mozaikcro

Sam je zrak te sparno-hladne rujanske noći titrao nekom posebnom, gotovo opipljivom i električnom tenzijom koja se uvlačila u kosti. Rat, ta teška i strašna riječ nekada davno ograničena samo na izlizane stranice povijesnih knjiga, školske udžbenike i zrnate crno-bijele snimke na crno-bijelim televizorima naših djedova, sada je postala stvarna, neizbježna i nemilosrdna realnost. Više to nije bila neka daleka, teorijska prijetnja koja se spominje u večernjem Dnevniku dok se obitelj okuplja oko stola. Bila je to brutalna, neosporna i krvava činjenica koja se teško taložila u plućima s svakim udisajem i do krajnjih granica stezala svaki živac u tijelu.

Noć kada su Našice gorjele

Vrijeme za diplomatsku uljudnost, za jalove pregovore i razgovore “s rukavicama” s nadirućom vojskom JNA i njihovim pobunjenim paravojnim snagama, zauvijek je nestalo u diljem slavonskih ravnica. Sada je pred nama domaćima postojao samo jedan jasan, nemilosrdan put. Morali smo zauzeti vojarne. Morali smo pod svaku cijenu osigurati skladište oružja i streljiva jer bez toga nismo imali čime braniti vlastite kućne pragove. Pasivna obrana bila je luksuz koji si više nismo mogli priuštiti niti jedan jedini dan. Previše nas je već koštala, a njezina se cijena mjerila razbijenim prozorima, porušenim krovovima i onim najgorim — rastućim, gušećim strahom u očima obitelji i susjeda.

Strateška važnost ove nadolazeće ofenzive bila je prvorazredna i o njoj je ovisila sudbina čitavog našeg kraja. Nakon ranijeg velikog trijumfa hrvatskih branitelja i uspješnog osvajanja vojnih objekata JNA na području Slatine 16. rujna 1991. godine, započele su opsežne, tajne i pedantne pripreme. Glavni cilj bio je potpuno blokirati i neutralizirati impozantnu, utvrđenu vojarnu “Jovan Ivo Marinković” u Našicama. To nije bio nekakav iznenadni, dječji impuls ili nepromišljeni potez očajnika. Bio je to prirodni vrhunac mjeseci ključajućeg, potisnutog otpora i organizacije. Još u vrućem srpnju 1991. godine, uspostavom ZNG bataljuna za bivšu općinu Našice – koji je činio vitalnu i neustrašivu komponentu 107. brigade ZNG Valpovo – pažljivo su položeni početni temelji za aktivnu i organiziranu obranu našega grada. Zlokobne prijetnje zapovjednika vojarne, potpukovnika Ranka Dragojevića da će “sravniti Našice sa zemljom” ako se netko usudi približiti vojarni nisu ostavljale nimalo mjesta za samozadovoljstvo ili naivno vjerovanje u razum. Znali su branitelji s kime imaju posla.

Misija koja je u tim presudnim danima dodijeljena jedinicama ZNG Našice bila je matematički jasna u svojoj preciznosti i istovremeno zastrašujuća u svom ogromnom opsegu. Trebali su pod svaku cijenu spriječiti i onemogućiti izlazak teških oklopnih i mehaniziranih jedinica JNA iz utvrđene vojarne u sam grad.

Prednost naših branitelja bila je utoliko što su Našice smještene na brdu i gledaju prema udolini te ulazu u grad gdje se smjestila vojarna JNA. To je davalo prednost da je moguće s manje visine bolje osmotriti položaje JNA.

Ujedno, centar Našica i veći dio grada smješten je oko dvije tisuće metara dalje, pa grad zbog brda i udaljenosti nije bio pregledan neprijatelju kao na dlanu. Ipak, brdo Grbavica, koje je služilo kao poligon za obuku ročnika, nalazilo se iza vojarne, a tamo su se ukopali JNA tenkovi. Sreća je bila u tome što je i to brdo bilo niže od samog grada, tako da su naši branitelji i dalje imali jasan pregled prema vojarni, ali i prema Grbavici.

