Tko je ubio bon ton vježbanja
Nakon pedeset godina na leđima, desetljeća provedenih u vojnoj uniformi i nebrojenih sati provedenih pod hladnim željezom, vjerovao sam da me u fitness centrima više ništa ne može iznenaditi. Prošao sam dug i zanimljiv put, od onih mračnih, zagušljivih podrumskih teretana s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima se vježbalo na improviziranim spravama i gdje se miris znoja miješao s hrđom, pa sve do današnjih modernih, staklenih fitness hramova otvorenih od nula do dvadeset i četiri sata.
No, u posljednje vrijeme, čim kročim preko praga teretane, sve se češće osjećam kao arheolog koji istražuje iznenadni nestanak jedne davno zaboravljene civilizacije. Civilizacije čiji su pripadnici nosili i redovito koristili ručnike.
Danas uđete u teretanu i dočeka vas pravi mali festival opće komocije i apsolutnog izostanka pravila. Mlađe generacije ušetaju u čarapama, odjevene u neku čudnu labavu odjeću koja daleko više nalikuje na kućnu pidžamu nego na sportsku opremu, pokazujući potpunu ignoranciju prema bilo kakvom redu ili starim navikama. I dok bih preko te neobične mode i estetike još nekako i prešao uz blagi osmijeh, preko nehigijene i izostanka osnovnog poštovanja prema drugim ljudima jednostavno ne mogu i ne želim prijeći.
Najvažnije nepisano, ali u svakom pristojnom fitness centru i vrlo jasno napisano pravilo jest obavezno nošenje ručnika i njegovo postavljanje na spravu prije nego što se na nju sjedne ili legne.
To nije pravilo koje je netko izmislio preko noći iz hira. Tamo krajem osamdesetih nošenje ručnika uistinu nije bilo striktno pravilo nego stvar osobnog izbora pojedinca, no vrlo se brzo uvidjela potreba i to je postalo zlatni higijenski standard u cijelom svijetu. Danas gledam kako taj standard polako umire pred mojim očima, dok se znoj slijeva po nezaštićenoj koži i umjetnoj koži sprava.
Kap koja je prelila čašu i opasnosti iz treće ruke
Moja borba s ovom pojavom nije ostala samo na razini teorijskog razmišljanja ili usputnog čuđenja u svlačionici. Prije nekih godinu dana na vlastitoj sam koži, u doslovnom smislu te riječi, osjetio stvarne i nimalo ugodne posljedice te nove masovne komocije. Zbog tuđeg znoja koji je ostao na klupi i vlastite trenutne nesmotrenosti jer sam bio šlampav i nisam u potpunosti prekrio klupu svojim ručnikom, zaradio sam neugodnu plijesan i gljivice na tjemenu i u kosi. Lik koji je vježbao neposredno prije mene nije imao ručnik, a iza sebe je ostavio spravu natopljenu kao da je po njoj pljusak padao. Ja sam na kraju platio cijenu liječenja i razmišljanja o tome gdje sve stavljam glavu.
Vrhunac cijele ove priče dogodio se nedavno na ravnom benchu. Prilazim potpuno slobodnoj spravi, montiram utege, namještam se i spremam za svoju prvu seriju. U tom trenutku prema meni, iz smjera sprave za leđa koja je bila udaljena dobrih pet metara, u punom zaletu dojuri mlađi, izrazito utrenirani tip. “E, ja vježbam tu”, odbrusi mi bez ikakvog uvoda, pozdrava ili osmijeha.
Pogledam pažljivo oko sebe i na spravi ne vidim apsolutno ništa. Nema mobitela, nema bočice s vodom, a o ručniku koji bi po nekakvom nepisanom pravilu označavao da je mjesto zauzeto nema ni traga. Kada sam mu potpuno mirno i pristojno objasnio da nisam vidio nikakav ručnik pa sam logično pretpostavio da je sprava slobodna, dobio sam drski i ironičan odgovor: “Nisam znao da po zakonu treba biti ručnik na spravi.”
U tom trenutku u meni se prelomilo nešto duboko. Probudio se u meni branitelj u mirovini, čovjek koji je prošao rat, bio izbušen od glave do pete i borio se za slobodu ovog društva. Sigurno neću u vlastitim godinama ustuknuti pred bahatošću i sirovom snagom nekoga balavca tko misli da je fitness centar njegova privatna djedovina. Zauzeo je usotalom dvije sprave i još ovakav nastup. Sačuvao sam mirnu glavu, i jasno mu dao do znanja nekoliko ključnih stvari. Kao prvo, u prekršaju je jer nema ručnik ni na ovoj ni na onoj spravi tamo. Kao drugo, unosi mi se u lice s agresivnom energijom umjesto da razgovara kao civiliziran čovjek. Treće, na dvije sprave vježba odjednom u punom fitnessu ne mareći da je onemogućio drugima da vježbaju. Četvrto, kolegijalno je poručiti da on tu vježba ali da nije problem da se ubacim. na kraju, puno sam stariji od njega i malo poštovanja prema autoritetu i godinama ne bi mu škodilo, ako ništa drugo, onda radi vlastitog mentalnog zdravlja.
