Ima više od desetljeća otkad sam prvi put sklepao taj nesretni tekst. Priča je počela bezazleno, kao i svaka druga katastrofa u životu sredovječnog čovjeka. Započela je običnom zafrkancijom na jeftinoj klavijaturi. Nakucao sam neke tonove, nešto odsvirao, odzavijao u mikrofon, i to je u mojoj glavi zvučalo kao demo snimak.
Autoportret kvartovskog luđaka s kućnom produkcijom
A demo je, znate već, ona čarobna riječ kojom amateri tješe vlastiti ego dok slušaju šumove i distorziju. Međutim, tu nastaje problem koji traje godinama. Kad taj poluproizvod odlučiš pretvoriti u nešto smisleno, sudariš se sa surovom stvarnošću zvanom miks i master.
Tada shvatiš da sve košta, i to poprilično. A čak i kad platiš ozbiljne novce ljudima koji znaju što rade, ostaje ona najsurovija činjenica koju nijedan zvučni procesor ne može ispraviti. Ti nisi pjevač. “Shit In Shit Out”- znaju reći dobri majstori zvuka. I ako nisi profesionalni pjevač, zapravo si i dalje nigdje, samo s par stotina eura manje na računu. Tako je moja glazbena čarolija godinama visjela u nekom nedefiniranom vakuumskom prostoru. Ni na nebu ni na zemlji.
Postaviš si pitanje: jesam li ja glazbenik? Naravno da nisam. Pa što sam onda? Neki prčkaroš koji tu nešto eksperimentira, trati vrijeme i uvjerava samog sebe da se bavi umjetnošću. Svo to vrijeme u pozadini nema nikakvog plana, nikakve vizije i nikakvog tržišnog smisla.
Tehnologija u službi sredovječne iluzije
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, tehnologija je uznapredovala, a s njom i moja tvrdoglavost. Došla je umjetna inteligencija, pojavili su se pametniji softveri, pa sam zaključio da je trenutak da ponovno otkopam staru lešinu od pjesme. Ubacio sam je natrag u miksanje, poigrao se efektima i – gle čuda – zvučalo je trunčicu bolje nego ranije. Nedovoljno dobro za radijski eter, ali sasvim dovoljno da me opet uhvati manija. A u današnjem svijetu, pjesma bez vizualnog sadržaja ne vrijedi ništa. Ako nemaš video, nisi ni postojao. I tu počinje cirkus.
Kako napraviti spot kad ti je budžet točno nula eura? Ti u glavi nemaš nikakav poslovni plan jer ti je jasno da s pedeset i nešto godina nećeš graditi karijeru DJ-a, pop zvijezde ili neokrunjenog kralja estrade? Ostaješ samo wannabe čudak. Onaj lik s ozbiljnom dijagnozom neodlučnosti i stalnim strahom od podsmijeha okoline, dok u dubini duše znaš da na kraju dana zapravo nikoga nije briga. Ali unutarnji glas ne šuti. Između napadaja tjeskobe i trenutaka lažnog optimizma, odlučim da pjesma ne smije ostati samo u ladici. Uostalom, nisam snimao nikakav porno film niti se gol slikao po društvenim mrežama. Zabavio sam se na svoj račun, pa što bude.
Psihologija kvartovskog parka i udarac na ego
Općepoznata je stvar da je najgora publika ona koju čine tvoji vlastiti prijatelji i poznanici na društvenim mrežama. Oni nikada nisu bili tvoja ciljana skupina, ali su uvijek prvi u redu za dijeljenje lekcija.
Tu nastupa onaj klasični sindrom proroka u vlastitom selu. Ljudi te znaju iz posve drugih izdanja. Znaju te iz vremena kad si kopao kanale ili radio neke sasvim obične stvari, i onda se odjednom pojaviš s pjesmom. Reakcija je u pravilu uvijek ista. Nastupa tiha sabotaža, kolutanje očima i podrugljivi osmjesi. Sve sam to već prošao.
Ali to je samo dio problema. Drugi dio je činjenica da za takvu glazbu – spoj nekakvog indie popa, synthwavea i nabacanih stihova – kod nas praktički i nema tržišta. Nisi izgradio imidž na vrijeme, nemaš identitet, nitko ne zna tko si. Potpuni no name autor bez ikakve vizije kako se učiniti vidljivim. No, unatoč svim tim racionalnim razlozima za odustajanje, nisam imao mira i odlučio sam otići korak dalje. Nagovorio sam suprugu da snimimo kakav-takav vizual.
Vizualna umjetnost ili kvartovski spektakl za susjede
Nije to bio nikakav visokobudžetni videospot, nego čisto mučenje s mobitelom u ruci. Moja supruga je inače izuzetno konkretna i ozbiljna osoba. Ona je znanstvenica koja radi u bolnici, mlađa od mene ali s nogama čvrsto na zemlji. I sad zamislite tu scenu: ona, sa svim svojim profesionalnim ugledom, stoji usred kvartovskog parka i snima svog muža. Stari konj, vječno mlad u svojoj pomaknutoj glavi, ali sa zgužvanim borama na licu i potpunom neodređenošću u karijeri, iz histerične želje za stvaranjem hoda naprijed-natrag po travi.
Dok susjedi gledaju s prozora i s klupa, vjerojatno se pitajući na kojim sam lijekovima, moja se žena bori s vlastitim razumom. Ne može se ufurati u priču jer je snimanje videa za Tik-Tok i YouTube zapravo zabava za tinejdžere, a ne za ljude u našim godinama. Gleda me onim pogledom u kojem se miješaju ljubav, sažaljenje i tihi očaj. A ja se ne dam. Viknem joj: “Ma čekaj, samo još ovaj jedan kadar, pa neću više!” Iako oboje dobro znamo da je to laž i da nikada neću prestati.
Između iluzije stvaranja i posvete supruzi
Ponekad se zapitam do kada će to trajati. Dokad ću lutati u tim tinejdžerskim mislima, nošen iluzijom dječjeg stvaranja, dok u stvarnom svijetu nikoga nije briga. Samo trošim resurse bez ikakvog smisla? Možda je sve to doista samo gubljenje vremena. Ali na kraju smo ipak sklepali taj video. Pjesma više nije mrtvo slovo na papiru, a cover slika nije jedino što stoji na ekranu. Nastao je vizual za pjesmu “Feliks- Opasan plan”.
Ova pjesma i ovaj smiješni kućni video na kraju su ispali posveta upravo mojoj supruzi. Ženi koja svakodnevno trpi gluposti svog muža dok on i dalje gura neke svoje dječije ideje koje više nemaju veze ni s čim u realnom svijetu. Mozda nemam karijeru, možda nemam publiku i možda sam za susjede ostao lokalni čudak, ali “Feliks- Opasan plan” je ugledao svjetlo dana. I iskreno, baš me briga što tko o tome misli.
Odgovori