Shokuiku fenomen: Zašto Japanci imaju najbolje školske obroke
Japan već desetljećima fascinira svijet svojim sustavom školskih obroka, poznatim pod nazivom shokuiku. To nije samo puko hranjenje učenika usred napornog školskog dana, već duboko osmišljen pedagoški, zdravstveni, pa i duhovni proces.
Dok se u mnogim zapadnim društvima, pa tako često i kod nas u Hrvatskoj, školski jelovnik svodi na pekarske proizvode, prerađenu hranu, uvoznu jeftiniju hranu ili jnutritivno slabe obroke, japanske škole svakodnevno poslužuju tradiciju, disciplinu i zajedništvo na tanjuru.
Oni hranu za školske obroke nabavljaju isključivo od domaćih OPG-a.
Ovaj jedinstveni model dokaz je kako se kroz male, svakodnevne rituale može transformirati cijelo društvo, smanjiti stopa pretilosti na najnižu razinu među razvijenim zemljama i produžiti životni vijek cijele nacije.
Ovaj sustav vuče korijene još s kraja devetnaestog stoljeća, točnije iz 1889. godine, kada je u jednoj privatnoj osnovnoj školi u prefekturi Yamagata, unutar budističkog hrama, siromašnoj djeci ponuđen besplatan ručak koji se sastojao od rižinih kuglica, pečene ribe i ukiseljenog povrća.
Idejni začetnici, potaknuti redovničkom i društvenom empatijom, shvatili su da gladno dijete ne može pratiti nastavu niti razviti svoj puni potencijal.
Nakon Drugog svjetskog rata, suočen s masovnom neishranjenošću, potpunim siromaštvom i razorenom zemljom, Japan je odlučio da obnova nacije mora krenuti od djece.
Godine 1954. donesen je povijesni Zakon o školskom ručku. Država je tada vizionarski odlučila da prehrana mora postati sastavni dio obrazovanja, a ne tek puka socijalna pomoć.
Danas je taj sustav toliko usavršen da služi kao nedostižan uzor cijelome svijetu.
Filozofija na tanjuru i stroga pravila higijene
U japanskim školama ne postoje kantine u kojima djeca kupuju što žele.
Svaki obrok pažljivo i mjesecima unaprijed planiraju licencirani školski nutricionisti, pazeći na točan omjer kalorija, vitamina, minerala i sezonskih namirnica.
Tipičan ručak strogo se sastoji od tri slijeda. Sve započinje tradicionalnom juhom, najčešće s miso pastom i obiljem sezonskog povrća, koja priprema organizam za probavu i grije tijelo. Glavno jelo strogo prati pravilo trećina, gdje trećinu tanjura čini blanširano ili kuhano povrće, trećinu riža ili neki drugi složeni ugljikohidrat poput krumpira i tjestenine, dok je preostali dio rezerviran za čiste proteine. Desert nikad anije jako sladak. pazi se na unos šećera i masnoća.
Riba i morski plodovi na meniju su tri do četiri puta tjedno, dok se meso poslužuje svega dvaput. Pržena hrana strogo je ograničena na najviše dva puta tjedno, a industrijski kruh se na stolovima gotovo nikada ne viđa.
Ono što ovaj sustav čini čudesnim jest činjenica da djeca učestvuju u poslovima pretvarajući blagovaonicu u prostor zajedništva.
Svaki dan pet od šest učenika iz razreda, prema unaprijed utvrđenom rotacijskom rasporedu, ranije oblači potpunu zaštitnu opremu od glave do pete. To uključuje snježnobijele pregače, posebne kape koje prekrivaju kosu i zaštitne maske za lice. Higijena je u Japanu stvar opće kulture i dubokog poštovanja prema drugome, a ne nametnuta kazna.
Prije nego što uopće dotaknu posuđe, učenici prolaze strogu dezinfekciju ruku i zdravstveni pregled kod učitelja koji provjerava imaju li kakve simptome bolesti. Oni donose kolica i postave stolove, i nakon jela sve sami čiste, peru stolove i sortiraju otpad za reciklažu.
Kroz ovaj proces ne stječu se samo radne navike, nego se razvija svijest da nitko nije iznad zajednice i da svaki rad ima svoju svetost i vrijednost.
Također, postoji kultura načina kako se započinje obrok. Nitko ne jede dok nisu svi posluženi. Nakon toga kreće obavezna molitva i tek onda mogu ručati.
Odgoj za zdravlje i poštovanje hrane
Japanci kroz državni sustav shokuiku, što u doslovnom prijevodu znači „obrazovanje o hrani“, uče djecu cijeniti svaki zalogaj i poštovati prirodu.