Ti tenkovi na gradskim ulicama značili bi potpuni pokolj i propast. Morali su spriječiti potpuno uništenje Našica hrvajući se sa daleko nadmočnijim neprijateljem. Ključno je bilo onemogućiti spajanje tih neprijateljskih snaga iz vojarne s okolnim područjima pobunjnih srpskih sela. Time bi se neprijatelju potpuno uskratiila mogućnost blokade čitavog našeg područja i stvaranja brzih, razornih proboja za neprijateljske snage koje su nadirale s istoka. Tijekom sparnog kolovoza i početka rujna 1991. godine, naši su dečki započeli intenzivna, iznimno opasna izviđanja vojarne i šireg područja vojnog poligona Grbavica koji se smjestio na brdu iznad vojarne. Kroz dalekozore, iz sjene okolnih šumica i s krovova kuća, stečen je detaljan uvid u oružje, opremu, točnu brojnost ljudstva i čvrsto utvrđene položaje JNA. Scena je bila postavljena za nemilosrdan, krvav sukob.

Nikada u svom životu neću zaboraviti tu noć. Počela je gotovo magnetskom privlačnošću. Onom nekom nemirnom, divljom energijom koja je neprirodno pulsirala mojim sedamnaestogodišnjim venama i nije mi davala mira. U noći s 20. na 21. rujna 1991. godine, dok se tmina polako vukla u rane, hladne jutarnje sate, neobjašnjivo sam se i gotovo hipnotizirano našao privučen prema samom središtu grada.

Umjesto da nakon sirene za uzbunu zajedno sa djedom i susjedima odjurim u podrum kuće na sigurno, ja sam okrenuo pravac i zajurio se prema centru grada. Bilo je na snazi opće stanje pripravnosti, a strogi, nemilosrdni policijski sat značio je da bi ulice trebale biti potpuno puste, mrtve i bez ijedne žive duše. Ali duboki, gorući nemir vrtio se u mojem tjeskobnom trbuhu. Borio se s opojnim, opasnim uzbuđenjem koje je potiskivalo svaki razum. Sjediti pasivno u podrumu, ne znajući što se oko mene događa, za moje ADHD stanje je bilo nepojmljivo. Pomisao da su hrvatske snage konačno stegnule obruč i okružile vojarnu JNA, da je ratna akcija pitanje trenutka i potpuno neizbježna, zaokupljala mi je svaku misao i izjedala me iznutra. Osjećao sam neku uzbudljivu, gotovo svetu povezanost s nečim monumentalnim, nečim daleko većim i važnijim od mene samoga. Želio sam biti dio toga svega po svaku cijenu. I nisam bio jedini u gradu koji je u tom mraku žudio za tim opasnim, gorkim uzbuđenjem.

Mrak je te noći bio apsolutan, gotovo opipljiv. Gusta, gušeća deka crnine progutala je svaku uličnu svjetiljku, svako malo svjetlo iz prozora obiteljskih kuća koje su sve odreda bile zamračene debelim dekama. Ipak, tu i tamo, u tom podzemnom mraku, slab, prkosan sjaj upaljene cigarete probijao je tamu poput malenog crvenog oka. Bili su to kratki bljeskovi, poput sićušnih, buntovnih zvijezda u noći bez ikakve nade. Kretao sam se polako od svoje ulice, pored željzničke postaje Našice Grad koja je sjekla moju ulicu pa oprezno preko “Čimena” gledajući u vodotoranj. Zatim prošao župnu ckrvu i približio se prigušenom žamoru promuklih glasova koji su dopirali iz pravca gradskog hotela. Kako sam se polako približavao, to tiho, drhtavo zujanje pretvorilo se u prigušene, napete razgovore. Policajci s krupnim kabanicama, vojnici u raznim mješovitim uniformama i nekolicina odvažnih ili jednostavno izgubljenih civila stajali su okupljeni u uskom prolazu. Glasovi su im bili tihi, hrapavi od duhana i stresa, gotovo zavjerenički, kao da su sami pred sobom priznavali potpunu nezakonitost i ludost svoje prisutnosti na otvorenom. Kolektivno, teško razumijevanje visjelo je u tom vlažnom zraku. Svi su znali jednostavnu istinu: ako bi neprijateljske snage iz vojarne oslobodile svoj nagomilani bijes i otvorili paljbu iz svih oruđa, ovaj hotel i ovo gradsko središte bili bi njihova primarna, najlakša meta. Ipak, ti su ljudi ostali stajati u mraku, privučeni istom bolesnom, morbidnom radoznalošću ili možda očajničkom potrebom za zajedničkom budnošću, jer je u društvu strah ipak za nijansu lakši.

