Ljetne vrućine na zagrebačkom Kaptolu toga su dana doslovno pržile asfalt dok smo supruga i ja ulazili u crkvu svetog Franje. Ušao sam unutra nošen teškim koracima i još težim mislima, dotaknut samim dnom vlastite nemoći. Već se dugo borim s teškom i legitimnom bolešću očiju koja me svakodnevno mrvi. Ima dana kada sam doslovno na rubu da ne poludim od te silne nemoći i straha od budućnosti.
Kako nam bolest razotkriva prave motive
Otišao sam u red za ispovijed jer sam osjećao da je vrijeme ispvijediti svoje grijehe, iako sam se ispovjedio prije tjedan dana. Priznao sam samome sebi i svećeniku kako jedva vučem taj križ. Kako vidim da mi je vjera strašno slaba unatoč što puno molim, jer jednostavno ne znam prigrliti bolest. I u toj svojoj muci i borbi za goli opstanak, potpuno zaboravim na druge. Zaboravim prikazati svoju patnju za ljude oko sebe, kako bi se bar malo olakšala tuđa bol. Kleknuo sam, izgovorio sve to, dobio odrešenje i izišao na klupu.
A onda je započela sveta misa i dogodio se onaj trenutak kada imaš osjećaj da s tobom netko uživo razgovara. Svećenik je stao na propovjedaonicu i izgovorio rečenicu koja me pogodila poput groma. Proročki nastavljajući točno ondje gdje sam stao u ispovjedaonici izrekao je: „Je li naša vjera tu samo radi benefita – radi ozdravljenja, utjehe i rješavanja problema – ili je riječ o vjeri radi potpunog predanja Njegovoj volji?“
U tom se trenutku u meni nešto duboko prelomilo. Bio je to mučan, ali oslobađajući bljesak istine. Shvatio sam groznu stvar o sebi – nesvjesno sam od vlastitog zdravlja napravio religiju. Meni uopće nije bio Isus u fokusu toliko snažno, nego moja bolest. Moj fokus bio je moj ego, moje tijelo i moj spas od boli.
Bog mi je servis za popravak narušenog života, a vjera trgovački odnos u kojem tražim čisti benefit ozdravljenja.
Svećenik se u nastavku dotaknuo evanđelja po Mateju i priče o ženi Kanaanki. Slušao sam kako joj kći muči zli duh i kako ona dotrčava Isusu, a On joj najprije uopće ne uzvraća ni riječi. Učenici negoduju i traže da je se riješi jer im dodijava. Ali ona ne odustaje. Prilazi mu, baca se pred Njega ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On joj tada odgovara riječima koje bi svakoga izbacile iz traka: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«
Fasciniralo me kako ta žena nije ušla u raspravu, niti se uvrijedila. Potpuno je slomila svoj ponos i odgovorila: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tek tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Sjedio sam u klupi i razmišljao koliko je njezina reakcija bila suprotna mojoj. Ona se predala do kraja, bez zadrške, prihvaćajući čak i mrvice, dok sam ja od Boga tražio cijeli paket i uvjetovao svoje predanje ozdravljenjem.
Dok sam razmišljao o vlastitom umu, shvatio sam koliko je prirodno da iz straha tražim izlaz i olakšanje. Moja dijagnoza me gura u pregovaranje s Bogom.
Molio sam ne da bih predao kontrolu, nego da bih je ponovno uspostavio.
Uhvatio sam se u zamku potrošačkog društva u kojem od svega tražimo benefit i korist. Ako mi vjera ne donosi olakšanje tijelu, u meni se rađa osjećaj da je vjera uzaludna.
Teološki i ljudski, bio je to trenutak moje najveće provale iskrenosti prema samom sebi. Moja bolest i dalje ostaje teška, stvarna i fizički iscrpljujuća. Nemoć s kojom se budim nije nestala. Ali postalo mi je jasno da sam dosad pogrešno molio. Tražio sam benefit ozdravljenja, umjesto potpunog predanja Njegovoj volji.
Postavio sam si pitanje koje me još uvijek drži: kako iznutra osjetiti volju Božju i više tražiti Njega, a manje sebe? Shvatio sam da to za mene znači odustajanje od kontrole i prestanak postavljanja uvjeta.
Ponekad se ispovijed, evanđelje i propovijed poklope tako savršeno da imaš osjećaj kao da si sjedio preko puta najboljeg i najiskrenijeg terapeuta koji ti je bez uvijanja sasuo istinu u lice.
Izišao sam iz crkve natrag na kaptolsku vrućinu. držeći suprugu čvrto za ruku, s osjećajem da sam napokon razbio vlastitu iluziju. Pitanje koje mi i dalje odjekuje u glavi jest hoću li sada, nakon što sam sve ovo čuo i doživio, odustati od vjere radi benefita i zaista se predati, ili ću i dalje nastaviti drviti po svome, slijep za sve osim za vlastite rane.
Odgovori