Između stripa i pakla u slavonskoj noći
U jesen 1990. godine, sa šesnaest godina, moj je život bio tek razlomljena priča na sitne komadiće. Dom mi je bio kod bake i djeda, roditelja moje majke, u mirnom hrvatskom gradu Našice u Slavoniji. Ta priča nije bila moj izbor, već nužnost proizašla iz gorkih, svakodnevnih borbi moje majke i očuha s alkoholom. Sklonio sam se u sigurnije okruženje, a njih sam posjećivao povremeno, pokušavajući u rijetkim trenucima triježnjenja izvući ono najbolje iz njih.
Živjeli su svega dvadesetak kilometara dalje, u selu Nova Jošava pored Orahovice, koje je te jeseni podsjećalo na kipući lonac napetosti, smješteno nedaleko od srpskih sela duboko u hladnoj, šumovitoj planini Papuk. Zrak je tamo bio gust od neizrečenog straha, preteče brutalnog rata koji još nije službeno počeo, ali čija se sjena već teško nadvila nad svakim krovom i svakim dvorištem.
Dio lokalnih pobunjenih Srba u okolnim selima sa većinski srpskim stanovništvom sustavno naoružavani od strane Jugoslavenske narodne armije, postajali su stalna, opipljiva prijetnja koja se osjećala u šaputanjima na seoskim sokacima.
Lokalni Hrvati, naoružani tek rijetkim lovačkim puškama i starim trofejnim oružjem, organizirali su noćne patrole kako bi sačuvali selo od mogućih napada koji se činio neizbježnim.
Nisu stražarili sami samcati svaki za sebe, nego podijeljeni u skupine po četiri seljana sa svake strane sela. Dok bi jedna grupa pokrivala gornju stranu, druga je osiguravala donji dio, dok su preostale držale bokove prema šumi i okolnim poljima. Kretali bi se u suprotnim smjerovima i u točno određenim trenucima, na dogovorenim točkama, tiho bi se susretali. Kratko bi, tek u nekoliko rečenica izrečenih jedva čujnim šapatom, razmijenili informacije o tome ima li kakvih sumnjivih zvukova ili svjetala, a zatim bi se okrenuli i nastavili u mrak. Tako u krug, nekoliko puta tijekom cijele noći.
Moj očuh je bio u jednoj skupini i odlučno patrolirao svaku noć, iako bi ujutro išao na posao. U tim trenucima, on je bio posve drugačiji čovjek od onoga kojeg sam pamtio iz teških kućnih epizoda. Bio je trijezan, sabran i odlučan.
Tijekom jedne od tih napetih večeri, dok se sumrak spuštao nad selo, izrazio sam svoju naivnu želju da budem dio noćne patrole. Glumio sam neustrašivog ratnika sa svoji šesnaest godina, za koji mjesec sedamnaest.
Cijeli život dotad gutao sam stripove o superherojima, sanjajući kako stojim visoko, s plaštom koji vijori na vjetru, nepokolebljiv protiv sila zla. Moj djed, stari vojnik i lovac, naučio me koristiti pušku od malih nogu. Čak sam provodio vrijeme i s pravim vojnicima koje je djed obučavao kao tadašnji visoki oficir JNA, a sada u mirovini. Vjerovao sam da znam sve o borbi. No dok sam ja kretao u mrak, moj djed je preneražen sjedio kod kuće u tišini. Čovjek koji je čitav radni vijek proveo gradeći i služeći toj vojsci, sada je u nevjerici promatrao kako ta ista JNA postaje njegov najveći neprijatelj, okretajući cijevi prema narodu s kojim je živio.
Moj očuh nije oklijevao kada sam predložio da se pridružim patroli. S nekim čudnim ponosom u očima, pružio mi je lovačku pušku. Znao je da se znam služiti lovačkim karabinom. Bilo mu je drago što sam donio takvu odluku, iako je svjesno kršio pravilo vodeći sa sobom maloljetnog tinejdžera, napucanog pričama o strip junacima. Ujedno, dovodio me u izravnu opasnost.
No, to su bila neka drugačija, izvanredna vremena u kojima se podrazumijevalo da se i mi, klinci, moramo znati obraniti ako dođe do najgoreg.
Nitko nije mogao predvidjeti kako će se situacija razvijati, pa je u glavama odraslih bilo posve logično dati nam oružje u ruke u svrhu puke obrane praga. Hladni metal lovačke puške u mojoj ruci u tom je trenutku djelovao poput električnog šoka. Bio je to nalet nečeg nepoznatog, moćnog i iznenađujuće dobrog. Osjećao sam se nevjerojatno snažno držeći to oružje, kao da odjednom posjedujem neku stvarnu moć.
Ovo više nije bila igračka, niti ilustracija na jeftinom papiru. Ovo je bilo stvarno. U tom trenutku, onaj dio mene koji je još uvijek bezuvjetno vjerovao u crno-bijeli moral stripovskih junaka osjetio je uzbudljiv, opojan osjećaj svrhe.
