mozaikcro

Zašto nam neki dominantni ljudi kradu trenutak i kako postaviti granicu

Nedavni događaj s rođendanskog ručka moje supruge ponovno me podsjetio na jedno od najvažnijih, a ujedno i najčešće zanemarenih pravila ljudskog suživota. Pravilo o poštivanju tuđeg prostora, tuđe truda i tuđeg trenutka.

Moja je supruga osoba koja na najljepši mogući način spaja skromnost i iznimnu uviđajnost. Povodom svog rođendana odlučila je počastiti kolege na poslu i uljepšati im radni dan. Sama je pripremila domaći quiche, napravila sladoled po vlastitom receptu i donijela osvježenje. Kako se nitko u kolektivu ne bi osjećao zapostavljeno ili isključeno, pozvala je i dvoje ljudi iz susjednog ureda koji uopće nisu dio njezinog primarnog tima. Baš lijepa i velika gesta.

No, kako to već biva u životu, upravo je jedan od tih dodatno pozvanih gostiju — inače simpatičan i dobar lik, ali izrazito glasan i dominantan — bez puno razmišljanja preuzeo glavnu riječ.

Moja je supruga u društvu po naravi tiša, treba joj malo vremena da se opusti i uvijek uviđajno daje prostor drugima. Ja sam tu potpuno drugačiji. Od malih nogu imam tu crtu da povremeno nenametljivo povedem riječ i preuzmem inicijativu, ali u tome izrazito pazim na ravnotežu stola. Poput veznog igrača u nogometu, volim dodati loptu drugima i jednako se veselim kad netko drugi postigne pogodak.

Oni među nama koji imaju dar govora i prirodni talent za vođenje moraju posebno paziti na tiše ljude oko sebe, a osobito onda kada je u pitanju njihov poseban dan. Kada nekome oduzmete njegovu platformu, to je kao što je Audi nasjeo karoseriju na Škodino podvozje i motor pa naplaćuje duplo za dojam, a u konačnici je ispod haube i dalje Škoda. No da bi netko mogao biti glavni na tuđoj platformi, mora postojati jasna računica i poštivanje domaćina.

Upravo se to dogodilo na rođendanskom okupljanju. Izvanredni gost sjeo je na rub stola, preuzeo čitavu dinamiku i razgovor usmjerio na teme koje nisu svima odgovarale, potpuno zaboravivši tko je uopće organizirao ručak i zašto su okupljeni. Moja se supruga zbog svoje kulturne naravi povukla još više u pozadinu, pa je slavljenička atmosfera polako izblijedjela, ostavljajući onaj poznati gorak okus u zraku da se nije poštovao tuđi prostor.

Lekcija s ulice i račun koji stiže na naplatu

Ova me situacija odmah vratila na jednu fantastičnu i duboko edukativnu priču o dvojici braće Kosovara, poduzetnika iz Zagreba sa kojima se povreno družim. To su ljudi koji su prošli težak životni put, dobro upoznali zakon ulice i teškim radom stvorili dobar posao i kapital. Danas su profinjeni, imaju dobre lokale, ali i dalje jako dobro znaju kako stvari funkcioniraju u stvarnom svijetu.

Jedne je večeri jedan od braće slavio rođendan u poznatom noćnom klubu. Zakupio je VIP separe, naručio hrpu pića i grickalica te pozvao petnaestak prijatelja. Sve je on organizirao i sve je on plaćao. To je bila njegova večer i njegov trenutak opuštanja.

Međutim, među uzvanicima se našao i jedan markantan, atletski građen lik koji je nakon nekoliko čaša alkohola više odlučio postati glavna zvijezda večeri. Počeo je dominirati za stolom, glasno voditi riječ, bacati fore, sipati piće i nametati se usprkos glasnoj glazbi. Slavljenik — čovjek nižeg rasta i s kojom kilom više, koji se za svaki euro morao sam izboriti — u nekoliko mu je navrata vrlo suptilno i profinjeno dao do znanja da uspori. No ovaj to jednostavno nije htio ili nije znao ukapirati.

Kada je zabava došla do usijanja, a dominantni gost i dalje divljao na čelu stola, slavljenik je mirno pozvao konobara i zatražio račun. Kada je stigao prilično velik iznos, slavljenik ga je samo proslijedio ovom glasnom momku i rekao: “Čuj, s obzirom na to da si ti večeras glavna zvijezda na mom tulumu, onda ćeš ti i podmiriti ovaj račun.”