Nije trebalo dugo čekati da prve neprijateljske granate sravne tu tišinu i proparaju noćni zrak. Umješao sam se među gomilu ljudi ispred hotela, znatiželjno slušajući o čemu govore. Bio sam toliko općinjen tom napetom situacijom da nisam niti primjetio da je prošlo gotovo sat vremena. Polovicu ljudi sam poznavao kao i oni mene. Nitko nije pitao što radim tu, jer svi su bili znatiželjni došljaci kao i ja, unatoč policijskom satu. Niti policija nije radila problem oko toga. Više su bili fokusirani na zapovijedi koje su dolazile preko motorole.

Tada je krenulo. Prvo je policija dobila doijavu da kreće akcija. Čula se rafalna paljba iz smjera groblja. Pucali su naši dečki prema vojarni, a onda je krenuo “potres”. Započelo je s jezivim, zviždukajućim crescendoom koji se približavao iz daljine, a zatim je uslijedio zaglušujući, pakleni tutanj koji je zatresao zgrade do samih temelja. Moj mladi um, još uvijek se u bunilu boreći s tim potpuno nestvarnim prizorom, jedva je uspio obraditi jednu jednostavnu, nevjerojatnu misao: “Čekaj, ovo se stvarno događa!” Nebo iznad naših glava, prije samo nekoliko trenutaka tamno i mirno platno slavonske noći, odjednom je bljesnulo sablasnom, užarenom crvenom i narančastom bojom. Strahovite detonacije odjekivale su poput monstruoznih, grmljavinskih udara po cijelom gradu, odbijajući se od fasada. Početni udarac pogodio je sa zastrašujućom, hladnom preciznošću. Drevni crkveni toranj, njegovo staro, stoljetno kamenje pod kojim su generacije krštene, sada je postao meta čelika i vatre. Visoki gradski vodotoranj, tenkovima iznimno uočljiv svjetionik prisutnosti grada, zatresao se pod pogodcima. Policijska postaja, a na kraju i sam hotel blizu kojeg smo se stiskali u mraku, našli su se na putanji te smrtonosne kiše. Dvorac Dore Pejačević i okolni park primali su udarce granata kao kišu. Našičke ulice su u samo nekoliko minuta gorjele.

U sekundi je izbila opća panika. Onaj prigušeni, mirni skup razbio se u komadiće. Bujica tamnih, uplašenih figura rastopila se u gustom mraku noći, dok su ljudi u bezglavome bijegu udarali jedni o druge. Policajac, bestjelesni, hrapavi glas koji je dopirao iz kaotične tame, povikao je iz petnih žila, potičući nas i gurajući prema ulazu u hotelski podrum koji je bio određeno sigurno sklonište. Ali moj primarni, zdravorazumski instinkt za samoočuvanjem i traženjem sigurnog zaklona jednostavno je zakazao. Bio sam previše naelektriziran, previše opčinjen i morbidno fasciniran prizorom padajućih granata koje su proparale nebo. Za mene su to bile smrtonosne, ali fascinantne predstave nekakvog paklenog vatrometa. U svojoj dubokoj, potpunoj naivnosti, u svojoj potpuno idiotskoj tinejdžerskoj neranjivosti i uvjerenju da se meni ništa loše ne može dogoditi, bio sam potpuno slijep za opasnost. Bio sam slijep za tu brzu, brutalnu i konačnu smrt koju rat donosi u samo jednom jedinom dijelu sekunde. Kretao sam se od hotela preko šetnice koje smo posprdno zvali “majmunara”. Stao sam ispred nekadašnje diskoteke “Nexe” naslonjen na debelo, hrapavo stablo u samom srcu grada. Osjećajući pod dlanovima njegovu staru koru, i skriven iza debla, promatrao sam kako se čisti užas odvija pred mojim očima.