Bila je to moja prilika da budem heroj, da stojim na straži i štitim one koje volim. No u isto vrijeme, dok je taj val dječjeg ponosa prolazio kroz mene, morao sam se gorko nasmijati sam sebi u bradu. Znao sam stvarnost. Znao sam da JNA sustavno i do zuba naoružava okolna srpska sela i pobunjenike. Sjetio sam se svih onih poligona na koje me djed oficir vukao sa sobom, sjetio sam se moći te vojske, njezine discipline i arsenala. Shvaćao sam, s tjeskobom u želucu, koliko zapravo izgledamo smiješno s tim starim lovačkim dvoocijevkama i karabinima naspram njihovih automatskih pušaka, teških minobacača ili tenkova koji su čekali u pripravnosti. Rat još nije službeno počeo, pa nisam mogao znati kako prave bitke izgledaju uživo, ali ta mi je spoznaja o nesrazmjeru snaga već tada ulijevala strah koji nikakav stripovski plašt nije mogao sakriti.
Ta je noć ubrzo postala pokrov, zagušujuća deka apsolutne crnine. Nikada dotad nisam upoznao tamniju, dublju prazninu, niti tišinu tako bolesnu i tešku. Činilo se kao da se sam duh smrti nadvio tik iznad naših glava, dišući nam za vratom kroz hladan jesenski zrak. Moje su se oči panično naprezale, pokušavajući probiti tu gustu slavonsku tintu, ali nije bilo ničega. Vidio sam samo nejasne, pomične obrise četvorice ljudi iz svoje skupine dok smo oprezno gazili blatom. Nitko nije govorio. Svaka riječ bila je potencijalna izdaja položaja, svaki glas mogao je privući metak iz mraka. Jedini zvukovi koji su razbijali tu sablasnu tišinu bili su blago, ritmično krckanje naših čizama po blatnjavom seoskom putu i mahnito, zaglušujuće lupanje mog vlastitog srca. Bio je to paničan bubnjarski ritam koji je divljao protiv tišine svijeta. Kretali smo se polako, oprezno, izbjegavajući glavnu cestu. Hodali smo uz nevidljivi rub ulice, privijeni uz ograde i živice, prelazeći s jednog kraja sela na drugi, svjesni da smo u svakom trenutku moguća meta.
Napetost je prerasla u živo, nevidljivo čudovište koje je nekom nevidljivom oprugom stezalo moja prsa sa svakim novim korakom. Moj um, mlad, neiskusan i prestrašen do srži, jurio je prostranstvima divlje fantazije.
Sa svakim šuškanjem suhog lišća pod naletom vjetra, sa svakom zamišljenom sjenom koja bi se ocrtala u mraku, moje su se dječje herojske maštarije pretvarale u jezive scenarije napada. Neprijatelj, neviđen i nečujan, u mojoj je glavi postao groteskni spoj noćnih mora – slinavi vukodlak, čudovište stvoreno iz najtamnijih kutova straha. Umirao sam i bivao ranjavan bezbroj puta u tim dugim satima čekanja. Bol od izmišljenih metaka palila je moje meso, a panika me ledila do kosti. Ipak, jednako često kroz glavu mi je prolazila i druga verzija te unutarnje drame. U njoj smo mi, branitelji, bili precizni i nemilosrdni, obarajući neprijatelje poput laganih čunjeva. Moj prst, koji je nervozno trzao na okidaču lovačke puške, u tim je mislima ciljao nepogrešivo, pogađajući prijetnju ravno u srce.
Dok je stres kulminirao, shvatio sam da više ne dišem na nos. Zrak sam uvlačio u kratkim, isprekidanim gutljajima kroz otvorena usta, zbog čega su mi se grlo i usne potpuno osušili. Osjećaj suhoće bio je ljepljiv i neugodan, a svaki pokušaj gutanja stvarao je bolan čvor u grlu. U toj apsolutnoj tmini, kada su oči postale potpuno beskorisne, uši su preuzele ulogu glavnog navigatora. Sluh se izoštrio do te mjere da je svaki, pa i najmanji šum prirode postajao potencijalni znak za uzbunu. Daleki, prigušeni lavež pasa u susjednim zaseocima zvučao je kao šifrirana poruka o kretanju nepoznatih ljudi. Negdje u grmlju blizu ceste začulo se lagano, gotovo nečujno šuljanje. Znao sam da bi to mogla biti samo lisica u potrazi za hranom, ali u tom trenutku, svaki šuštaj grančice pretvarao se u korak neprijateljskog izviđača. Učili smo u hodu kako koračati, kako težinu tijela prebacivati s pete na prste da bi tlo pod nama ostalo nijemo. Sjene drveća i starih seoskih šupa, pod rijetkim i slabim odsjajem skrivenog mjeseca, transformirale su se u siluete ljudi koji čučnuti čekaju u zasjedi. Bili smo tihi, spojeni tom jezivom tišinom, ali smo unatoč potpunom mraku snažno osjećali blizinu jedni drugih, crpeći mrvice hrabrosti iz te tihe zajednice tijela u pokretu.
