Festivali hrane na otvorenom, gradski trgovi pretvoreni u gastro-zone i razni blagdanski sajmovi postali su neizostavni dio gradskog ritma. No, dok tisuće ljudi idu za novim kulinarskim iskustvima pod vedrim nebom, ja sustavno zaobilazim svaku kućicu. Razlozi nisu samo ekonomske prirode, iako su cijene odavno izgubile dodir s realnošću. One zapravo zadiru mnogo dublje u moje osobno odrastanje, psihologiju i pojam komfora.
Zašto ignoriram moderne gastro festivale
Prošle subote prošao sam kraj još jednog u niz sličnih događanja. Miris roštilja miješao se s glasnom glazbom, dok su ljudi u redovima strpljivo čekali da izdvoje iznose gotovo iste kao u klasičnim restoranima. Gledao ih kako jedu stojeći, balansirajući s masnim papirom u jednoj i plastičnom vilicom u drugoj ruci, dok im je stol zapravo drvena bačva. Zapitao sam se jesam li jedini koji u tome ne vidi nikakvu romantiku.
Naručuješ sam, usluge nema, a obrok dobivaš u ambalaži koja se savija pod težinom hrane. Kada se podvuče crta, plaćaš skuplje nego da sjediš u zidanom objektu. Tamo imaš konobara, porculanski tanjur i normalan stolac s naslonom. Kupujemo iluziju opuštanja i ugođaja, a zapravo dobivamo skupe kompromise maskirane u takozvanu uličnu gastronomiju.
Slavonska djetinjstva i trauma teškog rada
Moj otpor prema ovakvom načinu konzumacije hrane ima snažne korijene u djetinjstvu provedenom u Slavoniji. Odrastao sam okružen hektarima obradive površine, uz rad u polju i šumi koji je trajao gotovo čitav dan. Kao dijete, nakon škole ili tijekom praznika, redovito smo bili ispomoć roditeljima, bakama, djedovima i susjedima.
Tada se također jelo s nogu, na prvoj klupici ili pokraj traktora. Upijali smo svjetlost s neba i divlje prostranstvo prirode, ali bili smo okupani znojem i umorni od teškog fizičkog rada. Kada sam odrastao i preselio se u grad, shvatio sam da me jedenje vani u parku ili na trgu na improviziranim sjedalima zapravo podsvjesno asocira na polje, motiku i težak rad. Umjesto užitka, u meni se budi blagi otpor prema ponovnom proživljavanju scene u kojoj sjedim znojan, masnih ruku i jedem iz kartona. Razlika je jedino u tome što ovdje tu uspomenu na težak rad moram papreno platiti.
Kirvaji nekad i gastro-biznis danas
Nekada sam ove manifestacije doživljavao potpuno drukčije. Vidio sam ih kao oblik druženja gdje restorani izlaze van svojih zidova s jasnom porukom: ovako mi kuhamo, posjetite naš restoran u toj i toj ulici. Hrana se nudila po pristupačnijim cijenama jer su trošak poslovanja sveli na minimum, a naglasak je bio na degustaciji i promociji.
Slično su funkcionirali i slavonski kirvaji ili proštenja koji su duboko utkani u našu kulturu i folklor. Tamo se uvijek jelo i pilo u izobilju, ali hrana nikada nije bila bezobrazno skupi hir. Bila je tek sretan nusprodukt druženja, pjesme i zajedništva, a nikako financijski udar na kućni budžet.
Ponuda i potražnja bez imalo romantike
Jasno mi je da ponuda postoji jer postoji i potražnja. Tržište funkcionira po svojim zakonima i ne ulazim u to je li ovakav poslovni model pravedan ili moralan. Jednostavno rečeno, meni je neshvatljiv.
Zato sam prestao sudjelovati u toj predstavi. Radije ću odabrati miran restoran, pošten tanjur, udoban stol i ljude s kojima mogu razgovarati bez nadglasavanja s razglasa. Festivali hrane za mene su izgubili dušu onog trenutka kada su prestali biti mjesto susreta, a postali skupi industrijski pogon za brzu zaradu na otvorenom.
Kad se ulica preselila na račun: Sociološki i ekonomski slom street food fenomena
Gledajući s distance, današnje manifestacije hrane na otvorenom nemaju gotovo nikakve veze s nekadašnjom kulturom ulične prehrane. Da bismo razumjeli kako smo od pristupačnog druženja stigli do skupocjenih kartonskih kutija, moramo zaviriti iza kulisa i sagledati ovaj fenomen kroz tri ključne leće. I to kroz sociološku, psihološku i ekonomsku.
Sociloški aspekt: Gubitak zajedništva i trijumf fasade
Sociolozi primjećuju da su suvremeni festivali hrane izgubili svoju izvornu funkciju agore, odnosno prostora za spontano okupljanje i socijalizaciju zajednice. Umjesto prostora za razgovor, oni su postali takozvani prostori potrošnje.
Kultura je premještena u sferu takozvanog gastro-tribalizma. Ljudi se okupljaju ne zato da bi dijelili obrok i razgovarali, već da bi konzumirali trend. Street food je nekada bio hrana radničke klase, brzo i dostupno rješenje za gradski ritam. Danas je redefiniran u statusni simbol. Važnije je fotografirati zalogaj s potpisom poznatog chefa i objaviti ga na društvenim mrežama nego sam čin jela. Druženje je sekundarno; primarni je cilj pripadnost grupi koja si taj skupi hobi može priuštiti.
