Kršćanski film The Last Days of Pompeii (1935)
Kada se spomene filmski spektakl o propasti Pompeja, većina modernih gledatelja pomisli na skupe holivudske efekte i gladijatorske borbe. No, crno-bijeli klasik “The Last Days of Pompeii” iz 1935. godine krije u sebi nešto mnogo dublje od puke katastrofe. Iza kulisa raskošne rimske scenografije krije se snažna, nepogrešivo kršćanska priča o obraćenju, pohlepi i pronalaženju pravoga Boga. Opširnije na Wikipedia
Radnja prati život Marcusa, miroljubivog kovača koji nakon tragičnog gubitka žene i djeteta gubi vjeru u svaku pravdu. Odlučan da više nikada ne bude siromašan i bespomoćan, Marcus postaje brutalni i uspješni gladijator, a kasnije i bogati trgovac robljem. Njegov se život preokreće kada u Judeji susreće Isusa Krista, koji mu iscjeljuje posvojenog sina. Unatoč tom čudu, Marcusa i dalje vuče glad za zlatom i moći, sve dok Vezuv ne proradi, a on bude prisiljen birati između svog bogatstva i spašavanja nevinih kršćana osuđenih na smrt u areni.
Ovaj film bez ikakvog dodvoravanja možemo nazvati autentičnom kršćanskom dramom. Krist se ne pojavljuje kao lik s dijalogom, već kao tiha, monumentalna prisutnost čija milost pokreće cijelu radnju. Marcusov put je klasična biblijska parabola o čovjeku koji dobiva cijeli svijet, ali gubi svoju dušu, da bi je na kraju spasio kroz žrtvu inspiriranu Kristovom ljubavlju.
Vizualna snaga i specijalni efekti erupcije vulkana, koje su radili isti majstori zaslužni za originalnog King Konga, najveća su vrlina ovog ostvarenja. Gluma Prestona Fostera u ulozi Marcusa nosi duboku emocionalnu težinu, a filmski ritam uspješno drži pažnju.
S druge strane, slabost filma leži u ponekad previše kazališnoj glumi sporednih likova i povijesnim slobodama koje su filmaši uzeli kako bi povezali Isusov život i samu propast Pompeja, što se kronološki nije poklapalo u stvarnosti.
Ipak, za kršćansku publiku ovaj film ostaje dragulj zlatnog doba Hollywooda. On ne koristi vjeru kao jeftini ukras, već kao moralnu okosnicu priče, podsjećajući nas da niti jedno srce nije toliko kameno da ga Božja milost ne bi mogla omekšati prije nego što se sruše sve zemaljske kule od karata.
Odgovori