Kada se 1929. godine u kinu pojavio film “The Cocoanuts”, filmska industrija nalazila se na prekretnici. Zvučni film tek je radio svoje prve dječje korake, a publika je bila gladna glasa, glazbe i smijeha. U tom trenutku na velika vrata stravično brzog holivudskog napretka ušetala su braća Marx — Groucho, Harpo, Chico i Zeppo — i promijenila komediju zauvijek.
Prvi koraci zvuka na filmskom platnu: Kako su braća Marx sa “The Cocoanuts” iz 1929. osvojila kino dvorane
Zasnovan na njihovom iznimno uspješnom brodvejskom mjuziklu za koji je glazbu napisao legendarni Irving Berlin, film je donio kaotičnu, do tada neviđenu energiju kazališnih daski izravno pred objektiv kamere.
Priča je smještena u izmišljeni, pomalo propali Hotel de Cocoanut u Floridi, u vrijeme velikog nekretninskog buma dvadesetih godina. Upravitelj hotela je brbljavi i pohlepni Mr. Hammer, kojeg tumači Groucho Marx. On pokušava održati posao na životu, rasprodati bezvrijedna zemljišta na lažnim dražbama te istovremeno se udvarati bogatoj udovici Mrs. Potter. Nju u filmu neponovljivo glumi Margaret Dumont. Njegov asistent Jamison, u izvedbi Zeppa Marxa, radije spava nego što radi, dok u hotel stižu dva prevaranta bez prtljage, Silent Harpo i Chico, s namjerom da opljačkaju goste. Glavni sporedni zaplet vrti se oko kćeri Mrs. Potter, njezina siromašnog zaručnika arhitekta i skupocjene dijamantne ogrlice koja biva ukradena. No, radnja u ovom filmu zapravo služi samo kao sporedna vješalica na koju braća Marx vješaju svoje antologijske skečeve, verbalne bravure i vizualni kaos.
Glumačku ekipu predvodi četverac koji je redefinirao američki humor. Groucho Marx dominira kao nezaustavljivi Mr. Hammer naoružan brzim doskočicama, nacrtanim brkovima i cigarom. Chico Marx igra talijanskog prevaranta s prepoznatljivim akcentom te oduševljava kao virtuoz na klaviru. Harpo Marx nastupa kao nijemi genije vizualne komedije koji komunicira zvižducima, trubom i maestralnim sviranjem harfe. Zeppo Marx donosi najsmireniju ulogu asistenta, dok je Margaret Dumont poslužila kao savršena meta za Grouchove neprestane cinične opaske.
Ovaj je film specifičan jer predstavlja pravi povijesni dokument rađanja zvučnog filma. U to vrijeme oprema za snimanje zvuka bila je iznimno osjetljiva i glomazna. Snimateljske kamere i sami snimatelji morali su biti zatvoreni u staklene, zvučno izolirane kabine kako se buka motora kamere ne bi čula na snimci. Zbog toga je rad kamere prilično statičan, a film odiše atmosferom snimljene kazališne predstave, što mu danas daje poseban retro šarm.
U vrijeme kada je izašao, film je bio ogroman komercijalni hit. Publika je bila oduševljena jer je konačno mogla čuti brze, apsurdne dijaloge braće Marx koje su do tada znali samo s kazališnih pozornica. Kritika iz 1929. godine također je film dočekala s velikim entuzijazmom, hvaleći ga kao jednu od najboljih ranih zvučnih komedija. Gledano s današnjeg odmaka, moderni kritičari i publika slažu se da film ima tehničkih nesavršenosti i da su njihovi kasniji radovi filmski zreliji. Ipak, i danas uživa vrlo visoke ocjene upravo zbog svoje povijesne važnosti i nepatvorene komične energije. U to vrijeme filmske nagrade poput Oscara bile su u samim začecima pa film nije osvojio službena priznanja, no njegova najveća nagrada bila je trajna ulaznica braće Marx u sam vrh holivudske povijesti.
Snimanje filma pratile su brojne fascinantne zanimljivosti. Rane zvučne membrane bile su toliko osjetljive da je šuškanje papira stvaralo neugodno pucketanje u zvuku, pa je redatelj Robert Florey morao namakati sve papire i pisma u vodu kako ne bi pravili buku dok ih glumci drže u rukama. Braća Marx su film snimala tijekom dana u studiju u New Yorku, a svake su večeri odlazila u kazalište na Broadwayu gdje su uživo izvodili svoju novu predstavu. U jednoj poznatoj sceni Harpo pije tintu iz tintarnice i jede telefonsku slušalicu, pri čemu je tinta zapravo bila Coca-Cola, a telefonska slušalica napravljena od čokolade. Također, u ovom se filmu prvi put pojavljuje legendarni dijalog između Groucha i Chica oko karte terena gdje Chico nikako ne razumije riječ viaduct i stalno pita zašto patka.
Glazbeni i komični skečevi te bezvremenski humor predstavljaju najveće prednosti ovog ostvarenja, zajedno s neprocjenjivim uvidom u pionirsko razdoblje zvučnoga filma. S druge strane, statična kamera, vidljive tehničke restrikcije onoga doba te povremeno usiljene sporedne ljubavne priče mogu se smatrati manjim nedostatkom koji usporava ritam komedije.
Film “The Cocoanuts” izuzetno je pitak i siguran za gledanje u krugu obitelji, pa tako i za tradicionalniju publiku i vjernike kršćane. U njemu nema nikakvih eksplicitnih scena, nasilja, psovki ili vulgarne erotike. Humor se u potpunosti temelji na igri riječi, apsurdu, fizičkoj komediji i bezazlenim smicalicama. Priča nosi blage moralne opaske prema pohlepi i lažnom snobizmu, dok na kraju poštenje i prava ljubav pobjede prevarante. Jedino na što valja obratiti pažnju jest tipični holivudski stil s plesačicama u kostimima tog vremena i likovima koji se bave sitnim prevarama u svrhu humora, no sve je prikazano u nevinom i karikiranom tonu.
Ako volite klasičnu kinematografiju i želite vidjeti kako je izgledao sam početak ere zvučnog smijeha na ekranu, ovaj naslov je nezaobilazna lektira.
Odgovori