mozaikcro

Kažu da rat završava potpisivanjem primirja. Za nas, koji smo u njega ušli bez pozivnice na vratima, rat je tek tada promijenio oblik. Postao je tiši, podmukliji i, nažalost, birokratski hladan. Postoji ta jedna riječ koja u rječniku stoji odmah pored hrabrosti, ali u stvarnom životu često ostaje visiti u zraku, nedorečena i neshvaćena: Dragovoljac.

Kad sam s osamnaest godina, bez dana vojničke obuke i bez odsluženog roka, uzeo pušku u ruke, nisam razmišljao o statusima, mirovinama ili budućim zakonima. Vodio me nagon koji se ne uči u školi – osjećaj da se ne može sjediti sa strane dok se domovina lomi. To je bio trenutak čiste, nepatvorene slobode izbora. No, upravo u toj slobodi leži klica kasnije traume.

Problem našeg društva, a i zakona koji nas je trebao zaštititi, jest onaj čuveni „isti koš“. Danas, trideset godina kasnije, civilno društvo ne razlikuje onoga tko je u rov ušao dragovoljno i u njemu ostao do zadnje operacije, od onoga tko je odradio svojih šest mjeseci mobilizacijskog poziva i vratio se svom starom životu. Nije to pitanje ljubomore, niti pokušaj obezvrijeđivanja bilo čijeg doprinosa. Svaki je život položen na oltar domovine jednako težak. Ali, postoji moralna matematika koju država nikada nije izračunala: dugotrajnije izlaganje ništavilu ipak čini razliku.

Sreća, sada po novom zakonu i tome se djelomično stalo na kraj. U novom obračunu mirovine od prvog siječnja 2027. godine, biti će vidljivo tko je koliko vremena proveo u borbenom sektoru. Ali sa time nije riješena javna vidljivost, nego interna spoznaja razlike u mirovini.

Biti mobiliziran znači ispuniti obvezu. To je časno. Ali biti dragovoljac znači potpisati bjanko ček vlastitom životu, bez roka trajanja.

Dok su se neki nakon pola godine vraćali svojim poslovima, obiteljima i rutinama – što je njihovo pravo i zasluga – dragovoljac je ostajao. Iz akcije u akciju, iz godine u godinu, trošeći zadnje zalihe adrenalina i psihičke snage.

Kada rat završi, onaj tko je bio tu kratko lakše se „presloži“. Njegova trauma ima jasne granice. Naša trauma je, pak, postala naš identitet. Mi nismo imali kamo natrag, jer smo u ratu odrasli. Naše formiranje ličnosti dogodilo se pod granatama, a ne u klupama ili na prvim poslovima.

Najveća rana ne dolazi od neprijateljskog gelera – mada i on peče – već od pogleda društva koji ne vidi razliku. Kad se u javnom prostoru glas onoga tko je iznio cijeli rat izjednači s glasom onoga tko je bio prisutan tek fragmentarno, stvara se osjećaj duboke nepravde.

Zakon je zakazao tamo gdje je trebao podvući crtu. Ne da bi nekoga ponizio, već da bi izdvojio količinu doprinosa.  Dragovoljci su trebali dobiti poseban status, ne samo kroz papir, već kroz društveni pijetet koji bi im dao legitimitet da govore, da educiraju i da budu moralna vertikala.  Radi se o moralnoj, legitimnoj nagradi kao što se u vojsci dodjeljuju činovi. Netko je zapovjednik narednik, netko je vojnik razvodnik, ali svi su dali doprinos.

Preciznost je ovdje ključna, a iz kolegijalnosti “svima nam je bilo teško i ratovali smo jednako” stvorio se vakum, nedorečenost koja nas sve boli.

Poštujem svakog suborca koji je i samo jedan dan uzeo pušku jer mnogi nisu uopće. To nije upiranje prstom tipa “Ja sam bolji od tebe”, nego podatak koji liječi bol u srcu svakog dragovoljca. Rehabilitira i njegovu obitelj, informira javnost i daje jasnu poruku medijima. Umjesto toga, dobili smo tišinu. Fantastičan  prostor za manipulaciju podacima i izmišljenim pričama.

