Zaboravljeni klasik na ispitu vjere i povijesti
Kada se pred modernim kršćanskim i domoljubnim gledateljem nađe britanski film The Wandering Jew iz 1933. godine, pred nama se otvara rijetko i pomalo zaboravljeno poglavlje rane zvučne kinematografije. Ovaj film, nastao prema istoimenom dramskom predlošku E. Templea Thurstona, ne predstavlja tek bezbrižnu zabavu iz prošlog stoljeća, već duboku dramsku studiju koja na vrlo osebujan način isprepliće kršćansku eshatologiju, povijesne lomove i vječnu potragu čovjeka za smislom i pomirenjem s Bogom.
Predstaviti ovakvo djelo publici koja drži do tradicije, vjere i domoljubnih ideala zahtijeva pomnu analizu jer film istodobno dotiče temelje kršćanskog nauka, ali i otvara pitanja koja mogu izazvati nelagodu kod dijela gledatelja. Opširnije na Wikipedia.
Sama radnja filma prati život Matathiasa, imućnog židovskog trgovca iz antičkog Jeruzalema čija supruga biva čudesno ozdravljena. Međutim, umjesto da u tom čudu prepozna Božju ruku, Matathias pod utjecajem svjetine i vlastite zaslijepljenosti odbacuje Isusa na njegovu teškom putu prema Golgoti, izgovarajući riječi koje će odrediti njegovu sudbinu. Zbog tog čina biva osuđen na vječno lutanje zemljom bez mogućnosti da pronađe mir u smrti. Kroz četiri različita povijesna čina pratimo njegovu sudbinu u Antiohiji za vrijeme križarskih ratova, na Siciliji te naposljetku u Španjolskoj u doba mračne inkvizicije. Kroz stoljeća patnje, gubitaka i neprekidnog traganja, lik prolazi kroznutarnju preobrazbu, da bi na koncu, suočen s lomačom španjolske inkvizicije, kroz mučeništvo i prihvaćanje Kristove žrtve pronašao toliko željeni oprost i duševni mir.
Kada se zapitamo je li ovo ostvarenje pogodno za kršćansko-domoljubnu publiku, odgovor nije jednodimenzionalan. S jedne strane, film snažno dotiče same temelje kršćanstva kroz teške, ali spasonosne motive grijeha, odbacivanja Spasitelja, teškog pokajanja i konačnog otkupljenja. Matathiasov put je zapravo alegorija svakog čovjeka koji luta udaljen od Boga sve dok kroz patnju i poniznost ne spozna istinu. S domoljubne strane, priča manje stavlja naglasak na uske nacionalne okvire, a više na univerzalno domoljublje duha, pripadnost vječnoj domovini i vjernost višim idealima bez obzira na cijenu koju čovjek mora platiti u zemaljskom životu.
Ipak, oprez je nužan jer film ne nudi ušminkanu, idealiziranu sliku povijesti. Prikaz španjolske inkvizicije i crkvenih struktura onog vremena mjestimice je izrazito kritičan, što kod tradicionalnih vjernika koji Crkvu promatraju prvenstveno kroz njen sveti i nepogrešivi aspekt može izazvati osjećaj odbojnosti ili dojam da se povijesni kontekst koristi za dramski efekt. Film balansira na tankoj granici između duboke vjerske alegorije i tadašnjih slobodnijih kazališnih interpretacija koje su igrale na kartu snažnih emocija i melodrame.
Gledajući ga iz perspektive filmske umjetnosti, radilo se o iznimnom pothvatu. Glavni glumac Conrad Veidt ostvario je odličnu ulogu, uspjevši dočarati teret vjekova na svojim leđima kroz suptilne promjene u izrazu lica i držanju tijela kako radnja skače kroz stoljeća. Na tadašnjim kino blagajnama i festivalima film je prošao vrlo solidno, privlačeći publiku svojom vizualnom atmosferom koja se oslanjala na tradiciju njemačkog ekspresionizma, iako su ga kritičari znali kritizirati zbog povijesnih pojednostavljivanja složenih teoloških tema.
Dobre strane ovog filma leže u njegovoj nesumnjivoj umjetničkoj vrijednosti, snažnoj poruci o neizmjeranom Božjem milosrđu koje može dosegnuti svakog čovjeka bez obzira na težinu njegovih prijašnjih lutanja, te u maestralnoj glumi.
Loše strane očituju se u povremenoj površnosti u obradi osjetljivih povijesnih razdoblja i u činjenici da suvremena publika navikla na brzi ritam može film doživjeti suviše statičnim i kazališnim. Filmska kritika onog doba hvalila je vizualnu režiju i Veidtovu karizmu, ali su teolozi upozoravali da legenda o lutalici nosi rizike pogrešnog tumačenja ako se gleda izvan čistog crkvenog nauka. Zaključno, ovaj film može poslužiti kao vrijedna filmska građa za raspravu, ali uz otvorene oči i jasno razlučivanje umjetničke fikcije od vječne teološke istine.
Odgovori