mozaikcro

Zrak je te hladne listopadske večeri 1991. godine mirisao na vlagu, paljevinu i nadolazeću mraznu noć. Bilo je to vrijeme kada se proljeće činilo nestvarno dalekim, a jesenska magla valjala se iz pravca ravnice poput nijemog svjedoka nevolje. Pedesetak kilometara istočnije, na širokim slavonskim poljima, rat protiv srpskih snaga već je divljao svom svojom surovom snagom.

Vezani članak: Ratne kronike: Noć neplaniranog buđenja (Epizoda 1.)

Iz pravca Osijeka povremeno bi dopirala potmukla, daleka grmljavina – zvukovni val koji nije donosio kišu, nego razaranje. Naš mali, do tada miran grad Našice od trinaest tisuća stanovnika, doslovno je prekonoći nabujao na gotovo pedeset tisuća duša. Ulice su bile preplavljene prognanicima, uglavnom mladim obiteljima i preplašenom djecom koji su u našim zgradama i obiteljskim kućama tražili spas od plamena koji je gutao Vukovar, Vinkovce, Osijek i okolna manja mjesta pedesetak kilometara dalje.

Pa ipak, ljudski um ima čudnu sposobnost prkosa. Dok su disko klubovi u podrumima pulsirali uz basove potisnutog straha, a lokalni kafići brujali od očajničke veselosti i mirisa jeftinog vinjaka, svega stotinjak metara dalje vladao je potpuno drugi svijet. Sjene u obližnjem gradskom parku protezale su se dugačke, guste i prijetvorne. Tamo, među stoljetnim kestenovima, prve prave straže držao je Zbor narodne garde, preteče Hrvatske vojske koje smo tada s ponosom i strahopoštovanjem nazivali “Zenge”. Bili su to dojučerašnji civili – naši susjedi. Mnogi su nosili improvizirane uniforme, polovične kamuflažne jakne kombinirane s običnim trapericama, a u rukama su držali kaotičan asortiman oružja. Bilo je tu starih lovačkih karabina, preklopnih kalašnjikova i izblijedjelih pištolja obiteljskog naslijeđa. Njihova lica, osvijetljena tek žarom jeftinih cigareta, nosila su isto jezivo pitanje koje je visjelo u zraku: hoće li pravi, razorni rat već ove noći prekoračiti gradsku tablu? Našice su imale sreću da se ovdje rat mirisao ali nije došao za razliku od susjednih gradova koji su bili bliže granici Srbije. Našice nisu imale stratešku važnost, pa su bile pošteđene, za sad. Grad je živio punim plućima, pokušavajući simulirati miran život, kao da rat ne postoji.

Sa svojih tek napunjenih sedamnaest godina, nisam predobro razumio geopolitiku, ali sam iznutra proživljavao vlastiti rat. Moja nutrina bila je svijetao primjer mladenačkog kaosa. Pubertet mi je svezao utrobu u neraskidiv čvor prkosa, stvarajući sirov, neukroćen duh koji se nagonski bunio protiv monotone svakodnevice i života pod istim krovom s ostarjelim djedom. Djed je bio čovjek drugog vremena – umirovljeni, strog časnik nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, naučen na slijepu poslušnost, vojničku drilu i zastrašujuće izljeve bijesa. Između nas dvojice zjapio je ponor generacija, ali i opasna iskra nemira. Živio sam u tihoj, izjedajućoj praznini roditeljskog zanemarivanja. Ta odsutnost bila je stalna, duboka bol zbog koje sam se osjećao vječito zakinutim u usporedbi s vršnjacima koji su imali jednostavan, tihi luksuz roditeljske ljubavi, toplog obroka i sigurnog doma. Djed mi je pružao samo ono osnovno – krov nad glavom i vojnički odmjeren obrok. Moja opasna, nepromišljena noćna bauljanja i sitni delikti nisu bili tek obično divljanje tinejdžera. Bili su to očajnički vapaji za pažnjom, stalna potraga za silovitim naletom adrenalina koji bi makar na nekoliko sati utišao konstantno zujanje tjeskobe i osjećaj vlastite nevidljivosti. Roditelji su mi imali nove živote u koje se nisam uklapao, tako da sam ostao živjeti sa bakom i djedom, roditeljima od moje majke. Baka je preminula prije dvije godine, i od onda smo djed i ja sami.

