomene u regiji, pokazuju da navijači nisu homogena masa. Čine ih mirni simpatizeri, ultra skupine fokusirane na koreografiju i pjesmu, te huliganske frakcije usmjerene primarno na nasilje.

Glavni problem nastaje kada se granice između navijačkog entuzijazma i kriminalnih struktura potpuno obrišu.

U mnogim istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama, vodstvo navijačkih udruga s vremenom postaje ulazna karta za poslove osiguranja, kontrolu noćnih klubova, a nerijetko i za ozbiljne ilegalne aktivnosti. U takvom okruženju, policijski dosje nije slučajna nuspojava navijanja, nego logična posljedica načina života koji se godinama skriva iza klupskog grba i lažnog lokalpatriotizma.

Svjetski primjeri i pitanje tko bi ostao na tribini

Ako bi se dosljedno provela čišćenja i uvele rigorozne zakonske ili statutarne zabrane, bi li netko uopće ostao navijati? Odgovor je da bi navijača svakako bilo, ali bi se sama struktura tribine iz korijena promijenila. Nestao bi ovaj oblik radikalnog, ekstremnog navijanja kakav danas poznajemo na mnogim europskim stadionima.

U svijetu postoje primjeri gdje se problem pokušao riješiti ili je stavljen pod kontrolu, no primijenjene metode bile su potpuno različite:

Engleska je devedesetih godina drastično sasjekla huliganizam, ali ne kroz unutrašnje reforme samih udruga. Uvela je brutalne zakonske mjere, visoke zatvorske kazne, sustav kamera za prepoznavanje lica i doživotne zabrane ulaska na stadione. Cijena toga bila je komercijalizacija stadiona i gubljenje tradicionalne atmosfere, dok su se nasilnici preselili u niže lige ili na pub scenama izvan dometa stadionskih kamera.

Njemački model pokazuje da je moguć i drugačiji put. Tamošnji klubovi i država uložili su ogromna sredstva u takozvane Fanprojekte – sustavan socijalni rad s mladim navijačima. Njemačke udruge funkcioniraju znatno transparentnije, a kroz stalni dijalog s klubom i javnim institucijama postignuto je da radikalni elementi ne mogu bezvremenski dominirati cjelokupnom scenom.

Pretpostavka da je prisutnost ljudi s dosjeom na čelu udruga glavna klica budućih incidenata statistički je i logički točna. No, korijen problema nije u tome što udruge “zaborave” staviti klauzulu u statut. Korijen leži u samoj prirodi navijačkog pokreta koji na vrh prirodno izbacuje one najekstremnije. Dok god ulica i navijački kavez diktiraju tko je autoritet, statutarne klauzule ostaju samo mrtvo slovo na papiru koje bi mirniji dio tribine teško mogao samostalno nametnuti onima koji drže stvarnu moć.

Financije i moć na tribinama: Zašto klubovi ne režu veze s ekstremnim navijačima

Teza da bi klubovi financijski propali bez svojih najžešćih navijača pripada domeni mitova. Izravni prihodi od radikalne jezgre na tribini – kroz najjeftinije ulaznice i klupske rekvizite – čine zanemariv udio u klupskim proračunima. Šteta koju te skupine uzrokuju drastično nadmašuje njihov financijski doprinos.

Klubovi svake sezone plaćaju ogromne novčane kazne zbog pirotehnike, rasizma i nereda, a utakmice pred praznim tribinama odnose stotine tisuća eura izravnog prihoda. Uz to, ozbiljni sponzori izbjegavaju klubove čije se ime veže uz nasilje, dok obitelji i mirniji navijači ostaju kod kuće umjesto na stadionu. Iskustvo engleske Premier lige pokazalo je suprotno: obračun s huliganizmom otvorio je vrata sponzorskim milijardama, punim stadionima i rekordnim prihodima. Novac bez huligana ne bi nestao, nego bi ga u sustavu bilo znatno više.

Zbog čega se korjenite promjene ne provode u praksi

Unatoč čistoj financijskoj računici, čelnici klubova i vlasti rijetko povlače radikalne poteze jer novac u ovoj priči nije jedina valuta. Glavne prepreke su strah, politički interesi i sporost pravosudnog sustava.

Uprave klubova čine ljudi koji žive u istim gradovima kao i radikalni navijači, pa je osobni strah od prijetnji, napada na obitelj i uništenja imovine vrlo stvaran faktor. Paralelno s time, političke elite u mnogim zemljama koriste organizirane navijačke skupine kao mobilnu i kontroliranu masu za slanje političkih poruka ili odrađivanje terenskih zadataka, pa izostaje stvarna volja države da reagira.

