mozaikcro

Pravi smisao drugog izvještaja o stvaranju Rajskoga vrta

Kada danas prosječan čovjek otvori Knjigu Postanka i naleti na drugi izvještaj o stvaranju, onaj poznatiji o Rajskom vrtu, često upadne u zamku vlastitih uvjerenja. Vjernik u njemu zna tražiti doslovnu povijest i dokaz božanske idile, dok će nevjernik u startu zamahnuti rukom i otpisati sve kao brončanodobnu bajku o zmijama i zabranjenim plodovima.

Biblija/Knjiga Postanka- 2. poglavlje: Drugi izvještaj o stvaranju- Raj zemaljski

No, ako na trenutak skinemo te ideološke naočale i tekstu pristupimo s radoznalošću , otkriva se nešto sasvim drugo. Drugi izvještaj o stvaranju nije ni primitivni prirodoslovni udžbenik ni dječja slikovnica, nego iznimno slojevit, duboko psihološki i egzistencijalni tekst koji već milenijima pogađa ravno u srž ljudske naravi.

Drevniji tekst koji je u Bibliji dobio drugo mjesto

Većina čitatelja pretpostavlja da Biblija teče kronološki – da je ono što je napisano u prvom poglavlju ujedno i najstarije. Međutim, povijesno-kritička metoda i moderni biblijski istraživači slažu se u jednome: drugi izvještaj o stvaranju, koji obuhvaća tekst od Postanka 2, 4b pa nadalje, nastao je znatno ranije od svečanog, kozmičkog prvog poglavlja.

Dok se prvo poglavlje pripisuje takozvanoj Svećeničkoj predaji nastaloj u kasnijem razdoblju, najvjerojatnije tijekom ili nakon babilonskog sužanjstva u 6. stoljeću prije Krista, drugi izvještaj pripada Jahvističkom izvoru. Taj je tekst nastao stoljećima ranije, u doba judejskog kraljevstva. Zato priča u drugom poglavlju ne počinje u svemirskim visinama ni stvaranjem svjetla, zvijezda i galaksija. Ovdje je perspektiva potpuno zemaljska, opipljiva, pa i pripovjedački puno neposrednija. Autor nas vodi na samu zemlju, u suhu prašinu koja čeka prvu kišu.

Od prašine do živog bića: Gdje se spajaju biologija i teologija

Priča započinje stvaranjem prvog čovjeka, a način na koji je to opisano predstavlja vrhunac antičke simbolike.

“Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života; i tako postane čovjek živa duša.” (Post 2, 7)

Ovaj je citat vjerojatno jedan od najsnažnijih i najrevolucionarnijih stihova cjelokupne svjetske književnosti. Izvorna hebrejska igra riječima ovdje pruža nevjerojatan uvid u to kako su drevni pisci doživljavali našu prirodu. Čovjek se na hebrejskom kaže Adam, a nastaje od zemlje koja se zove Adama. U doslovnom prijevodu, čovjek nije nikakav polubog ni kralj svemira u startu – on je doslovno “Zemljanin”.

Ovdje dolazimo do točke gdje se suvremena znanost i teološka hermeneutika neočekivano spajaju. Znanost nam govori da je ljudsko tijelo sastavljeno od potpuno istih kemijskih elemenata koji se nalaze u zemljinoj kori – ugljika, kisika, vodika, kalcija, željeza. Mi smo, u najdoslovnijem biološkom smislu, oblikovana zemaljska tvar. No, tekst ne staje na materiji. Razliku između puke organske tvari i žive, svjesne osobe čini taj Božji dah, nešama. Teološki gledano, to je trenutak ugradnje svijesti, duha i moralne odgovornosti. Znanost taj skok u razvoju ljudske svijesti naziva evolucijskim iskorakom i pojavom apstraktnog mišljenja, dok teologija u njemu vidi dar božanskog otiska. Kako god nazvali taj trenutak, oboje se slažu u jednome: čovjek je jedinstven, nedjeljiv spoj puke biologije i nečega što nadilazi samu tvar.

Zabluda o jabuci i stvarna simbolika stabla

Nakon što stvara čovjeka, Bog ga ne ostavlja u praznini, nego ga smješta u vrt Edenski. No, taj vrt nije zamišljen kao mjesto ljenčarenja. Čovjek dobiva zadatak da ga “obrađuje i čuva”. To je ključan detalj koji vjernicima pokazuje da rad nije nastao kao kazna, nego kao izvorna ljudska svrha, dok nevjernicima nudi uvid u prvu zabilježenu ekološku svijest u povijesti. Čovjek nije vlasnik prirode koji je može nekontrolirano razarati, nego njezin skrbnik.

