Godina je 1929., Hollywood se još uvijek privikava na činjenicu da filmovi više ne šute, a na veliko platno stiže naslov koji će udariti temelje kasnijem film noiru. Riječ je o krimi drami Thunderbolt, filmu u kojem se miješaju sirova atmosfera podzemlja, melodrama i iznenađujuća doza ljudskosti, a u domaćim je krugovima često spominjan i s malim pravopisnim dodatkom na kraju kao Thunderbolts.
Kako je rani zvučni gangster Thunderbolt iz 1929. promijenio filmsku povijest
Priča prati Jima Langa, zloglasnog njujorškog kriminalca poznatijeg pod nadimkom Thunderbolt, kojeg glumi markantni George Bancroft. Njegova djevojka Mary, zvana Ritzie, koju tumači buduća zvijezda King Konga Fay Wray, odlučuje okrenuti novu stranicu i pobjeći iz opasnog svijeta zločina. Utočište i novu ljubav pronalazi uz poštenog mladića Boba Morana, kojeg igra Richard Arlen, a stanuje kod njegove majke. Ljubomorni i povrijeđeni Thunderbolt ne miri se s tim pa smišlja pakleni plan kako bi mladom suparniku smjestio pljačku banke i ubojstvo. Sudbina se, međutim, okrutno poigrava obojicom. Thunderbolt ubrzo biva uhićen i osuđen na smrt, a u susjednu ćeliju u odjelu za osuđenike na smrt stiže upravo nevini Bob. Dok odbrojavaju posljednje dane iza rešetaka, Lang kuje plan kako ubiti mladića prije vlastitog pogubljenja, no kako se bliži kraj i nakon što Ritzie posjeti zatvor, u okorjelom se gangsteru budi neočekivana savjest. Više na Wikipedia.
Redateljsku palicu držao je legendarni Josef von Sternberg, majstor svjetla, sjene i atmosfere koji će samo godinu dana kasnije u Njemačkoj otkriti Marlene Dietrich i snimiti kultnog Plavog anđela. Uz glavnu glumačku trojku, u filmu zapažene uloge ostvaruju i Tully Marshall kao upravitelj zatvora te Eugénie Besserer kao Bobova majka, dok su scenarij potpisala braća Jules i Charles Furthman uz dijaloge slavnog Hermana J. Mankiewicza.
Ono po čemu je ovaj film uistinu poseban jest činjenica da je to bio prvi zvučni film Josefa von Sternberga. Dok su se drugi redatelji krajem dvadesetih još uvijek mučili sa statičnim mikrofonima i krutim dijalozima, von Sternberg je zvuku pristupio kao umjetničkom alatu za stvaranje napetosti. Umjesto da glazba samo prati sliku, on je zvukove noćnog kluba, prigušene pucnjeve, korake u zatvorskim hodnicima i klavir zatvorenika pretvorio u samostalne likove koji grade tjeskobnu atmosferu. Upravo ta izražajna igra sjena i zvuka čini ga jednim od najranijih preteča film noira.
Kritika je u vrijeme izlaska bila podijeljena, ponajviše zbog neobičnog spoja teške zatvorske drame i gotovo apsurdnih glazbenih trenutaka u noćnom klubu, pa je tako kritičar New York Timesa zapisao kako priča djeluje poput mjuzikla koji se pretvara da je drama. S druge strane, europski filmaši bili su oduševljeni hrabrim eksperimentiranjem sa zvukom, a suvremena kritika danas u njemu prepoznaje stilski biser rane zvučne ere. Današnja publika ga gleda ponajprije kao fascinantan povijesni dokument i uvod u zlatno doba gangsterskih filmova, iako mlađim gledateljima tempo zna biti sporiji.
Što se nagrada tiče, film je ostavio važan trag na samim počecima Oscara. George Bancroft je za ulogu Thunderbolta zaradio nominaciju za najboljeg glavnog glumca na drugoj dodjeli nagrade Akademije, što je bila jedina oscarovska nominacija u njegovoj karijeri.
Iza kulisa krije se nekoliko zanimljivih priča. Kako sva kina 1929. godine još nisu bila opremljena zvučnom tehnikom, studio Paramount je paralelno snimio i nijemu verziju filma. Sam redatelj desetljećima je kasnije tvrdio kako mu je upravo ta nijema verzija bila draža jer je smatrao da su dijalozi ponekad suvišni u odnosu na snagu same slike. Također, zanimljivo je da je Bancroft u ovom filmu bio prilično dobroćudan i emotivan gangster, no već nakon velike ekonomske krize iste jeseni, publika je okrenula leđa takvim likovima i zatražila mnogo brutalnije antiheroje poput onih koje su ubrzo utjelovili James Cagney i Edward G. Robinson.
Glavna snaga filma leži u vrhunskoj fotografiji Henryja W. Gerrarda, odličnoj glumi i pionirskoj upotrebi zvuka koja i danas djeluje svježe. Lošija strana je pomalo naivna i melodramatična završnica koja povremeno gubi na uvjerljivosti, kao i tehnička ograničenja ranog snimanja zvuka zbog kojih se u pozadini čuje karakteristično šuštanje vrpce.
Za tradicionalnu i kršćansku publiku ovaj naslov predstavlja vrlo zanimljivo i u konačnici pozitivno iskustvo, pogotovo zato što je snimljen prije nego što je Hollywood postao ciničan. Iako se radnja vrti oko kriminala, pljačke i osvete, središnja tema filma zapravo je pokajanje, milosrđe i unutarnje obraćenje okorjelog grešnika koji u posljednjem trenutku bira oprost umjesto mržnje. U filmu je prisutan i lik zatvorskog kapelana, a sam kraj nosi snažnu poruku iskupljenja i prijateljstva. Pripaziti treba tek na činjenicu da film prikazuje noćni život s kraja dvadesetih godina, elemente podzemlja, pucnjavu i tematiku smrtne kazne, no sve je prikazano s mjerom i dostojanstvom svoga vremena, bez vulgarnosti ili eksplicitnog nasilja kakvo je postalo uobičajeno u kasnijim desetljećima.
Odgovori