Moja petnaestogodišnja kćer nedavno mi se požalila na stvar koja mi je u sekundi otvorila oči. Rekla mi je da u centru gdje živimo zapravo nedostaje pravih mjesta za njih. Osim McDonald’sa, u samom centru, i na trgu Eugena Kvaternika, nemaju lokal ili prostor prilagođen svojoj dobi. Rezultat? Nakon škole i u večernjim satima uglavnom se vucaraju po parkovima oko Kvatrića, oko Džamije, kod Osnovne škole Laginjina ili po mračnim ćoškovima zgrada gdje se nalaze oni mali, stambeni parkići. Čim padne mrak, prepušteni su ulici i potpunom nedostatku sadržaja.
Za diskoteke i noćne klubove su još uvijek premladi, za klasične kafiće neprilagođeni i financijski i sociološki. Osim ako nisu upisani na neki sport ili izvanškolsku umjetničku aktivnost, oni jednostavno nemaju kamo. Postavlja se pitanje: jesu li naša djeca jednostavno postala prezahtjevna ili se ovdje zaista dogodio ozbiljan sistemski propust. Onda u tim najosjetljivijim godinama postoji ogromna praznina bez dobrog usmjeravanja?
Je li Hrvatska zaboravila na generaciju tinejdžera između 14-18 godina?
Pogledajmo stvari objektivno, sa svim argumentima za i protiv.
S jedne strane, postoje jasni razlozi zašto je situacija takva kakva jest. Ugostitelji i privatni investitori vode se čistom ekonomskom logikom. Tinejdžeri od 15 godina nemaju veliku kupovnu moć. Oni će naručiti jedan sok ili čaj i sjediti satima, pa komercijalnim lokalima financijski jednostavno nije u interesu prilagođavati im prostore. S društvene strane, stručnjaci poput sociologa i psihologa često naglašavaju da je “vucaranje” po parku, klupicama i ćoškovima zapravo prirodan dio odrastanja. Riječ je o takozvanom nestrukturiranom slobodnom vremenu koje tinejdžerima pomaže da razviju samostalnost. Da nauče rješavati konflikte i uspostave vlastite društvene dinamike bez stalnog nadzora odraslih. Iz te perspektive, parkovi i javni prostori pružit će im lekcije koje im niti jedan organizirani klub ne može ponuditi.
No, s druge strane, ignoriranje ove dobi stvara ozbiljne probleme. Hrvatska ima kroničan nedostatak javnih i besplatnih prostora namijenjenih mladićima i djevojkama u dobi od 14 do 18 godina. Dok mlađa djeca imaju igraonice i uređena dječja igrališta, a stariji studenti svoje klubove i kafiće, srednjoškolci ostaju u potpunom vakuumu. Kada su primorani boraviti vani po mraku i hladnoći, bez sadržaja i nadzora, povećava se rizik od eksperimentiranja s alkoholom, rizičnog ponašanja ili vandalizma. Urbanisti i stručnjaci za mlade već godinama upozoravaju na nedostatak takozvanih omladinskih klubova ili “trećih mjesta”. To su prostori koji nisu ni škola ni dom, a gdje se mladi mogu besplatno družiti, slušati glazbu ili raditi na projektima uz nenametljivo prisustvo odraslih.
Kćerka i njezini prijatelji nisu prezahtjevni. Oni samo traže svoje mjesto pod suncem — ili u ovom slučaju, pod uličnom svjetiljkom. Između obiteljskog doma i školske klupe trebala bi postojati spona koja mladima pokazuje da su dio društva, a ne tek prolaznici koji smetaju. I kada nađu park, često ih se i od tamo tjera. Jer mama gura kolica dok dijete spava ili ljudi šeću kućne ljubimce. I onda im grupica ovih malo divljih smeta jer rade buku. A dobro, gdje da idu onda ? Na kraju se vucaraju po napuštenim zgradama, garažama i ficlekima od travnjaka.
Dok se gradska i društvena politika ne pokrenu, naša će se djeca i dalje skrivati po ćoškovima, čekajući da napokon odrastu.
Svijet ima rješenje: Gdje klinci ne završavaju na ulici?
Kada sam počeo dublje istraživati kako su neke druge europske sredine riješile ovaj problem s tinejdžerima, shvatio sam da gradska apatija nije neizbježna sudbina. Dok se moja kćer i njezino društvo skrivaju po mračnim kutevima Kvatrića, gradovi poput Beča odavno su postavili standarde. Oni pokazuju da se o mladima može voditi sustavna briga. Beč kroz svoj model takozvane otvorene omladinske skrbi financira mrežu centara u svakom gradskom kvartu. To nisu strogi domovi kulture s ukočenim ravnateljima. To su opušteni prostori gdje mladi mogu slobodno ući, družiti se, svirati instrumente, koristiti besplatni internet ili popričati sa stručnim voditeljima. Oni su tu samo da ih usmjere, a ne da grade autoritet. Nitko ih ondje ne pita koliko novca troše i nitko ih ne tjera van jer nisu kupili skupu kavu.