Moj najbolji prijatelj bio je moja srodna duša u toj opasnoj naivnosti. Bili smo dva dječaka koji su se drsko smijali u lice nepoznatom, potpuno slijepi za pravu, krvavu opasnost koja se skrivala odmah iza posljednje ulične svjetiljke. Te posebne noći, naša meta bio je djedov stari, zaboravljeni automobil. U dubini mračne garaže spavala je Zastava 750 – kultni, prašnjavi “fićo” kojeg djed zbog starosti i oslabjelog vida već godinama nije vozio. Automobil je bio neregistriran, bez osiguranja, a ja naravno nisam imao ni vozačku dozvolu. Bio je to savršen, zabranjeni koktel koji je mirisao na benzinske pare i čistu avanturu.

Čekali smo da ponoć prođe i da iz djedove sobe dopre ravnomjerno, duboko hrkanje. Bilo je to naše zeleno svjetlo. Tiho poput duhova, prijatelj i ja otključali smo masivna drvena vrata garaže. Ruke su nam se tresle dok smo gurali maleno vozilo van, pazeći da ne napravimo ni najmanji šum. Kotači su u početku šaptali po hladnom asfaltu, a srce mi je tuklo u grlu poput zatvorene ptice. Izgurali smo ga dvjestotinjak metara dalje, niz padinu ulice, i tek tada sam se usudio uskočiti na vozačko sjedalo. Izvukao sam čok, okrenuo ključ i motor je zakašljao, a zatim zaverglao i proradio prepoznatljivim, zvučnim brujanjem. Brzi izlet do prve dežurne benzinske crpke, kupnja nekoliko litara goriva za sitniš koji sam danima skupljao, i noć je postala naša.

Uobičajena ruta vodila me tihih rubovima grada, sporednim ulicama u kojima sam u svojoj djetinjastoj glavi zamišljao da policije nema. Nisam tada shvaćao da su upravo te mračne obodnice vrvjele tihim čuvarima grada – patrolama policije i naoružanim pripadnicima ZNG-a koji su u svakom neuobičajenom pokretu vidjeli potencijalne diverzante ili izviđače neprijatelja.

Ova noć ipak je tražila nešto veće, neku novu granicu koju valja prijeći. Ideja koja me ponesla bila je prolazak kroz veliki gradski park koji se protezao iz dvorca i hotela. Tamo se nalazila dugačka, stara neasfaltirana cesta – široka traka prašine i grubog šljunka koja se protezala nekoliko kilometara kroz šumu i završavala na samom izlazu iz grada. Nikada se do tada nisam usudio istražiti taj prolaz automobilom. Netaknuti, mračni put dozivao je moj bezobzirni duh. Bio je to poligon koji je trebalo osvojiti, dokaz moje hrabrosti kojim sam želio impresionirati ekipu. Ranije te večeri pozvao sam nekoliko prijatelja da nam se pridruže dublje u parku, zamišljajući njihova zavidna lica dok ih dovozim u vlastitom, makar i ilegalnom “fići”. Nitko od njih, iako tek godinu ili dvije stariji, nije imao hrabrosti sjeti za volan. U njihovim očima, ja sam bio punokrvni prekršitelj zakona, njihova jedina ulaznica u svijet nedopuštene slobode.

S drskim osmijehom na licu, skrenuo sam s glavne ceste i usmjerio fiću u park, odmah pored zgrade dječjeg vrtića. Automobil je poskočio na rupe, dižući gust oblak fine, suhe prašine u noćni zrak. Dok smo prolazili pokraj stare zgrade gdje se smjestila Radio postaja Našice, iz duboke sjene drveća odjednom je izletjela nejasna silueta. Čovjek je panično mahao rukama i nešto vikao, pokušavajući nas presresti. “Ma pusti ga, neki pijani beskućnik,” doviknuo sam prijatelju, ne skidajući pogled s ceste.

