Sjena carskog glamura i lepršava glazba preplavile su kino dvorane potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, u trenutku kada je filmska industrija prolazila kroz svoju najveću revoluciju. Kada se pojavio film Ljubavna parada, publika nije samo gledala ekran, nego je prisustvovala rođenju potpuno novog žanra koji će zauvijek promijeniti hollywoodsku kinematografiju.
Zašto je Ljubavna parada iz 1929. promijenila povijest filma
Radnja ove bezvremenske komedije smještena je u izmišljenu i malo siromašnu europsku kraljevinu Sylvaniju. Glavni junak, grof Alfred Renard, vojni je ataše u Parizu čiji apetit prema ženama i skandalima natjera francuske vlasti da ga pošalju natrag u domovinu. U isto vrijeme, mlada i odlučna kraljica Louise traži muža, ali želi nekoga kime će moći lako vladati. Kada se njih dvoje sretnu, iskre odmah polete i ubrzo staju pred oltar. Međutim, pravi zaplet počinje tek nakon vjenčanja. Alfred shvaća da je u brak stupio samo kao prinčevski pratilac bez ikakve stvarne moći ili utjecaja, dok je njegova supruga jedina vladarica. Borba za premoć u spavaćoj sobi i na dvoru pretvara se u duhovito nadmudrivanje pune šarma, erotske napetosti i pjevanja. Više na Wikipedia.
The Love Parade (1929): Kraljevski skandali i rađanje mjuzikla
Iza ovog vizualnog i zvučnog remek-djela stoji legendarni redatelj Ernst Lubitsch, čovjek koji je u Hollywood donio takozvani Lubitschev dodir. Riječ je o jedinstvenom stilu koji kombinira sofisticiranu duhovitost, suptilnu erotiku, eleganciju i sposobnost da se najškakljivije teme prikažu bez ikakve vulgarnosti. Lubitsch je ovim ostvarenjem dokazao da zvučni film ne mora biti samo snimljeno kazalište, već iznimno dinamična vizualna umjetnost.
Glavne uloge ponijele su dvije velike zvijezde tog doba. Fascinantni Maurice Chevalier utjelovio je šarmantnog grofa Alfreda sa svojim prepoznatljivim francuskim naglaskom i neodoljivim osmijehom, dok je veličanstvena Jeanette MacDonald debitirala na filmskom platnu u ulozi kraljice Louise. Kemija između njih dvoje bila je opipljiva i trenutačna, pa su ubrzo postali jedan od najomiljenijih filmskih parova svog vremena. Pored njih, sporedne uloge sjajno su odigrali Lupino Lane i Lillian Roth, glumeći sluge čiji je ljubavni odnos bio duhovita parodija na vezu glavnih likova.
Film je ostao zapisan u povijesti kao prvi pravi filmski mjuzikl. Prije njega, zvučni filmovi su pjevanje koristili prilično nespretno, presijecajući radnju bez prave povezanosti. Lubitsch je prvi shvatio kako pjesme i glazbu uklopiti direktno u priču, tako da stihovi nastavljaju dijalog i otkrivaju unutarnje emocije likova. Snimanje je bilo iznimno zahtjevno jer je tehnologija zvuka još bila u povojima. Kamere su morale biti zatvorene u ogromne zvučno izolirane kutije kako se njihov rad ne bi čuo, a mikrofoni su se skrivali u cvjetnim aranžmanima i dvorskom namještaju.
Iako je na trećoj dodjeli nagrada Američke filmske akademije film zaradio čak šest nominacija za Oscara, uključujući one za najbolji film, najboljeg redatelja i najboljeg glumca, na kraju nije osvojio nijedan kipić. Ipak, sama činjenica da je dominirao nominacijama potvrdila je njegov golemi umjetnički i tehnički značaj.
Publika je film dočekala s apsolutnim oduševljenjem. Bio je to golem blagajnički hit koji je opčinio ljude diljem svijeta i definitivno potvrdio da je doba nijemog filma završeno. Kritičari su također sipali hvalospjeve, ističući kako je Lubitsch uspio svladati rane dječje bolesti zvučnog filma i stvoriti djelo koje teče iznimno glatko, tečno i zabavno.
Među zanimljivostima vezanim uz film ističe se podatak da je Jeanette MacDonald ulogu dobila gotovo slučajno, nakon što je redatelj vidio njezin pokusni snimak i uočio nevjerojatnu prirodnost pred kamerama. Zanimljivo je i to da je film snimljen u više jezičnih verzija, što je bila česta praksa na početku zvučne ere. Chevalier je tako snimio i francusku verziju pod naslovom Parade d’amour, jer sinkronizacija u to vrijeme još nije bila razvijena.
Kada se vagaju dobre i loše strane, najveći plus filma nesumnjivo je njegov neprolazni šarm, izvrsna glumačka postava, lepršave pjesme i besprijekorna režija. S druge strane, gledateljima koji nisu navikli na crno-bijele klasike, tehnologija zvuka iz 1929. godine može zvučati pomalo arhaično i šuplje, a pojedini glazbeni brojevi danas mogu djelovati malo usporavajuće za sam ritam priče.
Pitanje pogodnosti za kršćansku i tradicionalnu publiku nosi zanimljivu dozu kompleksnosti. Film je snimljen prije uvođenja strogo primjenjivanog cenzorskog koda u Hollywoodu, pa otvoreno i vrlo slobodno progovara o bračnim odnosima, preljubu, spavaćoj sobi i borbi za moć između muškarca i žene. Iako u filmu nema eksplicitnih scena, psovki niti golotinje, prisutan je priličan broj seksualnih aluzija i dvosmislenih šala utkanih u elegantan dijalog. S jedne strane, priča slavi brak kao instituciju i završava pomirenjem i zajedništvom bračnih drugova. S druge strane, tradicionalnijim gledateljima mogla bi zasmetati prilično opuštena atmosfera oko izvanbračnih avantura na samom početku filma, kao i poigravanje s tradicionalnim rodnim ulogama gdje žena drži svu vlast i autoritet. Za odrasle gledatelje koji cijene klasičnu umjetnost i znaju čitati između redaka, ovo je predivna i bezazlena zabava, no možda nije najbolji izbor za najmlađe ili izrazito konzervativne gledatelje koji očekuju strogo puritanski pristup temama ljubavi i braka.
Odgovori