U tom najgorem naletu panike, kada je jeza prijetila da me potpuno paralizira, iz gustog mraka s boka osjetio sam toplu, živu prisutnost. Bez ikakvog najavnog zvuka, tiho i mudro, prišao mi je Bobi. Bio je to seoski pas, mješanac oštre dlake koji je, baš poput nas, uvijek na svoj način čuvao selo. Bobi nikada nije bio vezan na lanac i rijetko je lajao. Bio je to iskusan, pametan pas koji je naučio preživljavati u prirodi i koji je volio u noćnim satima onjušiti šumsku divljač ili nanjušiti bilo koju drugu opasnost prije nego što ona postane vidljiva. Osjetio sam njegovu vlažnu njušku na svojoj hladnoj ruci i njegovo toplo tijelo kako se privija uz moju nogu. Činjenica da Bobi ne reži i da je smiren bila je najpouzdaniji znak da u neposrednoj blizini nema nikoga.
Taj pas mješanac donio mi je nevjerojatan mir u toj prvoj, strašnoj noći na straži. U isto vrijeme, gledao sam u siluetu svog očuha koji je hodao ispred mene. U toj noćnoj tišini, pod nebom bez zvijezda, vidio sam ga u posve novom svjetlu. Nije to bio čovjek koji se svakodnevno bori s demonima alkoholizma i gubi vlastito dostojanstvo. Bio je to netko hrabar, odlučan, čovjek koji ulijeva apsolutno povjerenje i koji je spreman žrtvovati sve za domovinu. Iz njega je zračila tiha, gotovo božanska snaga koja je u meni pokrenula duboki preokret.
Dok sam hodao iza njega, osjećajući se sigurnim pod njegovom zaštitom, u sebi sam mu opraštao sve one teške obiteljske trenutke, polako otpuštajući traumu koju nam je donosila njegova ovisnost. On je te noći bio istinski hrabar. Ja, s druge strane, nisam bio. Bio sam tek naivni tinejdžer, prestrašen i zbunjen, koji je u rat krenuo tražeći stripovsku avanturu, potpuno slijep za sumorne i nepovratne posljedice koje takav sukob donosi.
Proveli smo više od osam sati u toj blagoj, neprekidnoj agoniji iščekivanja, čekajući spasenje u obliku jutra. Svaka minuta protezala se u čitavu vječnost, a sat na ruci činio se pokvarenim. Bila je to bez sumnje najduža i najstrašnija noć u mom dotadašnjem životu. Kada je prvi, jedva primjetni nagovještaj zore napokon počeo probijati crnilo na istoku, obojavši obrise Papuka i seoskih kuća u umorne, iscrpljujuće nijanse sive, osjetio sam preplavljujući val olakšanja. Bila je to fizička lakoća, skidanje ogromnog tereta s prsa jer se na kraju ništa strašno nije dogodilo. Ništa osim te duboke, psihički jedva podnošljive tišine koja nam je izjedala živce.
Doživio sam to rađanje sunca posve drugačije nego ikada prije – ne kao početak novog običnog dana, već kao pobjedu života nad tamom. No, to olakšanje odmah je pratila jedna nova, suptilna jeza. Kako je svjetlost rasla, shvatio sam okrutnu istinu: sada kada ja vidim svijet oko sebe, i neprijatelj s okolnih brda može jasno vidjeti mene. Svjetlo koje nam je donijelo spas istovremeno nas je učinilo savršenim metama.
Tada mi je postalo jasno da rat nema pravila i da svaki trenutak donosi svoje prednosti i svoje smrtonosne mane. Tama te skriva, ali te izluđuje strahom od nepoznatog; svjetlo ti daje vidik, ali te izlaže pogledima onih koji ti žele zlo.
Bio je to ulazak u jedan posve novi, surovi svijet odraslih u kojem više nije bilo mjesta za iluzije o junacima s plaštevima. Te noći, nešto se u meni posložilo s brutalnom, ledenom konačnošću.
Držeći lovačku pušku uperenu u neprobojnu tamu koja se povlačila pred zorom, spoznao sam istinu o sebi: u tom trenutku straha i želje za obranom bližnjih, bio sam spreman pucati ako netko iskorači iz mraka. Ako bi netko ugrozio selo, moj očuh ili djed koji je slomljen sjedio kod kuće, povukao bih okidač bez oklijevanja.
Ali, shvatio sam s užasom, nisam bio spreman umrijeti.
Moj život mi je bio previše drag. U tom kratkom prijelazu iz noći u dan, dječak koji je sanjao o stripovskom herojstvu nepovratno je nestao. Transformirao sam se u nagovještaj budućeg ratnika, čovjeka koji se nije kalio u slavnim i pravednim bitkama s crteža, već u kalupu stvarnog, sirovog straha i instinkta za preživljavanjem.
Samo godinu dana kasnije, s osamnaest godina, stajat ću na pravoj, prvoj crti obrane u sukobu koji će izbiti svom silinom. No, ta duga slavonska noć, ispunjena neizrečenom jezom i ledenom tišinom iščekivanja, zauvijek je postavila smjer za ostatak mog života.
Odgovori