Umjesto da usporim, moja noga još je jače pritisnula papučicu gasa. Adrenalin mi je zapljusnuo mozak, gureći me u ono poznato stanje lažne moći. Mali automobil divlje je plesao po rastresitom šljunku. Stražnji dio vozila zanosio se u oštrim zavojima, a kotači su izbacivali kamenčiće koji su bubnjali po limu poput sačme. Auto se ljuljao na tankim gumama, na trenutke opasno blizu prevrtanja. Iz naših grla provalio je glasni, sirovi smijeh – bio je to zapravo nesvjesni, očajnički štit protiv napetosti koja se hvatala za svaku pore u kabini.

Ta uzbudljiva, suluda vožnja trajala je jedva pet minuta. Naši prigušeni, žućkasti snopovi svjetala probijali su se kroz gust mrak i gustiš granja. A onda je noć naglo stala.

Svjetla su rasvijetlila prizor od kojeg mi se želudac u sekundi okrenuo. Ispred nas, preprečivši cijelu širinu šljunčanog puta, stajala je zastrašujuća, masivna barikada. Ogromna, svježe posječena stabla hrasta i bukve ležala su u kaotičnom spletu, dodatno ojačana sa stotinama platnenih vreća napunjenih pijeskom. Iznad njih, kamuflažna mreža i šatorska platna prostirali su se poput krila nekog divovskog, zloglasnog šišmiša. No najgori detalj skrivao se u sredini – iz tamnog proreza između vreća virila je dugačka, debela metalna cijev, zlokobna, crna i usmjerena točno u naše vjetrobransko staklo.

Naglo sam nagazio na kočnicu. Fićo, lagan i stabilan poput prazne kutije šibica, proklizao je nekoliko metara po šljunku. Visok, prodoran zvuk cviljenja guma razderao je do tada mirnu noć. Kad smo se napokon zaustavili, oko vozila se podigao ogroman, neprozirni oblak prašine koji je progutao svjetlost naših farova. Moj prijatelj i ja razmijenili smo mahnit, smrtno prestrašen pogled. U toj jednoj sekundi, u glavama nam je zasvijetlila ista, ledena misao: naletjeli smo na neprijateljsku barikadu.

Strah, iznenadan, čist i paralizirajući, stisnuo mi je grlo do gušenja. Zagledali smo se u tu cijev – bila je to teška strojnica, metalno čudovište koje je u našoj mašti moglo jednim rafalom pretvoriti našeg fiću u gomilu starog željeza. Oko barikade nije bilo žive duše. Vladala je potpuna, jeziva tišina.

Tada je djedov fićo tužno zakašljao nenaviknut na ovakve manevre.

Ta tišina koja je uslijedila bila je nesretno teža od sve prethodne buke. Moj mozak je vrištao za bijegom. U potpunom paničnom napadu, naglo sam zakrenuo volan ulijevo, skrećući s ceste direktno na meku, mokru travu parka. Kotači su proklizavali, tonući u blato. Automobil se tresao i vijugao, bespomoćan poput ranjene životinje na skliskom terenu. Ruke su mi se znojile, klizeći po plastičnom volanu dok sam očajnički pokušavao shvatiti kamo uopće bježim.

A onda se pakao otvorio.

Nezamisliva eksplozija zvuka rasjekla je mrak. Pucnjava! Oštri, zaglušujući rafali automatskog oružja proparali su noćni zrak. Metci su sa zviždukom fijukali tik iznad naše glave, udarajući u mokru zemlju ispred haube i kidajući busenove trave. Oštri bljeskovi izbijali su iz mraka sa svih strana.

Instinkt za preživljavanje preuzeo je kontrolu nad tijelom. Pritisnuo sam kočnicu do kraja i prije nego što se automobil uopće potpuno zaustavio, obojica smo se doslovno izbacili van, padajući na mokru, hladnu zemlju. Fićo se zaustavio sam od sebe nekoliko metara dalje, s oboma otvorenim vratima, stajući kao nijemi, napušteni svjedok našeg užasa.

Pokušali smo skočiti na noge i pobjediti prema gustišu, ali nismo stigli napraviti ni prvi korak. Iz tame su izronile grube, snažne ruke. Netko me zgrabio s leđa, a zatim je uslijedio brutalan, težak šamar koji je odjeknuo kroz moju glavu i ponovno me srušio na mokru travu. Isti tupi zvuk udarca i jauk potvrdili su mi da je moj prijatelj prošao jednako.