Granatiranje se iz minute u minutu pojačavalo, postajući sve gušće i razornije. Udari su se nezaustavljivo približavali mom položaju. Svaka pojedina detonacija tresla mi je kosti, doslovno vibrirajući kroz samo tlo i beton pod mojim tenesicama. Ta sirova, ogromna i razorna sila, potpuno strana ljudskom iskustvu i duboko zastrašujuća, pulsirala je kroz zrak. Ipak, negdje duboko u meni, neki zaboravljeni obrambeni mehanizam, sitna, prkosna iskra golog preživljavanja napokon je zatreperila i probudila me iz te opasne hipnoze.

Iznenada me obuzela jedna jedina, neodoljiva i panična želja: trči kući. Iako mi je hotelski podrum bio sigurno sklonište, ja sam blesavo htio sad pak nazad kući. Djed je bio tamo, siguran u našem podrumu zajedno sa susjedima iz ulice. Tek mi sada sinulo da se brine gdje sam. Pa zbrisao sam u mrak dok su oni ulazili u podrum. Ubit će me ako se ne vratim. Lica su im sigurno bila izbrazdana teškom tjeskobom i molitvom, ali njihova su tijela bila zaštićena debelim betonskim zidovima. Put do moje kuće, obično kratka, poznata i dosadna šetnja kojom sam prošao tisuću puta, sada se pretvorio u beskrajno dugu, agonizirajuću stazu pod tom neprekidnom kišom rasprsnutog čelika. Bio je to potpun, smrtonosan potez. Morao sam se vraćati nazad kući, a to je značilo da idem prema pucnjavi, a ne dalje od nje.

Morao sam proći neposredno pored gorućeg crkvenog tornja, koji je sada izgledao kao strašni kostur od plamena presvučen na crvenom nebu. Zatim pored prijetećeg vodotornja, najviše i neprijatelju najvidljivije točke u gradu. I na kraju, spustiti se dugom ulicom koja vodi ravno do naše kuće u dolini.

Egoistična i glupa pomisao da ostanem u relativno sigurnom hotelskom podrumu, koji mi je bio doslovno pred nosom na jedva pedesetak metara udaljenosti, nikada se nije istinski registrirala u mojoj usijanoj glavi. Umjesto toga, neka perverzna logika, potaknuta divljom žudnjom za avanturom i dokazivanjem, gurnula me prema kilometarskom jurišu kroz tu ratnu, paklenu noć. Potajno sam u dubini duše žudio za tim filmskim uzbuđenjem. Zamišljao sam se brzim, okretnim i nezaustavljivim herojem iz kakvog akcijskog stripa ili holivudskog filma. I to kako vješto izbjegavam eksplozije koje izbijaju oko mene dok trčim kroz smrt. Naravno, to nije bila nikakva hrabrost ili domoljubno junaštvo. Bila je to čista, nepatvorena i bezumna glupost mladosti. Bila je to očajnička, nesmotrena i opasna igra s vlastitim životom.

