Trst nije samo grad, on je prva dijagnoza i prvi lijek. Ono mjesto gdje napokon presiječeš tu nevidljivu nit bivše Jugoslavije, ostaviš sve domaće frustracije u retrovizoru i odjednom shvatiš da je pred tobom prava, nepatvorena Italija. Taj osjećaj, taj nagli udarac u glavu, nevjerojatno mi godi. Unutrašnja anksioznost samo sklizne u stranu, a na lice se vrate oni zaboravljeni mišići koji formiraju osmijeh.
Upravo zato na portalu MozaikCro priču počinjem baš odavde. Ne treba odmah jurišati na drugi kraj kontinenta i gubiti dane u putu. Trst je tu, svega dva i pol sata vožnje od kuće. On je poput one prve jutarnje kave bez koje polovina čovječanstva jednostavno ne funkcionira – čista, jaka doza koja te instantno vrati u život.
Godinama smo ga nepravedno podcjenjivali i svodili na izbljeđelu uspomenu iz osamdesetih i devedesetih, na sjaj jeftinog traper-platna i strku oko šverca, dok se i sam grad tražio u tom poslijeratnom kaosu. No, to je poglavlje odavno zatvoreno. Za svakoga tko voli talijanski način života, a ja sam u te likove opasno zaljubljen – pogotovo kad je hrana u pitanju – Trst je korijen, nulta točka i jedini logičan početak svakog ozbiljnijeg istraživanja.
Po prirodi sam teški pripadnik slow travel pokreta. Kada uskočim u neku regiju ili grad, ne puštam dok ne iskopam sve što se iskopati dade. Poput nekog tvrdoglavog mješanca koji mora označiti baš svaki ugao u kvartu, tako i ja moram opipati svaki tajni kutak. Trst mi za to daje savršen teren. Nudi more koje miriše na naš Jadran, ali nosi onaj prepoznatljivi, bučni talijanski vibe, vrhunsku gastronomiju, kompleksnu povijest i bogatu kulturu- Ujedno i najvažnije, za sve to ne trebate ni brdo novca ni tjedne godišnjeg odmora. Ako ovaj moj dnevnik pomogne makar jednoj sličnoj lutalici, odlično. Ako ne, ostat će bar dobro dokumentirani arhiv mog vlastitog gušta.
Ali da bismo uopće razumjeli ovaj grad i njegovu kulturu, moramo krenuti od same definicije i postaviti ono najvažnije pitanje: što je zapravo Trst? Je li to čista Italija, nedovršena Austrougarska ili još uvijek nosi nevidljivi komad Jugoslavije u svom dahu? E, tu priča tek postaje zanimljiva.
Čiji je zapravo Trst: Povijest kave, traperica i hedonizma
Da bismo poznavali današnji Trst, moramo se ipak malo vratiti u povijest. Iskreno, taj dio ne volim – onaj suhoparni način à la Wikipedia i TV kalendar zna ubiti svaku volju za životom. Ali bez nekih činjenica jednostavno ne možemo. U ovom slučaju, povijest Trsta me ukratko zanima isključivo kroz jedan oblik hedonizma, a to su hrana, kava, piće, garderoba, pa na kraju i vjera. Kroz te se stvari najlakše vidi kako je ovaj grad nastao, čiji je sve bio, kako je proživio svoje najsvjetlije i najcrnije dane te kako je iz svega izronio baš ovakav kakav jest. Kada piješ kavu i jedeš u ovom gradu, da znaš gdje si sjeo, i od kuda sve to dolazi.
Priča počinje kao i svaka dobra drama na ovim prostorima, stalnim preotimanjem. Bio je tu neki skromni antički Tergeste, pa su uskočili Mlečani i počeli trenirati strogoću. A onda su Tršćani, u napadu čiste mediteranske proračunatosti, krajem četrnaestog stoljeća rekli sami sebi da im je dosta mletačkog terora i sami ponudili ključeve grada habsburškom caru. Bio je to potez stoljeća, nešto kao kad mali lokalni obrtnik potpiše ugovor s globalnom korporacijom.