“Reci mi tko si ili ću ti prosuti mozak!” zarežao je nepoznati glas iznad mene, dubok, hrapav i prožet čistom, nekontroliranom prijetnjom.

Hladna, teška metalna cijev puške pritisnuta mi je izravno na lice, tik ispod nosa. Osjetio sam miris baruta i hladnog čelika. Druga par snažnih ruku zgrabio me za rame, okrenuvši me na trbuh i gurajući mi lice duboko u vlažnu, hladnu zemlju. Teško tijelo naoružanog čovjeka uskočilo je na moja leđa, a oštro koljeno zabilo mi se u lopatice, potpunu me prikovavši za podlogu. Cijev puške sada se preselila na moje lijevo uho. Osjećaj je bio neopisivo jeziv.

“Tko si, mamu ti tvoju! Tko vas je poslao?” zahtijevao je drugi glas s desne strane.

“Ja… ja sam Srećko!” promucao sam jedva čujno, drhteći cijelim tijelom i osjećajući okus zemlje i trave u ustima. “Uzeo sam djedov auto… samo za vožnju! Živim tamo pored nogometnog igrališta, i moj prijatelj isto! Nismo mislili ništa loše, majke mi! Samo smo se vozili!”

Čovjek na mojim leđima na trenutak je zaustavio pritisak. “Jesi li ti normalan, dečko?” povikao je, a u glasu mu se opasnost miješala s nevjericom. “Mogli smo vas sravniti sa zemljom! Mislili smo da su pobunjeni Srbi s izviđačkim vozilom krenuli u napad na naš položaj!”

“A ja sam mislio da ste vi oni… da ćete nas poubijati!” prostenjao sam iz trave.

U tom trenutku potpunog rasula, jedan poznati, izrazito oštar glas prerezao je napetost koja je visjela u zraku. “Čekaj… Srećko? Jesi li to ti, mater ti ludu?”

Bio je to Miro. Moj susjed iz ulice. Miroslav. Čovjek kojeg sam do prije samo nekoliko mjeseci kao mlađi dječak zezao djetinjastim rimama i dovikivao mu “Rus, kupus, trolejbus” dok je prolazio ulicom. Moj ga je djed, iz nekih svojih starih vojničkih razloga, uvijek šaljivo zvao Rus. Miro je bio četiri godine stariji od mene. Još u kasnu jesen 1990., kada su tek započinjale prve napetosti i šapati o ratu, prijavio se kao dragovoljac u sastav vojne policije. Do ove teške jeseni 1991. godine već je bio prekaljeni, obučeni borac – opasna i zastrašujuća figura u našem kvartu. Često sam ga viđao kako prolazi u svojoj besprijekornoj kamuflažnoj uniformi, s crnom beretkom i automatskom puškom preko ramena. Upravo je prizor Mire u toj opremi u meni ranije raspalio dječačku želju: I ja želim biti vojnik. Izgledao je moćno, nedodirljivo i odlučno. Želio sam tu moć. A sada, ta se iluzija raspršila na najsuroviji način – ležao sam lica zabijenog u crnu zemlju, s cijevi kalašnjikova pritisnutom uz uho, dok je vojnik ležao na meni i nije mi dopuštao ni da udahnem.

“Mičite se s njega, dečki. To je moj Srele,” zapovijedio je Miro.

Prisutnost suboraca popustila je u sekundi. Miro me zgrabio za kragnu jakne i podigao sa zemlje bez imalo napora, kao da nemam ni kilograma. Ispljunuo sam komadić trave i blata koji mi se zalijepio za usnice. Glas mi je bio tek drhtavi šapat. “Hvala ti, Miro”

“A ovo ovdje je Nenad, drugi susjed,” nastavio je Miro, okrenuvši se prema ostalim figurama koje su izranjale iz mraka. “Ovo su obično klinci iz ulice, glupi i željni avanture. Bezopasni su.”

Tek tada, dok se prašina napokon slijegala, potpuno sam registrirao svijet oko sebe. Bilo ih je barem dvadesetak. Svi do jednoga u kompletnoj ratnoj opremi, naoružani do zuba, s puškama još uvijek djelomično usmjerenim prema nama. Lica su im bila grčevita, prekrita znojem i gnjevom. Shvatio sam nešto što mi je do tada izmicalo – i ti odrasli, naoružani ljudi bili su na rubu živaca. I oni su se prestrašili noćnog juriša nepoznatog vozila na njihov skriveni položaj. I za njih je ovaj rat bio nov, strašan i nepredvidiv.