Adrenalin i serotonin navirali su mi kroz krvožilni sustav u ogromnim količinama. Bili su to snažan, opojan i opasan koktel koji mi je mutio razum. Ova fiziološka poplava u mojem tijelu bila je ujedno i posljedica, ali i duboka žudnja — izravna veza s emocionalnim, pustošnim krajolikom mog usamljenog i odbačenog odrastanja. Ova ratna noć bila je samo savršen, nevjerojatan primjer tog mog unutarnjeg ludila. Bio sam ovisan o glupim, bezumnim i rizičnim pothvatima. Dopuštao sam tim naletima čistog adrenalina da me podignu iznad mog mizernog života. Onako da me drže u omamljenom stanju lažne euforije i osjećaja vlastite jedinstvenosti po nekoliko dragocjenih dana. A kad bi se taj opojni vrhunac neizbježno srušio i kad bi se kemija smirila, ponovno bih potonuo u mrak. Nastavio bih kompulsivno tražiti nove, još rizičnije i opasnije aktivnosti samo da iznova zapalim fitilj adrenalina da me torpedira u euforično stanje. Samotna, izgubljena figura zaključana duša u neprekidnoj, očajničkoj i uzaludnoj potrazi za ljubavlju koja mi je u djetinjstvu tako rijetko i škrtareći davana. A kad te prave, tople ljubavi nije bilo, tražio sam bilo kakvo zamjensko sredstvo da se nahranim nekom drugom, bilo kakvom snažnom emocijom osim te neizdržive tjeskobe. Sada sam u ovom ratnom vrtlogu i kaosu koji je gutao moj grad pronašao perverzni, savršeni izgovor da iskoristim opću propast za vlastitu očajničku emocionalnu korist. Igrao sam se nepromišljenom igrom života i smrti, potpuno nesvjestan koliko je ta linija između živih i mrtvih te noći bila tanka.

Nakon nekoliko minuta tih iskrivljenih, brzi misli pod stablom, napokon sam pojurio. Od hotela sam sprintao preko prazne, tamne ceste, pa preko velikog parkirališta na kojem su ležali komadi razbijenog stakla. Zatim projurio pored crkve čiji je toranj još uvijek gorio poput divovske baklje. Bio je to jeziv, vatreni spomenik noćnoj divljini i bezumlju. Nisam pazio gdje gazim, i spotaknuo se o stepenicu pored crkve. Jednostavno sam se “rasuo” po pješčkoj stazi s ispruženim dlanovima sa kojih je koža u dodiru sa betonom samo kliznula sa mojih dlanova. Kako je samo zapeklo. Ali adrenalin je bio jači, te potisnuo bol. Otkotrljao sam se prema naprijed, vješto poskočio na noge i zajurio se dalje. Opsovao sam glasno jer mi se razbila priča o nekom stripovskom junaku.

Detonacije granata nastavile su neumoljivo padati u blizini, stvarajući pravu paklenu simfoniju. Buka je bila doslovno nepodnošljiva, fizički napad na moje uši koje su divlje zvonile. Ali trčao sam kao nikada u životu. Noge su mi pumpale svom snagom, disanje mi je bilo isprekidano i hrapavo, a pluća su gurala ledeni zrak pomiješan s mirisom izgaranja. Nakon što sam prošao goruću crkvu, instinktivno i mudro sam odlučio da se neću penjati na brdo prema vodotornju. Znao sam, čak i u tom stanju omamljenosti, da je tlo oko njega pravi vrtlog vatre, eksplozija i smrtonosnih krhotina. Umjesto toga, skrenuo sam naglo oko samog podnožja brda, tražeći u sjeni kuća donekle sigurniji put. Nakratko sam zastao u jednom prolazu, hvatajući zrak i naslanjajući se na hladan zid. Čudno, bolesno divljenje prema tom ogromnom užasu koji se odvijao oko mene ponovno me obuzelo na sekundu. Komadi betona i crijepa padali su po asfaltu, udarajući o tlo tupim, teškim udarcima. Prozorska stakla na susjednim obiteljskim zgradama pucala su u tisuće komadića od same siline zračnih valova detonacija. Usred te neprekidne jeke eksplozija i paljbe, sjajni neprijateljski trasirni meci parali su tamno nebo u dugim, svjetlećim lukovima. Stvarali su prolaznu, zastrašujuću i sablasnu iluziju dnevnog svjetla. Rakete koje su ispaljivane s položaja povremeno bi se zapalile visoko u zraku, bacajući jeziv, teatralan i žućkast sjaj preko čitave ruševne scene.