Sustavni problem stvara i nefunkcioniranje pravne države. Dok u Engleskoj ili Njemačkoj prekršitelji završavaju u zatvoru i dobivaju rigorozne zabrane, na našim područjima izrečene mjere često ostaju samo na papiru, a sudski postupci traju godinama. Uz to, svaki pokušaj uvođenja reda na tribinama izuzetno se lako u javnosti prikazuje kao “amerikanizacija” i “ubijanje duše kluba”. Zbog svega toga nastaje prešutni pakt: tijela reda i upravljači klubovima prepuštaju dio moći navijačkim vođama na stadionu u zamjenu za relativan mir na gradskim ulicama.

Tko drži ključeve kaosa na stadionu i kako napokon presjeći Gordijev čvor

Kada se podvuče crta pod višedesetljetno prebacivanje krivnje, prst se ne može uprijeti u samo jednu adresu. Stanje u kojem radikalne skupine i pojedinci s dosjeima diktiraju pravila igre rezultat je prešutnog paktu triju ključnih aktera: države, klupskih uprava i samih navijačkih organizacija. No, ako tražimo glavnog i najodgovornijeg krivca zašto sustav ne funkcionira, to je bez ikakve sumnje država, odnosno njezin pravosudni i sigurnosni aparat.

Klubovi su udruge ili dionička društva i oni nemaju ovlasti policije. Oni ne mogu privoditi, pretresati stanove niti samostalno provoditi kaznene evidencije. Kada država dopusti da se izrečene mjere zabrane ne kontroliraju, da sudski postupci traju godinama i da se pravomoćne presude pretvaraju u uvjetne kazne, ona šalje izravnu poruku da je nasilje pod klupskim grbom društveno prihvatljivo. Politika izravno snosi odgovornost jer joj organizirana tribina često služi kao biračko tijelo, poluga za pritisak ili poligon za mjerenje mišića, zbog čega godinama izostaje stvarna politička volja za primjenom postojećih zakona.

Uprave klubova snose sekundarnu odgovornost zbog linije manjeg otpora. Pristajanjem na kompromise, financiranjem putovanja kompromitiranim vođama i podilaskom radikalnom dijelu tribine radi prividnog mira u kući, čelnici klubova sami su sebe doveli u poziciju talaca. S treće strane, same navijačke udruge snose moralnu i društvenu odgovornost jer su dopustile da se kult odanosti i ljubavi prema klubu pretvori u paravan za kriminalne aktivnosti i osobne interese pojedinaca.

Kako doskočiti problemu i promijeniti pravila igre

Iskustva zemalja koje su uspješno stavile ovaj problem pod kontrolu pokazuju da ne postoji čarobni štapić, ali postoji vrlo jasan i primjenjiv recept koji se sastoji od tri ključna koraka:

Prvi korak je beskompromisna primjena zakona i automatizam u pravosuđu. To znači uvođenje specijaliziranih dežurnih sudaca na dan utakmica, brze prekršajne postupke i trenutnu primjenu mjera zabrane. Zabrana ulaska na stadion ne smije postojati samo na papiru. Prekršitelj u vrijeme odigravanja utakmice mora imati obavezu javljanja u lokalnu policijsku postaju, kao što je to riješeno u Engleskoj. Kada prekršaj nosi trenutnu i neizbježnu posljedicu, motivacija za pravljenje nereda drastično pada.

Drugi korak leži u financijskoj i organizacijskoj depersonalizaciji tribine. Potrebno je uvesti obavezno personalizirane ulaznice uz provjeru osobnih dokumenata na ulazima, čime se onemogućuje da osobe pod zabranama i s teškim dosjeima ulaze na stadion. Ujedno, klubovi moraju prekinuti sve netransparentne financijske tokove prema vođama udruga. Svaka suradnja, besplatna ulaznica ili sponzorstvo mora ići isključivo preko službenih, pravno čistih računa udruga koje prolaze redovite državne financijske i pravne kontrole.

Treći korak je primjena njemačkog modela prevencije i edukacije kroz rad s mlađim dobnim skupinama. Kažnjavanje bez prevencije samo stvara revolt. Otvaranjem službenih klupskih ureda za rad s navijačima, uključivanjem socijalnih radnika i stvaranjem uvjeta u kojima mirni, obiteljski navijači imaju jednako pravo glasa kao i organizirana tribina, postupno se razbija monopol koji radikalne skupine imaju nad pojmom “pravog navijanja”.

Problem nije nerješiv niti zahtijeva izmišljanje tople vode. On će trajati točno onoliko dugo koliko država bude dopuštala da ulica bude jača od zakona, a klubovi izabirali liniju manjeg otpora umjesto dugoročne stabilnosti.