Ima u vojničkom životu onih mučnih, monotonih radnji koje osamnaestogodišnjaku, naglo bačenom u uniformu i gurnutom na prvu crtu bojišnica, izgledaju kao čisto maltretiranje i iživljavanje. Svako jutro ista pjesma, svaka večer ista nezaobilazna rutina. Rastavi, obriši, naulji, sastavi. Pa onda sve to isto iznova, samo zavezanih očiju, u potpunom mraku prohladne noći, dok ti se prsti smrzavaju od hladnoće. A cijelo to vrijeme zapovjednik ti nad glavom neumoljivo broji sekunde.
Lekcija iz pakla Bosanske Posavine koju nijedan udžbenik ne predaje
Gledaš u tu hladnu čeličnu konstrukciju u svojim rukama i pitaš se čemu sve to beskrajno drilanje. Zašto te netko gnjavi takvim besmislicama dok svijet oko tebe još uvijek miruje? A onda se u jednom jedinom trenutku ugasi mir, nastupi strašni ratni vihor, i u sekundi shvatiš da svaka ta ponovljena sekunda drila nije bila nikakva obijest nadređenih. Bila je to skupo plaćena ulaznica za preživljavanje.
Moje vatreno krštenje i to preuranjeno, nasilno odrastanje nisu započeli u mirnim školskim klupama ili na gradskim ulicama. Odrastanje je započelo na prvoj crti u Ivanovcu. Tamo sam kao golobradi mladić već odradio šest mjeseci stalnog straha, detonacija i grmljavine. No, pravi pakao dočekao me tek u Bosanskoj Posavini, na širem području oko Dervente. Kao pripadnici 132. brigade Našice, dio nas dragovoljaca otišao je tamo kao ispomoć i pojačanje lokalnim snagama HVO-a. Stigli smo u samom trenutku kada se čitav teren doslovno raspadao pod silovitim i neprekidnim naletima srpskih snaga. Nekoliko dana prije potpunog pada Posavine, držali smo položaje kroz noć koja se činila beskrajnom i vječnom. Pucalo se bez sekunde predaha, iz svih raspoloživih oružja, dok su se naše linije polako topile pod pritiskom. Neprijatelj je neumorno nadirao sa svih strana.
Mit o nepobjedivom kalašnjikovu i rušenje iluzija na prvoj crti
U tom orkanskom okršaju dogodilo se nešto o čemu ti nitko nikada na obuci nije rekao ni riječ, jer vjerojatno ni drugi oko tebe to nisu znali. Svi mi odrasli smo na mitu o nepobjedivom i nesmetanom kalašnjikovu. Kao neka legendarna jurišna puška AK-47 koja navodno puca u svim mogućim uvjetima. Puca tako ona kroz blato, pijesak, snijeg i vodu – bez ijedne jedine greške. Ali mitovi uvijek prvi padnu u vodu kada započne prava, sirova borba za goli život.
Nakon što sam u neprekidnoj akciji unutar šest sati ispucao oko deset okvira, što je količina od dvjestotinjak metaka, moja je puška odjednom u potpunosti otkazala. Cijev i čitav mehanizam unutar oružja postali su doslovno suhi. Dijelovi su bili zabravljeni i zatrpani debelim slojevima nesagorjelog baruta, čađe i strahovite topline. Puška se u potpunosti zaglavila, bez ikakve fizičke mogućnosti da se ponovno repetira.
Tehnička zamka barutnih plinova i opasnost od eksplozije oružja
Tehnička pozadina ovog fenomena zapravo je vrlo jednostavna. No, o njoj se izuzetno rijetko govori izvan uskih vojnih krugova i stručne literature. Kalašnjikov funkcionira na principu posudbe barutnih plinova. Prilikom svakog ispaljenog metka, dio plinova odvodi se u plinsku komoru kako bi potisnuo klip, gurnuo zatvarač natrag i ubacio novi metak u cijev. Međutim, pri izuzetno visokim i dugotrajnim režimima paljbe, unutrašnjost oružja se ekstremno zagrijava, a sva zaštitna ulja u mehanizmu u potpunosti ispare.