Oko 200 metara dalje, iz smjera gradskog groblja, bio je jasno vidljiv organiziran i žestok odgovor hrvatskih snaga. Ritmični, zaglušujući bljeskovi strojnica i automatskog oružja prekidali su gustu noć. Njih su pratili daleki, grleni povici naših boraca i hitna, teška tutnjava vojnih i sanitetskih vozila koja su bez ikakvih svjetala, u potpunom mraku, divljački jurila cestom. Znao sam da je moja neposredna opasnost u ovom trenutku dolazila isključivo od dolazećih, nasumičnih granata. Neprijatelj ipak nije bio fizički ovdje na uličnim uglovima mog voljenog grada. Bili su još uvijek ukopani, dobro utvrđeni unutar zidina vojarne. U tom trenutku, još jedna snažna, strahovita detonacija proparala je sam sredinu ceste jedva stotinjak metara od mene. Njena udarna snaga i toplinski val doslovno su razbili moju morbidnu fascinaciju kaosom i poput biča me gurnuli naprijed. Pojurio sam dalje. Trčao sam preostalim ulicama u nekoj bizarnoj, neshvatljivoj mješavini blage radosti, čiste euforije i dubokog drhtaja temeljnog, iskonskog straha. Čak sam usput ispuštao neke čudne, nehotične zvukove — grleni, divlji zvukovi sami su izlazili iz mog zategnutog grla. Udari svake nove detonacije, njihova sirova pulsacija, udarali su mi ravno u prsa i pluća, nakratko mi potpuno oduzimajući dah i tjerajući me da trčim još brže.

Ubrzo sam, zadihan i na izmaku snaga, skrenuo u svoju ulicu Petra Preradovića i stao ispred svoje kuće. Ona se smjestila u maloj, mirnoj dolini, prirodnom udubljenju terena koje je te noći pružalo neočekivanu i dragocjenu zaštitu. Granate koje su dolazile s položaja letjele su visoko iznad, potpuno preletavajući našu uličicu i padajući dalje na okolna brda. Pravi, topli osjećaj olakšanja i sigurnosti obuzeo me u tom trenutku, pružajući mi kratak, dragocjen predah od općeg ludila koje je gutalo grad. Zastao sam na ulazu u dvorište i promatrao nebo na trenutak, još uvijek potajno očaran tim bljeskajućim svjetlima i gromoglasnim zvukovima koji su parali horizont. A tada je jedan prepoznatljiv glas, oštar od teške tjeskobe, bijesa i neizmjerne olakšanja, prorezao noćni zrak: “Glupane, ulazi unutra! Zašto trčiš okolo kao luđak? Ulazi unutra!” Bio je to moj djed. Njegova pogrbljena silueta bila je uokvirena u prigušenom, žućkastom svjetlu samog ulaza u naš podrum. Lice mu je, pod tim slabim svjetlom, bila strašna maska duboke brige, usječenih bora i neprospavane noći. Čekao me čitavo vrijeme na tim stepenicama, izložen i uplašen za mene. Iako je sva ova moja nespretna akcija u mojoj glavi trajala kao cjelovečernji film, u stvarnosti je prošlo svega nekoliko minuta mog bezglavog jurcanja. Djed me lupio otvorenim dlanom u zatiljak dok sam prolazio pored njega ulazeći u podrum. “Konju. Sad’ bi te najradije tarabom nalem’o prek’ leđa!”- vikao je djed. “Volim i ja tebe djede”- frknuo sam.