Poruka za budućnost: Da se ne ponovi

Pišem ove retke ne zato da bih tražio više materijalnoga ili zahtijevao povlastice, nego s jednostavnom namjerom da objasnim zašto nas zapravo boli. Trauma se najlakše rađa i najduže opstaje tamo gdje se istina odluči prešutjeti, a mi smo predugo gledali kako se naša stvarnost krivi kroz tuđa ogledala. Najveća pogreška sustava dogodila se onog trenutka kada je dragovoljstvo svedeno na puku statistiku i hladno zbrajanje „braniteljskog staža“, kao da se srce može izmjeriti brojevima. Na to se naslonila i velika pogreška društva koja se očituje u potpunom gubitku nijansi u razumijevanju rata. Sve je postalo nevažno ili jednako važno, dok su stvarni ljudi i njihove sudbine ostali negdje u procjepu. Iz toga smo naučili važnu lekciju: ne smijemo dopustiti da nam tišina pojede legitimitet. 

Naša ranjavanja, bila ona vidljiva na tijelu ili duboko skrivena u duši, najčvršći su svjedoci puta koji nam nitko nije nametnuo, nego smo ga sami, čistog obraza, odabrali. Moramo osvijestiti da biti dragovoljac nije čin koji prestaje onog trenutka kada se skine i odloži odora. To je, zapravo, doživotna straža nad istinom o tome kako se i s kojom cijenom stvarala ova država. I dok god mi o tome pišemo, dok god o tome govorimo, ta žrtva — mada zakonski možda nikada neće biti dovoljno ili pravedno vrednovana — ostaje neuništivo ugrađena u same temelje slobode. Bez nas i našeg glasa, ta bi sloboda bila tek obično slovo na papiru, a ne živi organizam natopljen krvlju onih koji su u sudbonosnomtrenu istupili i rekli: „Evo me, pošalji mene.

To je poruka i za druge države i njihove veterane, da precizno stave sve na svoje mjesto. Taj diskurs nakon rata neka uđe u svakodenvni govor ulice. To liječi svakog veterana jer je dobio prvenstveno moralnu satisfakciju, a onda sve ostalo. Medij teže manipulira, a društvo bolje razumije. Nečije zdravlje je sačuvano.

Moralna matematika i cijena tišine: Perspektive struke o statusu dragovoljca

Kada se maknemo od emocija i papira, ostaje pitanje: što se događa u glavi i duši čovjeka kada sustav izbriše nijanse između onoga tko je “morao” i onoga tko je “htio”? Struka nudi precizne odgovore koji potvrđuju da izjednačavanje različitih ratnih puteva nije samo birokratska greška, već duboka trauma za psihu i društvo. 

Psihijatrija: Kronični stres i gubitak smisla

Psihijatri koji se bave ratnom traumom ističu da trauma nije samo proživljeni strah, već i osjećaj izdaje nakon događaja. Kada birokracija stavi dragovoljca u isti koš s mobiliziranim vojnikom na kratki rok, događa se sekundarna traumatizacija.

Za psihijatra, dragovoljac je osoba čiji je “adrenalinski sustav” bio predugo uključen. Dugotrajno izlaganje opasnosti mijenja biologiju mozga. Ako sustav ne prepozna tu specifičnost, veteran to doživljava kao brisanje vlastite žrtve. To vodi u duboku apatiju, cinizam i povlačenje iz društva, jer se javlja osjećaj da je “bjanko ček” vlastitom životu bio uzaludan.

Psihologija: Kriza identiteta i moralna povreda

Psiholozi naglašavaju koncept moralne povrede. To je bol koja nastaje kada se naša temeljna uvjerenja o pravdi naruše. Dragovoljac je u rat ušao s visokim moralnim imperativom.

Ako okolina kasnije kaže “svi ste vi isti”, psihološki se ruši temelj na kojem je osoba gradila svoj identitet zadnjih trideset godina. Za psihologa, izjednačavanje doprinosa je poruka pojedincu da njegov osobni integritet i slobodna volja nemaju vrijednost. To rezultira osjećajem bezvrijednosti i nemogućnošću emocionalne regulacije, jer “ako moj izbor nije bio poseban, onda ni moja bol nije važna”.