U središte vrta smještena su dva stabla: Stablo života i Stablo spoznaje dobra i zla. Zatim slijedi zapovijed koja pokreće cijelu dramu čovječanstva:

“Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla ne jedi; jer u dan u koji s njega jedeš, zasigurno ćeš umrijeti!” (Post 2, 16-17)

U ovom se dijelu priče redovito javlja jedan od najvećih kulturoloških nesporazuma – čuvena jabuka. Važno je istraživački razjasniti činjenice: u samom izvornom hebrejskom tekstu Knjige Postanka jabuka se ne spominje. Koristi se općenita riječ za plod ili voće (peri). Jabuka je nastala stoljećima kasnije, ponajviše u 4. stoljeću kada je svetij Jeronim prevodio Bibliju na latinski. Došlo je do jezične igre riječima: latinska riječ za zlo jest mălum (s kratkim “a”), dok je riječ za jabuku mālum (s dugim “a”). Zbog te sličnosti, u srednjovjekovnoj umjetnosti i predaji “stablo dobra zla” postalo je “stablo jabuke”.

Zanimljivo je napomenuti da se jabuka (tapuah) kasnije u Bibliji ipak spominje na drugim mjestima, poput Pjesme nad pjesmama ili Izreka, ali kao metafora za ljepotu, miris i slast, a ne u kontekstu zabranjenog ploda u Rajskom vrtu.

Što onda predstavlja to stablo? Metafora “spoznaje dobra i zla” u semitskom jeziku označava moralnu autonomiju – težnju čovjeka da sam, neovisno o načelima stvorenosti, odlučuje što je dobro, a što zlo. Stavljajući granicu, tekst uvodi pojam slobodne volje. Bez mogućnosti izbora i bez granice, čovjek bi bio samo biološki automat. Moral i odgovornost nemaju nikakvog smisla ako ne postoji stvarna opcija odabira.

Samodostatnost nije opcija: Ravnopravnost stvorena iz boka

Sljedeći dramatični trenutak u tekstu donosi preokret u Božjem promatranju čovjeka. Unatoč ljepoti prirode, čovjek je osamljen.

“Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on.” (Post 2, 18)

Bog zatim dovodi životinje pred čovjeka i on im daje imena. U drevnoj misli, dati nečemu ime znači razumjeti njegovu bit i uspostaviti odnos, ali i prepoznati granicu. Čovjek imenovanjem spoznaje da mu nijedna životinja nije jednakovrijedan partner. Psihološki gledano, to je trenutak u kojem čovjek shvaća svoju jedinstvenost, ali i duboku egzistencijalnu usamljenost.

Tada nastaje poznata scena stvaranja žene:

“Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa; pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku načini Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.” (Post 2, 21-22)

Suvremeni lingvisti i teolozi naglašavaju da hebrejska riječ čela ne mora značiti isključivo jedno koštano rebro. Izvorno značenje te riječi u hebrejskom tekstu označava “stranu”, “bok” ili “stranicu” (primjerice, stranicu šatora ili Kovčega saveza). Svrha ovog opisa nije anatomska lekcija, nego jasna poruka o ravnopravnosti. Žena nije stvorena od čovjekove glave da bi njime gospodarila, niti od njegovih nogu da bi bila tlačena, nego s njegove strane, iz njegovog boka – da mu bude uz bok, jednaka u dostojanstvu i naravi.

Oduševljen time, čovjek izgovara prvu zabilježenu pjesničku rečenicu u Bibliji, prepoznavajući u njoj sebe: “Ovo je konačno kost od mojih kostiju i meso od moga mesa!” (Post 2, 23).Zašto je ovaj tekst presudan i danasKada se drugi izvještaj o stvaranju analizira bez ideoloških predrasuda, postaje jasno zašto je preživio tisućljeća. On ne traži od suvremenog čovjeka da odbaci znanstvene činjenice o nastanku svemira i biološkoj evoluciji. Njegova namjera uopće nije bila natjecati se sa znanstvenom fizikalnom analizom prirode, nego odgovoriti na pitanja koja znanost po svojoj definiciji ne može obraditi: Tko je čovjek? Kolika je vrijednost ljudskog života? Što znači imati slobodnu volju i snositi odgovornost za vlastite izbore?Za vjernika, ovaj je tekst temeljni uvid u Božju namjeru, dostojanstvo ljudske osobe i poziv na skrb o prirodi i bližnjemu. Za nevjernika ili agnostika, to je izniman filozofski i antropološki dokument o osvještavanju ljudske vrste – duboka priča o tome kako smo postali svjesni svoje smrtnosti, svoje potrebe za zajedništvom i trajne težnje za smislom. Tekst iz drugog poglavlja Knjige Postanka na kraju nas sve poziva na istu stvar: da u priči o prašini i udahu prepoznamo vlastitu ljudsku situaciju, u kojoj se svakodnevno isprepliću naša krhka materijalnost i naša nesaglediva duhovna širina.