Zlatno doba nastupa kada je car Karlo šesti u osamnaestom stoljeću shvatio da Beč nema more, a Trst ima savršenu poziciju. Grad dobiva status slobodne luke i tu kreće apsolutna čarolija. Trst preko noći postaje jedina prava morska vrata ogromne Austrougarske Monarhije. Lovica se počela slijevati sa svih strana, grad se gradi u onom raskošnom, teatralnom bečkom stilu, ali s mirisom soli. A gdje je novac, tu je i ozbiljan hedonizam. Upravo iz tog razdoblja vučemo sve ono zbog čega danas idemo u Trst. Trgovci iz cijelog svijeta dovozili su sirovu kavu u luku, pa su Austrijanci i Talijani morali izmisliti kulturu sjedenja po raskošnim kavanama i raspravljanja o politici uz savršeni espresso. Barun Pasquale Revoltella, lik koji je u to doba utjelovio pojam novca i prestiža te financirao izgradnju Sueskog kanala, pobrinuo se da Trst pliva u bogatstvu i pokaže svijetu kako se živi sa stilom.
Također, da bi ta silna trgovačka mašinerija funkcionirala, Beč je morao gurati vjersku toleranciju. Zato danas u samom centru, doslovno na stotinu metara razmaka, imate pravoslavnu crkvu Svetog Spiridona, katoličku crkvu, monumentalnu sinagogu i evangeličku zajednicu. Svatko je donio svoje molitve, ali još važnije, svoje recepte, začine, stil oblačenja i običaje.
No, ta raskošna idila naprasno se prekida kad je izbio Prvi svjetski rat. Grad se našao na pogrešnoj strani povijesti – bio je glavna austrougarska luka, a s druge strane stajali su Talijani s jasnom željom da ga uzmu sebi. Dok su se na obližnjoj Soči vodile krvave bitke, Trst je polako gubio svoju dušu. Bečki sjaj se istopio, trgovački brodovi su prestali dolaziti, a umjesto mirisa sirove kave, u zraku se osjetila nervoza raspada jednog velikog carstva. Nakon rata, Trst napokon službeno ulazi pod talijansku zastavu, ali umjesto zlatnog doba stižu teške godine i fašizam, a zatim i Drugi svjetski rat koji je ovaj grad prilično brutalno izubijao. Trst je bio jedno od rijetkih mjesta u Italiji gdje su nacisti ustrojili pravi pravcati logor, Risieru di San Sabba.
Kad je rat napokon završio, nastao je opći rusvaj. U svibnju 1945. godine u grad prvi ulaze jugoslavenski partizani, a svega dan-dva nakon njih stižu i zapadni Saveznici. Nastala je ona slavna utrka za Trst, pa je stvoren takozvani Slobodni Teritorij Trsta. Grad je godinama bio čudnovata, podijeljena ničija i svačija zemlja, zaglavljena između Istoka i Zapada, sve dok se pedesetih godina stvar konačno nije smirila i Italija ponovno preuzela potpunu kontrolu.
I baš iz tog povijesnog apsurda rodio se onaj Trst kojeg pamtimo iz djetinjstva i priča naših roditelja. Postao je kapitalistički izlog na samom rubu socijalizma. Dok su s jedne strane granice vladale nestašice, s druge strane, na Ponte Rossu, cvjetala je najluđa tržnica u Europi. Tu se dolazilo po prve prave traperice, talijanske cipele, šuškavce, pravu kavu i rižu. Trst je za nas bio prvi dodir sa zapadnim šikom i modom.
Usprkos svim tim geopolitičkim lomovima i ratovima, u Trstu su uvijek glavnu riječ vodili likovi koji su više cijenili šank, pero i dobru krpu nego oružje. Slavni irski pisac James Joyce doselio se ovdje početkom dvadesetog stoljeća potpuno švorc, predavao engleski i pisao svoja najbolja djela dok je nemilosrdno trošio novac po osterijama i pio kavu u Caffè San Marcu. Njegov nerazdvojni pajdaš po kavanama bio je domaći dečko Italo Svevo, bogati industrijalac i genijalni pisac koji je u svojim knjigama napisao najzabavniju analizu ljudske psihe, hedonizma i ljenčarenja. Pridružite im pjesnika Umberta Sabu koji je tršćanske uličice, bordele i lučke radnike pretvarao u najčišću poeziju, i dobit ćete kompletnu sliku tog gradskog duha.
Kad se Jugoslavija raspala, a granice napokon nestale, Trst je na trenutak izgledao kao prazno kazalište kojem su otišli svi gledatelji. No, grad se brzo pribrao. Danas je on ponovno ono što je oduvijek najbolje radio – savršen spoj talijanskog šarma, habsburške elegancije, sjajne hrane i opuštenog života na moru.
E tako, sad možemo na kavu capo in B i pojesti Jotu za početak.
Odgovori