Miro je bez riječi zakoračio prema mom fići i smjestio se na vozačko sjedalo. Drugi krupni vojnik u predimenzioniranoj jakni sjeo je na suvozačko mjesto. Prijatelj i ja krenuli smo nespretno prema stražnjim sjedalima, nadajući se da je noćna mora završila.

No, Miro je odmahnuo glavom, a na licu mu se pojavio hladan, odgojni izraz. “Ne, ne, momci. Napravili ste sranje kakvo se ne oprašta samo tako. A sada, za kaznu… ja vozim auto, a vi ćete trčati pored njega sve do kuće. I da se držite jednom rukom za krov dok trčite, jasno?”

Pogledao sam ga u potpunom šoku. “Miro… nekoliko je kilometara do naše ulice!” protestirao sam, uvučen u novi val užasa.

“Znam točno koliko ima,” odgovorio je mirno.

Lagani, podrugljivi osmijeh titrao mu je na rubu usana dok je okrenuo ključ i pritisnuo gas. Fićo je krenuo naprijed ugodnom brzinom od nekih deset kilometara na sat. Miro je spustio vozački prozor, izvadio kutiju cigareta i polako zapalio, dok se vojnik pored njega počeo tiho hihotati.

I tako je započeo naš marš. Prijatelj i ja trčali smo kroz noć, bez daha, s jednom rukom čvrsto pritisnutom uz hladni rub krova djedovog automobila. Držanje ravnoteže pri toj brzini, dok ti pluća gore od umora i prethodnog straha, bilo je čisto mučenje. Svaki korak bio je bolan protest naših mišića, a noge su nam vrištale od iscrpljenosti. Fićo je ravnodušno brujao pored nas, izbacujući plavičasti dim iz ispušne cijevi, dok su se dvoje vojnika unutra zabavljali našim mukama.

Nakon nepregledno dugog vremena, na nekih dvadesetak metara od moje kuće, Miro je napokon zaustavio auto, ugasio motor i kroz prozor mi bacio ključeve u ruke.

“A sada, vrati auto u garažu točno onako kako si ga i uzeo,” rekao je ozbiljnim tonom. Zastao je na trenutak, a pogled mu se omekšao. “Neću ništa reći tvom djedu. Ovoj ti je kazna bila i više nego dovoljna.”

Onaj krupni vojnik zgrabio je svakog od nas za uho i snažno ih uvrnuo, tako da smo poskočili od boli. “Tako… da vam više nikada ne padne na pamet kvariti nam mirnu noć, glupi klinci,” rekao je s grubom očinskom strogošću i laganim udarcem u stražnjicu poslao nas prema garaži.

Prijatelj i ja smo u potpunoj tišini gurnuli usijani fićo natrag na njegovo mjesto. Njegov umorni motor napokon je utihnuo, ostavljajući iza sebe samo miris ulja i pregršt prašine. Bez ijedne izgovorene riječi, bez pozdrava ili analize onoga što se dogodilo, razdvojili smo se u tihoj, zvjezdanoj noći.

Uvukao sam se u svoju sobu i legao u krevet potpuno odjeven, prljav od blata i znoja. Hladan znoj oblio me tek tada, dok je prava dimenzija onoga što se moglo dogoditi napokon dopirala do moje svijesti. Mogli su nas ubiti. Jedan pogrešan pokret, jedan nestrpljiv prst na obaraču i naši bi se životi ugasili u tom šljunku. Strah je bio živo, opasno biće koje mi je kružilo u želucu – tamni, teški pandan ranijoj euforiji.

Ali onda, nakon petnaestak minuta te mučne nelagode, novi val one poznate, izopačene ekstaze preplavio mi je grudi. Bilo je to čudno, ludo pobjedničko uzbuđenje mladosti koja je preživjela dodir s licem smrti. Zaspao sam tako u prljavoj odjeći, dok se izvan prozora valjala ratna noć, s tihi, pobjedničkim šaptom na usnama: “A uuu… kakva avantura, tooo!”