Slavljenik je uzeo svoj kaput, pokupio užu ekipu i mirno odšetao za šank gdje je nastavio slavlje u novoj rundi. Tek je tada ovaj dominantni lik shvatio što se dogodilo, pokunjeno platio pozamašan ceh i otišao kući. Tako se to radi na ulici kada netko pomisli da može uzeti tuđi eter i tuđe svjetlo reflektora bez participacije.

Psihološki i sociološki korijeni sebičnosti

Ako ovu pojavu sagledamo psihološki, ovakva ponašanja vrlo često vuku korijene iz najranijeg odgoja. Riječ je o profilu ljudi koje možemo opisati kao razmažene mamine sinove jedinace. To su pojedinci koji u djetinjstvu nikada nisu morali dijeliti svoje igračke niti prepoznavati potrebe djece oko sebe jer je mama uvijek sve podređivala njima. Kada takva djeca odrastu, ona nastave živjeti u uvjerenju da je čitav svijet njihovo igralište. Oni uopće ne primjećuju nevidljive granice niti shvaćaju da se u društvu, osim materijalnih stvari, mora dijeliti prostor i pažnja.

S druge strane, ljudi koji su kroz život morali prolaziti teže puteve itekako cijene svoj trenutak i dobro znaju koliko je truda potrebno da se izboriš za priznanjem. Ujedno cijene i tuđi prostor. Nevjerojatno je to da onaj koji je imao bolji odgoj, nužno ne znači da je primio upute, dok onaj koji je bio zanemarivan, brzo nauči lekciju i to bez ičije pomoći. Zato boli kada vam netko bezobzirno otme taj trenutak, baš kao kada uzvanica dođe na tuđe vjenčanje u bijeloj haljini ne razmišljajući o mladenki. Tu nema nikakvog poštovanja, nego je na sceni čisti egocentrizam.

Sociološki gledano, naše moderno društvo nagrađuje glasnost, agresivan nastup i samopromociju. Skromnost i uviđajnost često se pogrešno tumače kao slabost, pa bučni pojedinci bez srama zauzimaju tuđe prostore jer znaju da im nitko neće pružiti otpor.

Teološki pogled na dar govora i kulturu stola

Iz teološke perspektive, zaboravljamo da su naša karizma, govorničke sposobnosti i društvena energija darovi koji su nam povjereni na upravljanje, a ne na dominaciju. U kršćanskom duhu, svaki dar koji smo primili stvoren je da služi drugima, a ne da hrani naš vlastiti ego. Pravi vođa i zrela osoba prepoznaju se po tome koliko prostora otvaraju za druge, osobito za one koji su po svojoj prirodi tihi ili skromni.

Biti uviđajan prema bližnjemu i dati mu prednost u njegovom zasluženom trenutku temeljni je izraz kršćanske ljubavi. Kada namjerno napravimo korak natrag kako bi netko drugi zasjao na svojoj proslavi, mi pokazujemo da razumijemo dublju svrhu zajedništva.

Kako praktično riješiti ovaj problem u stvarnom životu

Svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da nam netko glasno i bezobzirno preuzme okupljanje ili radni prostor. Što učiniti i kako reagirati, a da ne narušimo vlastiti mir i dostojanstvo?

Prvo i najvažnije pravilo jest postavljanje brzih i jasnih granica na samom početku. Ljudi koji dominiraju obično testiraju teren. Ako vidite da netko preuzima riječ na tuđem događaju, nemojte šutjeti iz čiste pristojnosti. Koristite tehniku usmjeravanja pažnje natrag na slavljenika. Jednostavna rečenica poput: “To je zanimljiva priča, ali daj da čujemo slavljenicu, ipak je danas njezin dan” vraća fokus tamo gdje pripada bez potrebe za svađom.

Drugo, ako ste vi osoba koja po prirodi lakše dominira, preuzmite ulogu zaštitnika stola. Ako primijetite da je netko tiši potisnut u stranu, direktno ga uključite u razgovor i postavite mu pitanje. Na taj način glasnom pojedincu oduzimate monopol nad razgovorom i vraćate ravnotežu u grupu.

Treće, ako je situacija otišla predaleko kao u priči s našim poduzetnikom s početka priče, primijenite metodu izravnog suočavanja s odgovornošću. Ne morate uvijek platiti tuđi neodgoj vlastitim strpljenjem. Kada netko preuzme vašu pozornost ili vaš događaj, jasno mu stavite do znanja da vlastito nametanje nosi i svoju cijenu.

Na kraju dana, svi mi imamo odgovornost paziti jedni na druge i ne ostavljati svoje skromnije i tiše bližnje u sjeni. Jer, baš kao i u priči iz noćnog kluba, račun za naš odnos prema drugima uvijek na kraju stiže na naplatu.