Kada se na takvu suhu i vrelu površinu nataloži gusta čađa i neizgoreni ostaci baruta, koeficijent trenja postane toliki da povratna opruga jednostavno nema dovoljno snage pogurati mehanizam. Pritisak u cijevi raste do opasnih granica, mehanizam se doslovno “zavari” od prljavštine. Tada rizik od zaglavljivanja metka ili čak eksplozije čitavog oružja izravno u lice strijelca drastično skače.
Sekunda paralizirajućeg šoka pred neprijateljem koji nadire
U tom trenutku, dok sam kroz mrak gledao neprijateljske vojnike kako se približavaju na svega desetak metara od našeg položaja, doživio sam šok koji me doslovno fizički paralizirao. Tvoje glavno oružje, tvoja jedina garancija da ćeš dočekati sljedeću minutu i vidjeti jutro, u tvojim rukama odjednom postaje beskorisna krama. Obična, teška i besmislena puknuta motika za kopanje zemlje. Neka nepotrebna alatka koja ničemu ne služi, dok ti je život izravno ugrožen.
Držao sam kod sebe i takozvani “uzi” te pištolj Zastavu 7.65. Svatko tko je ikada bio u ratnom okršaju zna da je to oružje kratkog dometa i tek zadnja, očajnička opcija koja ti u bliskoj borbi na otvorenom ne ulijeva nikakvu stvarne sigurnost. Ostaješ potpuno sam, izvan stroja, zatečen sa spoznajom da te vlastito oružje izdalo u najgorem mogućem trenutku.
Psihologija ratnog stresa i spašavanje iz rezervnog sanduka
Sreća u toj strašnoj noći bila je što smo na položaju spletom okolnosti imali sanduk s rezervnim puškama i dodatnom municijom. Uspio sam u tom grabežu i panici zamijeniti neupotrebljivi kalašnjikov novim komadom oružja i preživjeti tu strašnu epizodu. Tek sam kasnije nakon povlačenja detaljno očistio obje puške. Ali taj osjećaj potpunog beznađa i hladnog znoja ostaje u čovjeku zakopan zauvijek. I danas, godinama nakon svega, povremeno imam noćne more od tog trenutka. Iznova proživljavam taj tren bespomoćnosti u kojem tvoj život ovisi o pukoj sreći.
Da nije bilo tog rezervnog sanduka, jedina opcija bila bi povući se u zaklon, izvaditi kutiju za čišćenje iz ruksaka te pod paljbom, u mraku i pod nezamislivim stresom, rastaviti vrelu pušku. Nakon toga ostrugati barut, nauljiti mehanizam i ponovno ga sastaviti. Bi li u tom trenutku imao dovoljno vremena, prostora i koncentracije da izvedem te radnje bez greške dok metci zvižde iznad glave, nikada nisam saznao.
Psihologija ratnog stresa uči nas da u ekstremnim situacijama čovjek ne izrasta do razine svojih očekivanja, nego pada na razinu svoje obuke.
Kad mozak preplavi prevelika količina adrenalina, fina motorika otkazuje, a logičko razmišljanje ustupa mjesto elementarnom preživljavanju. Jedino što tada funkcionira jest takozvana mišićna memorija – radnje koje si ponovio stotinu ili tisuću puta i koje ruke izvode same od sebe, bez razmišljanja.
Zašto se vojna rutina nikada ne smije dovoditi u pitanje
Zato svatko tko je danas u vojsci i često s nerazumijevanjem ili dosadom gleda u pušku koju mora po tko zna koji put čistiti, ili gleda u zastavu na jutarnjem postrojavanju, mora se sjetiti ove priče. Netko je sve to prošao na vlastitoj koži i spoznao da vježbanje repetiranja i održavanja oružja znači razliku između života i smrti. Puno stvari u vojnom sustavu nema nikakvog smisla dok ih promatrate kroz prizmu pacifizma i mirnodopskog života. Ali onoga trenutka kad se zapuca, sva ta monotonija dobiva svoj duboki smisao i svrhu. Jer tamo gdje metci kroje sudbinu, brzina ne kupuje samo minute – brzina kupuje tvoj vlastiti život.
Odgovori