Autentični pučki običaji poput slavonskih kirvaja počivali su na inkluzivnosti i zajedništvu, dok ovi moderni događaji počivaju na ekskluzivnosti i cijeni ulaza.
Psihološki aspekt: Iluzija opuštanja i podsvjesne traume
S psihološke strane, zanimljivo je analizirati zašto nas ovakvi prostori umjesto odmora često iscrpljuju. Suvremeni čovjek tijekom tjedna provodi sate u zatvorenim uredima, okružen digitalnim ekranima. Vikend na otvorenom trebao bi predstavljati bijeg u prirodu i mir. To ne bi smjelo puno koštati, a košta. Nedostatak osnovne udobnosti i jedenje s nogu u čovjeku izazivaju suprotan efekt. Umjesto relaksacije, mozak prepoznaje nelagodu, fizički napor i izloženost elementima. Kod osjetljivijih pojedinaca s tanjim bankovnim računom ili onih s radnom pozadinom u ruralnim sredinama može izazvati blage obrambene reakcije. Ipak je ovo pučka fešta koja bi trebala biti ekonomski i psihički isplativa jer tu nema luksuza.
Ekonomski aspekt: Troškovi kućice i matematika bez pokrića
S ekonomskog stajališta, cijene na ovim festivalima odavno su prestale pratiti logiku zdravog razuma. Ipak, one imaju svoje hladno poslovno opravdanje. Organizatori naplaćuju paprene iznajmljivačke prostore za same kućice, logistika na terenu izuzetno je skupa, a radna snaga u ugostiteljstvu danas je deficitarna i mora se pošteno platiti. Uz to, kratak je rok trajanja samih manifestacija, pa se troškovi sezone moraju pokriti u nekoliko dana.
Restorani ne izlaze na ulicu kako bi ponudili jeftiniju kartu. Festivali su postali strojevi za brzi povrat investicije i marketinški alat. Potražnja je golema jer je kupac spreman platiti doživljaj. Dok god postoji masa ljudi koja pristaje platiti visoku cijenu za nisku razinu usluge, ekonomska logika nalaže da cijene raste.
Je li to opravdano i što kaže struka?
Gledano očima hladne tržišne ekonomije, sve je potpuno opravdano. Dok postoji potražnja, ponuda će rasti, a cijene pratiti gornju granicu izdržljivosti kupca.
Ipak, stručnjaci s područja sociologije kulture i ekonomije upozoravaju na opasnost od zasićenja. Kada neki fenomen izgubi svoju dušu i postane čista eksploatacija trenda, dolazi do zasićenja publike. Upravo to se događa velikom broju ljudi koji prepoznaju da su postali dio skupe iluzije. Festivali su prestali biti mjesto gdje se slavi čovjek, a postali su poligoni za pražnjenje novčanika.
Kršćanski pogled na današnju kulturu festivala hrane
U središtu kršćanskog nauka nalazi se zajedništvo oko stola. Stol u Bibliji nije tek daska s četiri noge. To je mjesto gdje se lomi kruh, gdje se susreću lica, gdje nema anonimnosti i gdje su svi gosti jednaki pred Bogom. Posljednja večera, gozbe koje Isus spominje u prispodobama ili druženja prve Crkve uvijek su bila obilježena dostojanstvom i istinskom bliskošću. Današnje jahanje po visokonaponskim festivalima, potpuno obezvređuje taj sakramentalni smisao obroka. Umjesto susreta lica, imamo susret leđa i ekrana mobitela.
Tu je i pitanje pravednosti i umjerenosti. Kršćanska tradicija oduvijek je gledala s rezervom na pretjerivanje, rasipnost i umjetno stvaranje statusnih simbola. Platiti visoku cijenu za obrok čija je stvarna vrijednost niska, samo zato da bi se nahranila taština trenutka ili pomodni trend, kosi se s krepostima skromnosti i razboritosti. Hrana je dar Božji, dar prirode i ljudskog truda, a ne rekvizit za fotografiranje i pokazivanje platežne moći. Kada hrana postane preskupa roba isključivo za odabrane koji si to mogu priuštiti na trgu, ona gubi svoju primarnu svrhu hranjenja tijela i duše. Ona se pretvara u idolopoklonstvo trenda.
S druge strane, kršćanstvo duboko cijeni rad, znoj i pošteno stvoren plod ljudskih ruku. Rad na zemlji, u znoju lica svoga, ima svoju svetu težinu i dostojanstvo. Jesti na polju, nakon teškog truda, ima posve drukčiju dimenziju od simulacije radničkog mučenja koja se danas prodaje za debele novce u urbanim sredinama.
Današnji festivali zapravo iskrivljuju sliku rada i truda jer uzimaju formu boravka na otvorenom. Oduzimaju joj dušu i smisao, pretvarajući ju u bezdušnu komercijalnu predstavu.
Na kraju, kršćanski odgovor na ovaj fenomen vrlo je jednostavan i oslobađajući: razborito reći ne. Isus nas poziva da prepoznamo ono što je bitno od onoga što je prolazna fasada. Ignoriranje ovakvih manifestacija nije nužno bunt, već tiha odluka da se očuva dostojanstvo stola. Da se očuva vrijednost novca koji je zarađen poštenim radom i toplina stvarnog, nepatvorenog druženja s bližnjima u miru doma ili dobrog, običnog restorana.
Odgovori