Kako upečatljive vjerske geste kod pojedinih sportaša tako brzo ustupe mjesto histeriji?
Taj prizor sigurno dobro poznajete. Trenutak prije nego što sudac označi početak utakmice ili borbe, kamera u krupnom planu prikazuje lice sportaša. Oči su sklopljene, usne se miču u tihoj molitvi, ruka žustro iscrtava znak križa na prsima, a prsti nakon toga dodiruju tlo ili privjesak oko vrata. Sve pršti od poniznosti, fokusa i predanosti.
No, samo nekoliko sati kasnije, kod pojedinih aktera priče svjedočimo neobičnom obratu. Poneseni pobjedom ili slomljeni porazom, ti isti pojedinci izvode divlje geste, plaze jezik prema kameri, urlaju ili se bjesomučno bacaju po terenu.
Naravno, daleko od toga da svi sportaši vjernici reagiraju tako. Mnogi među njima i u trijumfu i u porazu zadržavaju zadivljujuću mirnoću i dostojanstvo, svjedočeći svoju vjeru tiho i dosljedno. Ipak, ovi izolirani, a opet tako upečatljivi slučajevi ekstremnog ponašanja privlače najveću pažnju javnosti. Upravo zato što je znak križa toliko snažan i svet, kontrast koji uslijedi nakon njega duboko se urezuje u pamćenje promatrača. Pitanje koje se nameće glasi: zašto se kod nekih pojedinaca događa ovaj raskorak i što nam struka može reći o tim specifičnim trenucima?
Psihologija emocionalnih vrhunaca
U potrazi za stručnim objašnjenjem ovog fenomena kod pojedinih sportaša, psiholozi se često oslanjaju na pojam koji se u literaturi naziva afektivni šiljci ili emocionalni vrhunci (engl. affective spikes). Riječ je o stanjima u kojima ljudski organizam doživljava ekstremne i nagle promjene u emocionalnom intenzitetu. Kada se natjecatelj nađe u areni, razina kortizola i adrenalina u njegovom tijelu je na vrhuncu. Psihološka istraživanja pokazuju da rituali prije natjecanja tim pojedincima služe kao primarni mehanizam za smirivanje tjeskobe i usmjeravanje fokusa.
Međutim, kod onih karaktera koji teže kontroliraju impulse, u trenutku završetka napetosti taj golemi rezervoar nakupljene energije mora negdje eksplodirati. Plaženje jezika ili bjesomučno vrištanje zapravo su neurološki ventil. Mozak u tim trenucima preplavi dopamin, a racionalni dio uma privremeno gubi kontrolu nad ponašanjem. Iz perspektive neuropsihologije, u tim specifičnim slučajevima to nije nužno gluma, već trenutna nemoć pojedinca da u sekundi prijeđe iz stanja maksimalne agresije i borbene pripravnosti u stanje potpune smirenosti.
Sociologija sportskog spektakla
Ako stvari pogledamo kroz sociološku prizmu, sport je moderni ritualni spektakl koji od sudionika traži specifične uloge. Sociolozi poput Ervinga Goffmana u svojoj teoriji socijalne dramaturgije objašnjavaju da pojedinci na javnoj pozornici često podliježu pritiscima okoline i nesvjesno igraju uloge koje publika od njih očekuje.
Kada nastupi pobjednički trans, kod pojedinih sportaša dolazi do fenomena kojeg sociologija naziva kolektivna egzaltacija. Pojedinac u tom trenutku privremeno gubi vlastiti kompas i utapa se u divlju energiju mase, tima ili navijača. Znak križa na početku bio je njegov osobni čin, ali pod pritiskom sportske arene koja slavi agresiju i trijumf, taj isti pojedinac ponekad jednostavno poklekne pred zakonitostima estrade i spektakla.
Teološki pogled na zrelost vjere
Iz perspektive kršćanske duhovnosti, ovi upečatljivi primjeri nude vrijedan materijal za ispitivanje savjesti. Rimokatolička teologija jasno razlikuje autentičnu, proživljenu vjeru od onoga što se naziva nesvjesna, površna ili čak magijska religioznost. Kada pojedinac koristi križ kao vrstu psihološke amajlije za pobjedu, a nakon toga zaboravi na osnovne kršćanske krjeposti poput skromnosti i obuzdavanja samoga sebe, ulazimo u prostor duhovne nezrelosti.
Sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima koristi upravo metaforu sporta kako bi objasnio duhovni boj, pa kaže: “Svaki natjecatelj odriče se svega; oni da prime raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv.” Pavao ovdje naglašava samokontrolu koja mora pratiti cijelo čovjekovo biće. Istinsko kršćansko dostojanstvo očituje se u miru, bez obzira na ishod. Kada kod nekog sportaša taj mir izostane i zamijeni ga neobuzdanost, to je znak da je vjerski čin ostao na razini navike ili emocije, umjesto da je zahvatio dubinu karaktera.
Između ljudske slabosti i iskrene namjere
Bilo bi pogrešno i nepravedno ove pojedince odmah proglasiti licemjerima. Čovjek je krhko biće, satkano od golemih proturječnosti, a sportski teren te proturječnosti samo dodatno ogoljuje pred kamerama. Sasvim je moguće da netko uoči borbe uistinu iskreno i ponizno vapi za Božjom pomoći, ali da u trenutku pobjede jednostavno podlegne slabosti ljudske naravi, ponosu i silnom pritisku trenutka.
Ovi upečatljivi kontrasti na terenima ne bi nas trebali navesti na osudu, već na dublje razumijevanje ljudske psihe. Oni su glasna opomena o tome koliko je zapravo zahtjevno uskladiti izvanjske, svete znakove s unutarnjom preobrazbom srca, posebno onda kada nas život baci u vrtlog najvećih ljudskih uzbuđenja.
Odgovori