Sličnu transformaciju doživjele su i nordijske zemlje, s Finskom i Helsinkijem na čelu. Tamošnje moderne gradske knjižnice davno su prestale biti tek tihe prostorije ispunjene prašnjavim knjigama i strogim osobljem koje upozorava na svaki šapat. Uzmimo za primjer središnju knjižnicu Oodi u Helsinkiju koja funkcionira kao pravo živo srce grada. To je i dnevni boravak za sve generacije, posebno za tinejdžere. Ondje mladi imaju na raspolaganju glazbene studije, opremu za 3D printanje, prostore za sastanke i druženje, sve potpuno besplatno i javno dostupno. Knjižnica je postala sigurno utočište gdje se učenje, kreativnost i socijalizacija isprepliću bez ikakvih komercijalnih prepreka.
Urbanisti u naprednim gradovima također mijenjaju pristup uređenju javnih površina kroz takozvano inkluzivno planiranje prostora. Umjesto da se na klupama u parkovima postavljaju šiljci ili uske pregrade koje sprječavaju sjedenje, ili da se mlade proaktivno iseljava iz kvartovskih parkova uz asistenciju komunalnih redara, moderni urbani dizajn računa na potrebe srednjoškolaca. U Kopenhagenu se, primjera radi, parkovi i javni trgovi projektiraju u suradnji sa samim tinejdžerima. Kroz radionice participativnog urbanizma pita ih se što im zapravo treba, pa se grade skate parkovi, natkrivena okupljališta s rasvjetom i utičnicama za mobitele. To su prostori koji priznaju njihovo postojanje umjesto da ih guraju u ilegalu.
Kada usporedim te svjetske primjere s našom stvarnošću, postaje jasno da problem nije u novcu, već u nedostatku političke i društvene vizije. Djeca u petnaestoj godini nisu delinkventi kojima treba policijska patrola na svakom uglu, već ljudi u razvoju koji traže svoj prostor pod suncem. Ako im grad ne ponudi legalnu alternativu, oni će je pronaći sami na mračnim stubištima i zabačenim ćoškovima. Rješenja postoje, provjerena su i funkcioniraju u praksi, samo netko u gradskim strukturama treba napokon odlučiti da nam je ova generacija važna.
Između župnih dvorana i mraka ulica: Kako privući tinejdžere u prostore koji već postoje?
Crkveni i teološki kut gledanja na ovaj problem zapravo nudi jednu vrlo zanimljivu, ali i pomalo gorku ironiju. S jedne strane, kršćanska teologija i tradicija stavljaju snažan naglasak na zajedništvo, susret i brigu za najranjivije. U tu brigu današnje društvo često svrstava upravo adolescentsku dob. S druge strane, u praksi svjedočimo tome da je dosta toga spalo na pojedinačne svećenike entuzijaste. Sama nstitucija kao takva luta u traženju odgovora na pitanje kako zadržati klince koji su prerasli vjeronauk, a premladi za ozbiljnije crkvene strukture.
Ovdje moramo jasno precizirati da se radi o isključivo srednjoškolskom uzrastu. Pojam mladi se odnosi i na one od dvadeset i kusur. Rad sa mladima po župama postoji. Odlični primjeri su SKAC, Sveta Mati Slobode na Jarunu i mnoge druge. Ali opet da budemo precizni, tamo su ti mladi u velikom broju od osamnaest godina na dalje. Za njih programi postoje diljem Hrvatske. Ovi srednjoškolci su ipak zapeli u prostoru.
Kada razgovarate s teolozima i onima koji se bave pastoralom mladih, dobit ćete jasan odgovor: crkva bi po svojoj definiciji trebala biti ono što sociolozi nazivaju trećim mjestom. Prostor koji nije ni dom ni škola, već oaza pripadnosti. U katoličkoj teologiji pojam zajednice temeljna je kategorija vjere. Papa Franjo u svojim dokumentima neprestano ponavlja kako crkva mora izaći na ulice. Naglašava kako ne smije biti zatvorena u sakristiju i kako mladi ne smiju biti objekt nečije brige, već aktivni subjekti. Teološki gledano, okupljanje mladih, pa makar i uz stolni tenis, društvene igre ili razgovor o običnim tinejdžerskim brigama u župnoj dvorani, produžetak je ideje da se vjera živi kroz susret s drugim čovjekom. Takvu dobru praksu sam vidio u župi sv Petra u Vlaškoj gdje mladi kapelan prepoznaje potrebe upravo srednjoškolaca. U prostorima ispod crkve, gotovo svakodnevno se okupljaju mladi uz stolni tenis, stolni nogomet, predavanja, film, glazbu , društvene igre, uz obavezne grickalice i napitke.
Tinejdžeri ne traže propovijedi u subotu navečer, traže prostor gdje smiju biti to što jesu – glasni, nes savršeni, zbunjeni i u potrazi za identitetom. Činjenica da nam određene župne dvorane zjape prazne kroz tjedan, dok istovremeno djeca nemaju kamo, pokazuje da ni crkveni vrh ne gleda na ovaj problem kao na primarnu socijalnu potrebu zajednice.
Rješenja postoje, ali fokus vlasti nije na mladima. Coca Cola i Mcdonalds imaju strašnu strategiju navike- učenja generacija od malih nogu na svoje okuse. Onda ta djeca postaju s godinama stalni konzumenti jer to su okusi njihove mladosti. Efektan primjer podvaljene ovisnosti koje asociraju na sigurnost i utjehu. Upravo te modele treba primjenjivati na toj rizičnoj skupini da ih se uvuče u bolji “Mcdonalds” lokalne zajednice, i tamo ih sačuvati od njih samih.
Odgovori