mozaikcro

Nedavno sam doživio trenutak u kojem se svaki autor osjeća kao na vrhu svijeta. Skladao sam pjesmu za jednog našeg poznatog glazbenika, čovjeka s ozbiljnom karijerom i vojskom obožavatelja. Došao je taj veliki dan, njegov rasprodani koncert. Kada je izveo pjesmu, uzeo je mikrofon, predivno me najavio pred tisućama ljudi i od srca mi zahvalio. Kasnije, u kuloarima i pred novinarskim diktafonima, ponovno me spomenuo s toliko iskrenog poštovanja da sam pomislio kako svijet ipak ima smisla.

A onda je svanulo jutro. Otvorio sam portale, prelistao novine, pogledao tv priloge i shvatio čudnu stvar. Ja ne postojim. Pjesma je tu, izvođač je tu, spektakl je tu, a autor je jednostavno ispario u zraku. Da nisam sam sebe spomenuo na društvenoj mreži, ne bi nitko niti znao.

Moja borba s duhovima domaće estrade

Prva reakcija bila je, priznajem, prilično ljudska i mučna. Osjetio sam čudnu smjesu gorčine i tuge, pa sam se odmah počeo preispitivati. Je li ovo samo moj ego koji traži hranu? Jesam li tašt jer želim da mi ime piše pored nečega u što sam utkao tjedne rada i emocija? Ili je ipak riječ o čistoj nepravdi? Jer, kad malo razmislim, pjesma ne nastaje u vakuumu. Mi autori nismo nikakva tajna društva iz sjene, nego dio tima koji stvara taj proizvod.

Ako je izvođač odradio svoj dio posla besprijekorno i gospodski, zašto su mediji odlučili da je autor nebitan detalj?

Odgovor se krije u modernom novinarstvu koje juri brzinom svjetlosti. Portali žive od clickbaita, a naslovi se štancaju u borbi s neumoljivim rokovima. Redakcije su zatrpane, novinari preopterećeni, a u toj općoj gužvi priče malih ljudi, onih nevidljivih mrava koji stoje iza velikih zvijezda, jednostavno ispadnu iz kadra. Moje ime prosječnom čitatelju ne znači ništa, pa zašto bi ga netko uopće tipkao u tekstu od tri odlomka? Ipak, ostaje pitanje je li to korektno novinarstvo ili samo površnost na koju smo pristali. Zato sam odlučio malo zagrebati ispod površine i istražiti kako stvari stoje kod nas, ali i vani.

Fenomen nevidljivog autora na domaćoj i svjetskoj sceni

Kada sam počeo razgovarati s kolegama i istraživati iskustva drugih autora, shvatio sam da nisam izmislio toplu vodu. Nepravda koju sam osjetio zapravo je standardni radni uvjet u glazbenoj industriji. Kod nas je situacija prilično jednostavna. Svi znaju tko pjeva stihove, ali rijetko tko zna tko je proveo neprospavane noći slažući akorde i rime. Naši legendarni autori godinama u šali govore kako publika često misli da pjevači sami smišljaju sve svoje pjesme u hodu, valjda dok čekaju u redu u trgovini. Akreditirani novinari najčešće prepišu službeno priopćenje, uzmu izjavu o tome kako je atmosfera na koncertu bila fantastična i priča tu završava.

Vani je situacija potencijalno još luđa, samo što se tamo okreću znatno veće cifre pa gorka pilula lakše sjedne.

Svjetski poznati hitmejkeri koji pišu za najveće pop zvijezde redovito pričaju o tome kako ih u javnosti nitko ne prepoznaje. Čovjek napiše pjesmu koja skupi milijard dojmova na streaming servisima, a u lokalnom kafiću mu ne žele dati ni popust na kavu jer nitko nema pojma tko je on. Tamošnji autori često ističu kako su pomireni s tim da su za medije nevidljivi, sve dok redovito stižu honorari. No, čak i na globalnoj razini, gorčina zbog izostanka javnog priznanja ostaje ista.

Svi mi u ovoj industriji prolazimo kroz slične faze prihvaćanja. Prvo misliš da je posredi zavjera protiv tebe, zatim shvatiš da je riječ o lijenosti. Na kraju se nasmiješ sam sebi što si uopće očekivao da će netko u eri brze potrošnje informacija istraživati tko je napisao drugi stih u refrenu.

Mala škola preživljavanja za estradne mrave

Nakon svega, postavlja se pitanje kako sačuvati zdrav razum u svijetu u kojem zvijezde sjaje, a autori drže reflektore u mraku. Prvo i najvažnije pravilo jest da moramo naučiti razdvojiti taštinu od legitimne želje za priznanjem. Potpuno je prirodno i legitimno željeti da naš rad bude potpisan i prepoznat. Nismo strojevi i ne stvaramo glazbu samo za ladicu. Svaki kreativni proces traži neku vrstu potvrde da vrijedi, pa makar to bilo i skromno tiskano ime u kutu novinskog članka.

