Sukob kao valuta na društvenim mrežama
Nedjeljno poslijepodne u eteru javne televizije nerijetko prođe u znaku političkih prepucavanja, no jedno nedavno gostovanje Dalibora Šumige kod Aleksandra Stankovića ponudilo je dijagnozu modernog društva koja pogađa ravno u sridu.
Šumiga, inače istaknuti stručnjak za bihevioralni marketing i potrošačku psihologiju koji godinama proučava kako tehnologija manipulira ljudskom podsviješću, izgovorio je misao koja tjednima odjekuje: društvene mreže su same po sebi odlična stvar, ali komentare bi pod hitno trebalo ukinuti. Kada ogulimo slojeve digitalnog sjaja, ostaje nam gola i prilična jeziva istina. Da bi platforme opstale i zadržale našu pažnju, potreban im je sukob. Algoritmi ne traže mir, istinu ni ljepotu. Oni traže krv, a ta glad za profitom polako, ali temeljito, uništava društveno tkivo i zagađuje naš svakodnevni prostor mržnjom.
Ako ovaj fenomen promatramo kroz kršćansku prizmu, brzo shvaćamo da algoritmi zapravo eksploatiraju ono najgore u ljudskoj naravi. Ono što informatička industrija naziva angažmanom korisnika, u teološkom smislu nije ništa drugo nego poticanje grijeha i paljenje najnižih strasti. Sveto pismo na bezbroj mjesta upozorava na razornu moć nepromišljene riječi, no moderni digitalni prostor tu je opasnost podigao na razinu globalne industrije. Kada netko ostavi gnjevan komentar pod okriljem anonimnosti, on ne sudjeluje u raspravi, nego hrani mehanizam koji je dizajniran da tu mržnju umnoži i podijeli tisućama drugih ljudi. To je moderno duhovno zagađenje u svom najčišćem obliku.
Psihološka i sociološka strana ove priče jednako su alarmantne. Čovjek je stvoren za zajedništvo, za susret licem u lice u kojem pogled i glas unose empatiju i kočnicu pred uvredom. Ekran nas je lišio te kočnice. Sociolozi već dugo upozoravaju da su sekcije s komentarima postale virtualne arene u kojima se ne traži rješenje problema, nego pobjeda pod svaku cijenu, uz maksimalno poniženje onoga s druge strane ekrana. Algoritam prepoznaje tu psihološku slabost. On točno zna koja će nas vijest ili rečenica izbaciti iz takta, i upravo nam to gura pod nos. Profit velikih korporacija doslovno se važe u količini gnjeva koji su uspjeli generirati u društvu, pretvarajući nas u zajednicu kronično posvađanih pojedinca.
Iz filozofske perspektive, nalazimo se u dubokoj krizi istine i dijaloga. Dijalog, onako kako su ga zamišljali antički mislioci i kršćanski filozofi, podrazumijeva slušanje s ciljem razumijevanja. U carstvu algoritama, slušanje ne postoji, postoji samo čekanje u zasjedi da se zada digitalni udarac. Kada prostor prepustimo svadljivom tonu, dugoročno gubimo sposobnost za nijanse, za oprost i za prepoznavanje dostojanstva u drugome, čak i kada se s njim duboko ne slažemo. Prijedlog o ukidanju komentara stoga nije cenzura, nego čin higijene i obrane ljudskosti.
Kao vjernici, pozvani smo biti graditelji mira, što u 21. stoljeću znači i postavljanje granica u digitalnom svijetu. Ako platforme odbijaju ugasiti prostor za sijanje razdora jer im on donosi milijarde, naša je dužnost da sami prestanemo hraniti to digitalno zlo. Svaki put kada prešutimo uvredu, kada odbijemo ući u besmislenu internetsku svađu i kada svjesno odlučimo ne kliknuti na tekst koji nas mami na gnjev, mi zapravo provodimo mali čin egzorcizma nad algoritmom. Istinski mir nikada se neće roditi u sekciji s komentarima, nego tamo gdje prestaje buka ekrana, a počinje stvarni život i ljubav prema bližnjemu.
Odgovori