Naglasio sam mu da bih se drage volje maknuo da je nastupio ljudski, ali s obzirom na to da je bezobrazan, nastavljam s treningom kako sam i zamislio, a na kraju ću ga prijaviti upravi jer nema ručnik. Počeo sam moliti u sebi da mi Gospodin da snage da ne reagiram agresivno. Da nisam vjernik, izmasakrirao bih ga na licu mjesta sa utegom od 20kg u glavu. Ovako, mir, samo mir, nije vrijedno.
Vidjevši moju odlučnost, okrenuo se i otišao. Sreća za obojicu, jer je situacija mogla nepotrebno eskalirati. Kasnije, kada su se strasti smirile, prišao sam tom istom momku, pružio mu ruku, predstavio se imenom i kroz smiren razgovor ponudio mu besplatnu lekciju iz komunikacijskih vještina. Shvatio je poruku. Danas taj isti dečko redovito dolazi s ručnikom, uredno mi mahne pri ulasku i popričamo par minuta. No, ostaje gorak okus u ustima i pitanje – zašto moramo ići do samog ruba konflikta da bi se poštivala najosnovnija pravila kućnog reda?
Zašto je ručnik postao nevidljiv u modernim fitness centrima
Ovaj je problem posebno izražen u konceptima poput Gyms4You, odnosno fitness centrima koji nemaju stalno prisutnog trenera u samom parteru, već samo osoblje na recepciji. Iako na samom ulazu stoji natpis s velikim slovima o obaveznom nošenju ručnika, iako se to spominje pri potpisivanju ugovora i šalju se redoviti podsjetnici putem elektroničke pošte, bez stalne kontrole i direktnih sankcija pravilo ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Kada u prostoru nema autoriteta koji će opomenuti ili izbaciti prekršitelja, najglasniji i najbezočniji pojedinci vrlo brzo preuzimaju teren i nametnu svoju volju.
Ako ovaj fenomen promotrimo iz psihološke perspektive, stručnjaci objašnjavaju da se radi o dramatičnoj promjeni u percepciji zajedničkog prostora. Mlađe generacije, odrasle pod snažnim utjecajem društvenih mreža, kulta individualizma i stalne usmjerenosti na vlastiti odraz u ekranu, teretanu često uopće ne doživljavaju kao zajednicu s jasnim pravilima suživota.
Za njih je to svojevrsni privatni kulisa u kojoj su oni glavni glumci, dok su svi ostali vježbači samo sporedni likovi ili prolaznici. Sigurnost i anonimnost koju uživaju iza ekrana prenijeli su u stvarni svijet, gubeći pritom osjećaj za empatiju, osjećaj za prostor i osnovnu kulturu ponašanja.
S druge strane, sociološki gledano, ovdje svjedočimo klasičnoj eroziji društvenog ugovora. Kada institucija – što su u ovom slučaju upravitelji i vlasnici fitness centara – izbjegava provoditi vlastita napisana pravila kako se ne bi zamjerila klijentima, u prostoru nastaje anarhija. Ako nema nikakve kazne za neposluh, kršenje pravila vrlo brzo postaje prihvaćen obrazac ponašanja. Oni koji poštuju red osjećaju se nasamarenima i nezaštićenima, dok oni koji ga krše dobivaju potvrdan impuls da je njihova osobna komocija daleko važnija od tuđeg zdravlja i higijene.
Čak i ako na problem pogledamo kroz filozofski ili teološki kut, odnos prema higijeni u zajedničkim prostorijama oduvijek je bio izravan pokazatelj poštovanja prema bližnjemu svom.
Ostaviti svoj znoj na spravi da u njega sjedne netko drugi, bez imalo grižnje savjesti ili obzira, nije ništa drugo nego nedostatak elementarne ljubavi prema čovjeku pored sebe. To je čisti odraz sebičnosti u kojoj je vlastiti komfor postavljen na tron, dok je drugi čovjek sveden na nebitnu figuricu.
Struka fitnessa i medicine tu je sasvim jasna i ne ostavlja prostor za raspravu. Razni kožni dermatitisi, gljivične i bakterijske infekcije, pa i opasni stafilokoki, prenose se upravo preko nezaštićenih i vlažnih tapaciranih površina fitness sprava. Ručnik nikada nije bio modni dodatak niti estetski rekvizit za slikanje u ogledalu, već primarna higijenska barijera i osnovno sredstvo za zaštitu zdravlja svih ljudi koji dijele taj prostor.
Glavni krivac za ovo trenutno stanje jest zamršeni lanac neodgovornosti. On počinje od samih fitness centara koji ne žele ulaziti u konflikte s klijentima radi očuvanja redovitih članarina, a završava na neodgojenim pojedincima koji vlastitu komociju stavljaju ispred zdravlja i mira svojih kolega vježbača. Teretana je kroz povijest uvijek bila mjesto gdje se kalio ne samo mišić, nego i karakter, disciplina i međusobno poštovanje. Može li se ta važna lekcija ponovno uvesti u redovni program? Prvi korak prema tome izuzetno je jednostavan – uzmite taj ručnik i stavite ga na spravu.
Odgovori