Živim u visokom prizemlju u samom srcu Zagreba, gdje su mi prozori odignuti nekih dva metra od ulice, taman toliko da mi prolaznici nejure pogledima po stanu, ali i premalo da ne bih čuo svaku živu riječ koja se odvija na asfaltu i travnjaku podno stakla.
Iako je uredno postavljena tabla da je zabranjeno puštati pse, u našem kvartu te table ionako služe samo ukrasu, a vlasnici ih ignoriraju na svakoj malenoj zelenoj površini koja je preostala između betonskih fasada. Budući da jadni ljubimci u centru grada naprosto nemaju gdje, a ja sam cijeli život okružen psima i mačkama koje iskreno obožavam, nikome to ne uzimam za zlo. Veliku nuždu vlasnici uredno pokupe, a malu ionako ispere kiša ili polijem kantom vode kada upeče ljetni zvizdan pa se onaj teški gradski zrak malo pročisti.
No, tu priča tek dobiva svoj apsurdni zaplet. Iako sam cijeli vijek imao životinje, danas si ih zbog ozbiljno narušenog zdravlja više ne mogu priuštiti, a u glavi su mi ostala dobro upisana stara pravila opreza. Unatoč vrhunskoj higijeni, svojevremeno sam zaradio opaku bakteriju od mačke i morao proći iscrpljujuće liječenje, a sličnih zdravstvenih peripetija bilo je i sa psom. Stoga ne cmačem ljubimce, niti im dam da me ližu po licu. Isto tako, nikada, ali baš nikada, nije mi palo na pamet da sa psom razgovaram kao s djetetom kad nešto pogriješi. Da ga grdim riječima poput onih da mi se pravda, da sam mu sto puta rekao da to ne radi, da me ne sluša i da se smjesta pristojno pononaša. Čovjek se s pravom zapita tko je tu zapravo lud – pas ili njegov vlasnik. Zdrav razum nalaže da je lud vlasnik koji svojom poremećenom psihologijom potpuno sluđuje tog jadnog, posve normalnog četveronošca.
Dnevni defile pod prozorom i zvučna kulisa moderne neuroze
I tako, dok u miru svoje radne sobe pokušavam raditi, ispod mog prozora svakodnevno deflira dvadesetak vlasnika, a barem njih pola – i to redovito žene – vodi dugačke, dramatične, gotovo kazališne dijaloge sa svojim ljubimcima kao da su im rod rođeni. Početi ću snimati taj audio materijal i pustiti ga na društvenim mrežama da se ti ljudi napokon sami čuju i vide kakav suludi teror vrše nad tim nesretnim životinjama, a i nad mojim živcima. Kada čovjek to sluša iz dana u dan, otvara se jedno dublje pitanje o tome što se to zapravo dogodilo u glavama suvremenih gradskih ljudi koji su izgubili kompas u odnosu prema prirodi i živom svijetu.
Psihološki gledano, moderni čovjek je duboko otuđen, preopterećen stresom i kronično usamljen, pa u kućnom ljubimcu očajnički traži bezuvjetnu ljubav i emocionalnu sigurnost koju u kompliciranim ljudskim odnosima sve teže pronalazi. Kroz taj iskrivljeni mehanizam, kućni ljubimac više nije životinja, nego postaje surogat djeteta, zamjenski partner ili emocionalna štaka.
Sociološki promatrano, hladni gradski beton i ubrzani ritam života zatvorili su nas u sterilne, usamljeničke čahure u kojima se potpuno izgubila nekadašnja jasna granica među vrstama.
Stvorili smo bizarnu kulturu u kojoj je pas postao statusni simbol, ali i prikladan ispušni ventil za potisnutu roditeljsku ili socijalnu brigu, lišen svoje prave prirode.
Teološki lom i gubitak istinskog poretka
Kada na ovaj fenomen bacimo teološki pogled, postane jasno da svjedočimo tihom, ali dubokom lomu u poretku stvaranja.
Čovjek je po svom pozivu postavljen da bude mudar gospodar, skrbnik i čuvar prirode i životinja, a nikako njihov podanik, ravnopravni cimer ili netko tko će s njima dijeliti intelektualnu i duhovnu ravninu.
U trenutku kada se izgubi ta prirodna hijerarhija i kada se poremeti zdrav odnos u kojem se zna tko vodi, pas se nalazi u čudu jer uopće ne zna tko mu postavlja autoritet. Time mu zapravo oduzimamo njegovu plemenitu pasju prirodu i na silu nametamo naše vlastite ljudske neuroze, strahove i frustracije.
Životinja tako prestaje biti vjerni pratilac i radni suradnik čovjeka, a pretvara se u pasivnu žrtvu našeg modernog pokušaja da umjetno izliječimo vlastitu duhovnu prazninu.
Pas ne traži da mu se tepa kao razmaženom djetetu niti da ga se krivi za moralne prijestupe; pas traži jasnoću, dosljednost, sigurnost i dosljednog vođu čopora.
Dok god vlasnici to odbijaju shvatiti i nastavljaju voditi monologe s psima kao da su ljudi, imat ćemo ulice prepune zbunjenih životinja i ljudi koji su zaboravili što znači živjeti u zdravom, uravnoteženom svijetu stvorenja.
Odgovori