mozaikcro

Preminuo je Mate Mišo Kovač i ta je vijest s razlogom odjeknula poput eksplozije. Kako to obično biva u medijima, odmah su se počele dijeliti teške fraze o tome kako je „zadužio Hrvatsku“, premda mi je ta riječ iskreno medijski mrska. Bio je sam vrh naše scene, čovjek kojeg su podjednako voljeli i mladi i stari. Danas ga svi u glas zovu legendom, iako je i taj izraz naporan od prekomjerne i jeftine upotrebe u javnosti. No, ako zagrebemo ispod njegove slave, vidjet ćemo da je stvar bila kompleksna.

Mit o Miši Kovaču: Od bakinih prigovora u kuhinji do nedodirljive legende

Dobro se sjećam nedjelja iz djetinjstva i radija koji bi grmio dok se pripremao obijed. Kada bi u programu želje i pozdravi zavrtjeli Mišine pjesme nekoliko puta zaredom, moja bi baka redovito prevrnula očima miješajući ručak. „Ma joj, taj Mišo, kurviš i seljak. Ok je on meni, ali previše ide na žene i provod, pravi seljak u duši. Daj ti meni Ivu Robića i fine pjesme“, znala bi reći. Na to bi moj djed skočio na zadnje noge uz povik: „Ne diraj mi Mišu!“, a baka bi mu samo odbrusila: „Seljak si ko i on, zato ti i paše.“

Baka je voljela šlager, talijanski melos i gospodske izvođače poput Robića, dok joj je Mišo bio dobar tek na svadbi, kako je sama priznala, onima nakon pola litre vina. Danas znam da baka nije bila jedina – mnogi bi se tada složili s njom. U kući smo ga od milja zvali Šomi Vačko (Šatrovački sleng).

Između sanremske elegancije i dalmatinskog šunda: Tko su bili „fini“ pjevači?

Da bismo razumjeli bakin otpor, moramo se vratiti u vrijeme kada se na jugoslavenskoj i hrvatskoj zabavnoj sceni točno znalo što je građanski šik, a što pučka zabava. Na jednom kraju spektra stajala je zagrebačka i opatijska škola festivalske glazbe. Ivo Robić, sa svojim besprijekornim frakom, baritonskim glasom i iskustvom s njemačkih ljestvica, predstavljao je pojam srednjoeuropske elegancije. Arsen Dedić pisao je intelektualnu poeziju za visokoobrazovanu publiku, Vice Vukov je fascinirao opernim rasponom i patosom, dok je rani Oliver Dragojević, pod dirigentskom palicom Zdenka Runjića, donosio sofisticirani mediteranski džez i šansonu. Zatim tu je i Drago Diklić te mnogi drugi.

Svi su oni pjevali o ljubavi na gospodski način – suzdržano, artikulirano i tehnički savršeno. Mišo Kovač, s druge strane, stigao je iz Šibenika bez velika glazbenog obrazovanja, ali s nevjerojatnim osjećajem za ono što pogađa ravno u kosti. Kada je potkraj šezdesetih obradio pjesmu „Više se nećeš vratiti“ Đorđa Novkovića, postalo je jasno da stiže novi val. Novković i Mišo stvorili su obrazac koji je spajao jednostavne, gotovo bazične melodije s tekstovima punim gorke sudbine, nevjere, tuge i provoda. Za urbanu elitu to je graničilo s novokomponiranim narodnjakom, no za široku narodnu masu to je bila čista, nepatvorena istina.

Estetika šanka i stadiona: Zašto je Mišo bio pjevač naroda, a ne elite?

Bakin prigovor da je Mišo „seljak u duši“ nije bio bez temelja ako se promatra kroz prizmu vokalne tehnike. Mišo nikada nije bio tehnički najbolji pjevač na sceni. Često je pjevao s ruba snage, polugovorio, gutao tonove ili jednostavno prepustio publici da pjeva umjesto njega dok bi on samo podigao ruku. Karakterno je bio neuglađen. No upravo u toj podignutoj ruci leži čitav fenomen. Dok su drugi izvođači tražili pljesak na otvorenoj sceni kazališta, Mišo je stvarao katarzu na stadionima i u prenatrpanim dvoranama. Njegove pjesme poput „Proplakat će zora“, „Ostala si uvijek ista“ ili „Poljubi zemlju“ nisu tražile analiziranje ni estetsku ocjenu – one su tražile da se razbije čaša ili da se zagrli prvi do sebe uz litru i vodu.

Mišo je utjelovio lik „narodnog čovjeka“ – vodio je buran život, mijenjao partnerice, otvoreno pričao o novcu, nogometu, nesrećama i obiteljskim tragedijama. Nije se skrivao iza maske nedodirljive zvijezde. Bio je autentičan u svojoj nesavršenosti. Za moju baku i njezine istomišljenike, naučene na ulašteni talijanski canzone i staloženost Ive Robića, Mišo je bio previše bučan, previše estradan i previše blizak kafanskoj atmosferi. No za mog djeda i milijune drugih, ta je sirovost bila jedino mjesto gdje su se njihove vlastite emocije mogle prepoznati bez srama.

Pošteno staviti sve na svoje mjesto: Zašto nam treba nesavršena legenda?

Danas, kada se opraštamo od njega, medijski prostor preplavljen je patetikom koja prijeti da od Miše Kovača napravi sterilni spomenik. To bi bila najveća nepravda prema njegovu liku. Mišo nije bio spomenik od mramora; bio je neukroćeni masovni fenomen s više od dvadeset milijuna prodanih ploča, čovjek koji je pobjeđivao na festivalima unatoč tome što su mu kritičari često prevrtali očima.

Ne trebam kopati po njegovu životu niti tražiti greške samo da bih bio publici – najlakše je kritizirati čovjeka kad ga više nema. Ali poštenje nalaže da ga zapamtimo upravo onakvog kakav je bio: nesavršen, ekstravagantan, mješavina vrhunske emocije i blagog kiča. Pjevač koji je na svadbi nakon pola litre vina bio najbolji na svijetu, a na stadionu nezaustavljiv. Bio je i kralj i seljak u duši, i upravo ga je ta raspetost između osporavanja fine građanske klase i obožavanja običnog puka učinila jedinstvenim i neponovljivim gigantom domaće scene.