Televizijski format u kino kostimu: Što s filmom Pressure kada ugasiš pola mozga
Kada se spomene ratni film o Danu D, čovjek očekuje barem pola sata bjesomučnog iskrcavanja, blato, letenje udova i barem jednog vojnika koji urliče na plaži dok mu ruka visi pod čudnim kutom. No, Pressure nam donosi nešto sasvim drugo. Tri su to dana znojenja u zagušljivoj prostoriji gdje se glavna bitka vodi oko toga hoće li kiša padati u utorak ili srijedu. Na kraju ima nešto akcije. I tu odmah dolazimo do onog ključnog trenutka u kojem se lome koplja: tko voli britansku školu glume i režije, uživat će. Tko na tu njihovu tipičnu posh atmosferu, gdje je svaka rečenica izgovorena s toliko dramatičnog grča kao da je smak svijeta, dobiva ospice.
Ne ljubim previše britanske filmove. Ta njihova škola glumčevog držanja šalica za čaj dok se oko njih ruši carstvo pomalo mi već ide na živce. Sve je silno važno, dramatički preuveličano, suzdržano na silu i, kako bi mnogi rekli, tipično komorno. To je taj specifičan britanski način glume i režije koji jednostavno ne sjeda svakome. Takvi su mi filmovi zapravo savršeni za HTV i ostale nacionalne televizije nedjeljom navečer, jer su i same nacionalne televizije po svojoj prirodi prilično ukrućene, pristojne i pomalo zagušljive. To sad nužno ne znači da ovaj film ne valja, ali ruku na srce – ovo je čista, ogoljena komorna ratna drama prepisana direktno s kazališnih daski, začinjena s 100% britanskog autorskog potpisa i to je to. Nema tu mudrosti. Opširnije o filmu na Wikipedia.
Dok sam ga gledao, iskreno, visio sam jednim okom na ekranu, a s drugim tipkao nešto po kompjuteru. Film mi jednostavno nije mogao prikovati pažnju svojom vizualnom atmosferom jer je naprosto statičan. Možeš komotno otići skuhati kavu, vratiti se za deset minuta, pa čak i preskočiti pokoji kadar – budimo realni, nisi propustio apsolutno ništa jer se radnja svodi na likove koji zure u zemljopisne karte i međusobno se mrko gledaju.
Ipak, mora priznati da mi drago vidjeti Brendana Frasera ponovno na ekranu nakon što ga praktički desetljećima nije bilo nigdje. Zadnjih godina snima kao pravi. Čovjek se vratio s onom svojom toplom, ljudskom facom čovjeka iz susjedstva i sasvim solidno odradio generala Eisenhowera, unatoč tome što mu je glumački prostor bio skučeniji od provincijskog WC-a. Sama tema je povijesno odlična, iako je, ruku na srce, malo izvrnuta radi dramskog efekta, ali načelno pogađa bit jer su životi stotina tisuća ljudi stvarno visjeli o tome čijoj će prognozi general pokloniti vjeru.
Ono što mi nikako ne ide u glavu i što graniči s ekonomskim apsurdom jest podatak u što su točno utukli trideset milijuna dolara. Čini mi se na ratnu akciju na plaži koja baš i nije polučila neki efekt a la Spašavanje vojnika Rayana. Po meni bačen novac. Budžet je ispario negdje u magli, jer na ekranu vidite tri sobe, pet stolova, par karata i znojne čela glumaca. Film je originalno bio predviđen za kino-distribuciju, ali se očekivano nije baš previše proslavio unatoč prilično solidnim kritičarskim recenzijama. Danas se sve vrti oko tog famoznog marketinga s Normandijom i iskrcavanjem – čim spomeneš Dan D, nitko se ne usudi pljuvati po projektu jer je to politički nekorektno, pa se odmah dižu ocjene iz čistog straha da te netko ne proglasi mrziteljem saveznika, a ne zato što je film stvarno remek-djelo sedme umjetnosti.
Da se mene pita, ja bih ovo ladno puknuo direktno na streaming servise i večernji termin na nacionalnoj televiziji i to bi im bio plafon. Film ima svojih trenutaka, ali za kino platno je otprilike jednako uzbudljiv kao i gledanje sušenja boje na zidu.
Odgovori