Nesporazum na pričesti
Promjena je u malim, tradicionalnim sredinama često sinonim za nemir, čak i kada dolazi s najboljim namjerama i iz usta novoimenovanog župnika.
Kada je mladi svećenik u jednoj našoj župi diskretno i s puno obzira pokušao vjernicima skrenuti pozornost na ponašanje nakon primanja svete pričesti, vjerojatno nije ni slutio da će pokrenuti lavinu tihih prosvjeda.
Njegov dobronamjerni savjet da se nakon blagovanja hostije ne treba ponovno križati, klanjati oltaru ili činiti druge popratne geste, već dostojanstveno otići na svoje mjesto, naišao je na zid nerazumijevanja.
Stariji župljani, odgojeni u duhu tradicije koja se prenosi generacijama, ovaj su teološki poticaj doživjeli kao izravan napad na svoju osobnu pobožnost i vjeru.
Ovaj događaj otvara duboko pitanje koje nadilazi okvire jedne male župe: tko je zapravo u pravu kada se suprotstave stoljetni narodni običaji i službeni liturgijski propisi Katoličke crkve?
Župljani u ovom slučaju nisu postupili iz hira ili neposluha prema novom autoritetu, već iz duboko ukorijenjenog uvjerenja da čine ono što je ispravno.
S druge strane, mladi se župnik vodio čistom kristocentričnom teologijom. Kada primamo euharistiju, Isus Krist postaje prisutan u nama na najsavršeniji mogući način i svako naknadno vanjsko klanjanje oltaru ili slikama u tom trenutku gubi svoj teološki smisao, jer je Onaj kojemu se klanjamo već unutar vjernika.
Što kaže liturgijska teologija i službeni stav Crkve
Da bismo razumjeli pozadinu ovog fenomena, moramo se okrenuti službenim dokumentima Crkve i mišljenjima istaknutih teologa.
Opća uredba Rimskog misala, koja detaljno propisuje kako se slavi sveta misa, jasno naglašava važnost svetog zajedništva i sabranosti.
Prema liturgijskim odredbama, nakon što pričesnik primi Tijelo Kristovo i odgovori “Amen”, njegov je jedini zadatak suobličiti se s Kristom kroz tihu i sabranu molitvu u srcu.
Veliki teolog i papa, Joseph Ratzinger, odnosno Benedikt XVI., u svojoj je glasovitoj knjizi “Duh liturgije” opširno pisao o značenju gesta u crkvi. On objašnjava da svaka liturgijska gesta mora imati svoj duboki smisao i ne smije postati mehanička navika.
Kada vjernik primio pričest, on sam postaje svetohranište. Zato je ponovno križanje odmah nakon primanja hostije, iako izvedeno iz pobožnosti, zapravo teološki suvišno.
Znak križa činimo na početku mise, kao uvod u otajstvo, te na kraju, kao blagoslov za odlazak u svijet, dok u trenutku posjedovanja Krista u sebi vanjske geste mogu odvratiti pažnju od unutarnjeg dijaloga s Bogom.
Sveto pismo nas također uči o važnosti nutrine nad vanjskim formama. U Evanđelju po Mateju, Isus često upozorava na opasnost od prevelikog naglašavanja vanjskih običaja nauštrb čistoga srca i pravog razumijevanja Božje prisutnosti.
Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima poziva vjernike da se preispitaju prije nego što pristupe stolu Gospodnjem, stavljajući naglasak na duhovno stanje i svijest o veličini dara koji primaju, a ne na koreografiju samog hoda i popratnih kretnji.
Tradicija nasuprot propisima: Argumenti za i protiv
U obranu starijih vjernika mora se reći da njihovo ponašanje nije grijeh niti svjesno omalovažavanje sakramenta.
Riječ je o takozvanoj pučkoj pobožnosti koju je Drugi vatikanski sabor u dokumentu Sacrosanctum Concilium prepoznao kao veliku vrijednost, ali uz napomenu da se ona uvijek mora usklađivati sa službenom liturgijom Crkve.
Za ove ljude križanje i naklon oltaru predstavljaju izraz dubokog strahopoštovanja prema svetinji, štit kojim se brane od vlastite nedostojnosti pred Bogom.
Iz njihove perspektive, ukidanje tih gesti izgleda kao hladno osiromašenje vjere i uvođenje modernizma koji briše sve ono čemu su ih poučavali njihovi preci.
S druge strane, argumenti u korist svećenika počivaju na potrebi za liturgijskim odgojem i ispravnim slavljenjem otajstava.
Dozvoliti da pučka pobožnost nadvlada samu bit liturgije može dovesti do praznovjerja ili krivog poimanja sakramenata.
Ako vjernik nakon pričesti automatski radi geste koje su predviđene za trenutke kada je udaljen od Krista, on nesvjesno pokazuje da ne razumije potpuno što se upravo dogodilo u njegovu tijelu i duši.
Svećenik je kao pastir dužan poučavati svoje stado i voditi ga prema zrelijoj vjeri, čak i kada to podrazumijeva uklanjanje starih, pogrešnih navika.
Kako premostiti jaz i postići pastoralni mir
Pitanje koje preostaje jest kako riješiti ovaj tihi sukob bez nanošenja duhovne štete vjernicima i bez rušenja autoriteta župnika.
Iskusni pastoralni teolozi često naglašavaju da u ovakvim situacijama ključnu ulogu igra vrijeme, strpljenje i način komunikacije.
Kada svećenik naglo uvede pravilo, pa makar i na najblagiji način, tradicionalna sredina to automatski doživljava kao prijekor i ocjenu da je njihova dosadašnja vjera bila pogrešna ili manje vrijedna.
Svećenik nipošto ne bi trebao ići “đonom” na vjernike niti ih javno prozivati, jer oni uistinu nisu u grijehu.
Umjesto pukih naredbi o tome što se smije, a što ne smije činiti u procesiji za pričest, rješenje leži u sustavnoj katehezi.
Kroz propovijedi i župne listiće potrebno je strpljivo objašnjavati ljepotu i dubinu euharistijske prisutnosti, naglašavajući da se odricanjem od nekih vanjskih gesti zapravo radi prostor za još veću i dublju sabranost.
Vjernici moraju osjetiti da ih župnik ne želi disciplinirati, već da ih želi uvesti u puninu radosti susreta s Kristom, dok zajednica s druge strane mora pokazati poniznost i spremnost na učenje, poštujući službu onoga koji je postavljen da brine za njihove duše.
Odgovori