Psihoterapija: Potreba za validacijom

U terapijskoj sobi, prvi korak prema iscjeljenju je validacija. Psihoterapeut će vam reći da bez priznavanja razlike nema napretka. Terapija uči veterana da postavi granice, a društvo koje ne pravi razliku te granice stalno ruši.

Kada se dragovoljac tretira kao statistika, on u terapijskom smislu ostaje “zamrznut” u potrebi da se dokaže. Pravedna distinkcija u društvu djelovala bi kao kolektivna terapija. Ona bi omogućila dragovoljcu da konačno “odloži oružje” jer bi netko drugi (zakon, mediji) konačno preuzeo teret dokazivanja istine.

Logoterapija: Dragovoljstvo kao vrhunac slobode i odgovornosti 

Iz perspektive logoterapije, dragovoljac je prototip čovjeka koji ostvaruje svoju „volju za smislom“ kroz apsolutnu slobodu izbora. Dok je mobilizacija čin građanske poslušnosti, dragovoljstvo je čin samotranscendencije – nadrastanja vlastite sudbine radi višeg cilja. Za logoterapeuta, trauma dragovoljca je specifična jer on nije bio „bačen“ u rat, već je u njega ušao svjesno, potpisujući ono što Frankl naziva odgovornošću prema trenutku.

Fenomen „istog koša“ u logoterapiji se vidi kao egzistencijalna nepravda. Izjednačavanjem dragovoljca i mobiliziranog vojnika, društvo poništava jedinstvenost tog svjesnog izbora, čime pojedincu oduzima moralni temelj njegova smisla.

Ako sustav ne priznaje nijansu između „morati“ i „htjeti“, on veteranu šalje poruku da je njegova vrhunska žrtva bila slučajna, a ne sudbonosna. Logoterapija nas uči da iscjeljenje počinje tek kada društvo prizna tu razliku, jer bez validacije specifičnog smisla dragovoljnog čina, veteran ostaje zarobljen u praznini u kojoj se njegova najveća životna odluka tretira kao obična statistika.

Sociologija: Erozija društvenih vrijednosti

Sociolozi na ovaj problem gledaju kao na opasno slabljenje društvenog tkiva. Ako društvo ne vrednuje izniman doprinos i dragovoljnost, ono šalje poruku budućim generacijama da se idealizam ne isplati.

Izjednačavanje stvara “vakuum autoriteta”. Dragovoljci bi trebali biti moralna vertikala, a kada ih se stopi s masom, društvo gubi svoj kompas. Sociologija upozorava da se time otvara prostor za manipulatore i populiste koji koriste tu ogorčenost za vlastite interese, čime se veteran dodatno gura na marginu.

Logopedija: Jezik kao ogledalo istine

Možda zvuči neobično, ali i logopedija ovdje ima što reći kroz prizmu pragmatike i komunikacije. Jezik koji koristimo oblikuje našu stvarnost. Ako u javnom govoru nestane riječ “dragovoljac” i zamijeni je opći pojam “branitelj”, gubi se preciznost misli.

Zastoji u komunikaciji između veterana i okoline često nastaju jer okolina koristi krive riječi. Kada javni diskurs postane siromašan nijansama, dragovoljci se često povlače u tišinu jer osjećaju da ih “nitko ne razumije”. Precizno nazivlje je lijek za tu izolaciju.

Obitelj: Prva i zadnja linija obrane

Obitelj je ona koja svake večeri sjedi za stolom s “istim košem”. Za obitelj, izjednačavanje znači da gledaju svog supruga ili oca kako propada u gorčini jer mu je sustav oduzeo dio dostojanstva.

Struka koja se bavi obiteljskom dinamikom kaže da nepravda koju veteran osjeća izvana, on nesvjesno unosi unutra. Ako otac dragovoljac osjeća da je zakinut za priznanje, to stvara napetost u cijelom kućanstvu. Priznanje statusa na razini države zapravo bi skinulo ogroman teret s leđa supruga i djece, koji više ne bi morali biti jedini “ispravljači nepravde” i amortizeri veteranske boli.