U njihovim školama pojam bacanja hrane praktički ne postoji; ostaviti prazan tanjur stvar je pristojnosti i poštovanja prema onome tko je hranu uzgojio i skuhao.
Učenici od malih nogu kroz nastavu uče o podrijetlu namirnica, posjećuju lokalne farme, razgovaraju o tome kako raste riža i koliko je ljudskog truda i znoja utkano u plodove zemlje.
To stvara duboku zahvalnost koja nadilazi puki konzumizam.
Rezultati ovakve dugoročne državne strategije vidljivi su golim okom na svakom koraku.
Japan nema problem s pretilošću mladih, a njihova djeca izrastaju u zdrave i radno sposobne ljude.
Japanska država ne ulaže golem novac u kasno gašenje požara, odnosno u liječenje pretilosti, dijabetesa i bolesti srca u odrasloj dobi, već pametno ulaže u prevenciju kroz dječje navike.
Škola ih uči kako živjeti, a zdravlje tijela smatra se preduvjetom za bistrinu i zdravlje uma.
Usporedba s trenutačnim stanjem u Hrvatskoj često nas ostavlja zamišljenima i tužnima.
Kod nas se ulaganje u školske kuhinje, zapošljavanje stručnih nutricionista i nabava svježe, lokalne hrane od naših OPG-ova i dalje nerijetko doživljava kao luksuz ili nepotreban trošak, a ne kao ključna investicija u biološku budućnost nacije.
Štednja na kvaliteti dječje prehrane,dugoročno donosi krnje i pogubne rezultate.
Djeca koja u školskoj dobi ne nauče cijeniti hranu, rad, disciplinu i osobnu higijenu, teže će te vrijednosti implementirati u svoje buduće obitelji i u hrvatsko društvo kada odrastu.
Japan nam jasno pokazuje da se karakter jedne snažne nacije i njezina gospodarska i demografska budućnost ne grade velikim političkim parolama, već upravo u školskim klupama, za vrijeme dostojanstvenog zajedničkog ručka.
Teološki i domoljubni poziv za Hrvatsku
Kao narod bogate povijesti, ponosne tradicije i dubokih kršćanskih korijena, u ovom dalekom japanskom modelu možemo i moramo prepoznati univerzalne istine koje su nekada bile dio i našeg identiteta, ali smo ih u vihorima modernizma i nemara negdje zagubili.
Katolička vjera nas jasno uči da je ljudsko tijelo hram Duha Svetoga i da smo dužni o tom hramu brinuti s ljubavlju, odgovornošću i umjerenošću.
Kada našu djecu hranimo loše i nemarno, kada škrtarimo idejama, znanjem i primjenom zdravih navika u našim odgojnim ustanovama, mi zapravo zanemarujemo taj dragocjeni Božji dar.
Istinsko, djelotvorno domoljublje ne ogleda se samo u riječima, zastavama i prigodnim manifestacijama, već u stvarnoj, svakodnevnoj brizi za zdravstveni, biološki i duhovni opstanak našeg naroda.
Ulaganje u zdravlje i odgoj naše djece najkonkretniji je i najuzvišeniji oblik ljubavi prema domovini.
Nadalje, japanski običaj da djeca ponizno služe jedni druge, peru za sobom i duboko poštuju rad kuhara i poljoprivrednika, savršeno zrcali Kristove evanđeoske riječi da najveći među nama mora biti sluga svima. Tu je i molitva prije ručka da se sve to blagoslovi.
Služenje i rad ne ponižavaju čovjeka, već ga izgrađuju u plemenitu osobu.
Kada bismo u hrvatske osnovne i srednje škole uveli barem dio ove zdrave discipline, gdje djeca uče osobnoj odgovornosti, higijenskim navikama i zajedništvu kroz rad, odgojili bismo generacije koje cijene trud svojih roditelja, radnika i seljaka.
Zahvalnost za plodove zemlje, koja je u Japanu kulturološki imperativ, u našoj tradiciji živi kroz zajedničku obiteljsku molitvu prije jela i duboko strahopoštovanje prema kruhu kao simbolu života i Božjeg blagoslova.
Vrijeme je da kao narod prestanemo tražiti izgovore u nedostatku proračunskih sredstava i političkim inertnostima te da shvatimo kako je istinska promjena svijesti i povratak korijenima potpuno besplatan.
Ugledajmo se na one koji su radom, odgojem i disciplinom pobijedili povijesnu pustoš i krenimo hrabro obnavljati našu domovinu Hrvatsku, počevši od onih najmanjih, najnevinijih i najvrjednijih koje imamo – naše djece.
Odgovori