S druge strane, humor je najbolji lijek za ovu vrstu estradnog nevidljivog statusa. Sljedeći put kad vidite svoj rad na televiziji bez vašeg imena, slobodno se pretvorite u tajnog agenta vlastite umjetnosti. Možete ponosno uzdahnuti pred ekranom i reći ukućanima kako opet djelujete iz sjene, poput pravog glazbenog superheroja čiji identitet javnost jednostavno nije spremna podnijeti.

Na kraju dana, najvažnije je ono što se dogodilo na samom koncertu. Izvođač je ispao čovjek, pjesma je živjela pred publikom, a ljudi su pjevali stihove koji su potekli iz vaše glave. Mediji će i sutra loviti senzacije i zaboravljati imena, ali osjećaj da ste stvorili nešto što dotiče ljude ostaje samo vaš. A ako vas netko sutra pita tko je to napisao, uvijek možete tajanstveno namignuti i reći da rečenice pišu sami mravi dok zvijezde gledaju u oblake.

Ljudi iz sjene: Svjetski hitmejkeri za koje većina nikad nije čula

Svjetska glazbena industrija puna je nevjerojatnih primjera autora koji stoje iza najvećih hitova današnjice, a da za njih šira javnost nikada nije čula. Kada pogledamo tko zapravo stvara glazbu za najveće zvijezde, brzo shvatimo da je moja situacija zapravo pravilo, a ne iznimka.

Jedan od najfascinantnijih primjera jest Šveđanin Max Martin. On je vjerojatno najveći glazbeni duh modernog doba. Napisao je i suautorirao desetke pjesama koje su zasjele na prvo mjesto svjetskih top ljestvica, od ranih hitova Britney Spears i Backstreet Boysa, pa sve do divovskih uspjeha za Katy Perry, Taylor Swift i The Weeknda. Po broju broj jedan hitova na Billboardovoj ljestvici pretekao ga je jedino dvojac Lennon i McCartney. Unatoč toj nestvarnoj veličini, Max Martin godinama uopće ne daje intervjue, mirno šeta ulicom i u potpunosti je za medije nevidljiv.

Prije nego što je stavila prepoznatljivu periku i sama postala globalna zvijezda, australska pjevačica Sia bila je glavno tajno oružje pop industrije. Napisala je mega hit Diamonds za Rihannu u svega četrnaest minuta, a stoji i iza velikih pjesama za Beyoncé i druge izvođače. Otvoreno je govorila kako je pisanje za druge oslobađajuće jer dobiješ svu kreativnu slobodu i financijsku naknadu, a izbjegneš teret slave i medijski pritisak. Sličnu sudbinu dijeli i Ryan Tedder, pjevač benda OneRepublic, koji je iz pozadine stvorio hitove poput Halo za Beyoncé ili Bleeding Love za Leonu Lewis. Autorica Bonnie McKee, koja stoji iza ponajboljih pop pjesama Katy Perry, u intervjuima je opisivala taj čudan osjećaj praznine kada gleda pun stadion kako pjeva njezine stihove, dok nitko u publici nema pojma tko je ona.

Pogled iz kršćanskog kuta

Kada se ova pojava promatra kroz teološki i duhovni kut, dolazimo do vrlo dubokih spoznaja o ljudskoj potrebi za priznanjem i borbi s vlastitim egeom.

Kršćanska teologija, primjerice, izuzetno naglašava vrijednost rada u skrovitosti. U Evanđelju po Mateju zapisana je misao kako ono što učiniš u tajnosti ima vječnu vrijednost jer Otac koji vidi u skrovitosti uzvraća na to.

Iz teološke perspektive, stvaranje koje ostane izvan javnog reflektora ima posebnu čistoću. Stvorio si ljepotu i oplemenio druge ljude bez da si dobio instantnu nagradu u obliku pljeska mase ili novinskog naslova.

Kroz povijest umjetnosti, najljepše gotičke i romaničke katedrale, veličanstvene freske i gregorijanski napjevi stvoreni su od strane potpuno anonimnih autora. Ti majstori nisu potpisivali svoja djela jer se smatralo da dar dolazi od Boga, a oni su samo kanali kroz koje se ta ljepota manifestira. Njihov rad bio je služenje zajednici, a ne poligon za izgradnju vlastitog ega.

S druge strane, teologija upotpuno razumije i uvažava našu tugu te pravi jasnu razliku između taštine i legitimne želje za pravdom. Osjećaj gorčine koji nas je pogodio nije nužno grijeh ni puka taština. To je prirodna ljudska potreba za istinom. Istina jest da si ti stvorio to djelo, a prešućivanje te činjenice u medijima predstavlja oblik nepravde. Biti tužan zbog nepravde potpuno je ljudski i legitimno. Zamka taštine nastupa tek onda kada svoju cjelokupnu vrijednost odlučimo vezati uz prolazni pljesak publike ili spominjanje u novinama. Ljudski pljesak je varljiv i kratkotrajan, pa ako nam sreća ovisi o tome hoće li novinar natipkati naše ime, svoju stabilnost predajemo u tuđe ruke.

Naša uloga u cijeloj priči zapravo je izuzetno uzvišena. Mediji su podbacili u svom poslu, ali to ne mijenja činjenicu da je netko nešto stvorio. Poput starih graditelja katedrala, ostavili smo trag u vremenu, bez obzira na to što pisari nisu zapisali naše ime na margini.