Kada ti netko kaže da ne zna ili ne želi kuhati, otprilike u tom trenutku izgovara rečenicu ravnu onoj da ne zna disati. Slušam to već godinama od oba spola, i svaki put me uhvati blagi živčani tik. Ljudi se danas ponašaju kao da je vlastoručno pripremljeni obrok neka teška kazna iz srednjeg vijeka, nizak društveni standard ili čin duboke poniženosti ispod časti. Kao da je pripremiti nešto za jesti sebi, a kamoli nekome do koga ti je navodno stalo, rezervirano isključivo za galeriju robovlasničkog sustava.
Ne radim palačinke jer nemam brašna kod kuće !
Čuj ti sad to ! Nedavno sam čuo takvu rečenicu od majke dvoje djece kada su je vlastita djeca zamolila da napravi palačinke kao što jedu kod bake. Stvarno recept kao da slažeš GT motor brzog auta od nule. Ali stigla je to snimiti, montirati i prokomenitrati na Tik Toku kao šaljivi moment jedne skladne obitelji. Bravo za mamu ! Više ti je Tik Tok montaža uzela vremena nego što bi djecu usrećila u 10 minuta.
Pa čovječe, izjaviš ljubav punog srca da voliš nekoga najviše na svijetu, da bi sve napravio za njega , a onda te voljeno biće zamoli da ako nije problem nešto složiš za jesti. I što dobiješ kao odgovor na tu epsku romansu? Idi si skuhaj hrenovke ili daj da nešto naručimo. Kakva crna ljubav ako nisi u stanju okrenuti dva jaja na oko bez da od toga radiš dramu kao da deaktiviraš nuklearnu bombu? Gdje se izgubila ona rečenica da bi sve učinio/učinila za tebe?
“Sve drugo može ali dva jaja ti ne bum spekla. Peci si sam. Imaš dve ruke i dve noge“. Tako nekako bi zvučao odgovor u toj silnoj ljubavi bez djela. “Lako prdit iz tih čvaljavih usta u prazno, k’o iz guzice u smrdljivi kauč koji si usro od tog prđenja. Svaki seronja se jedino zna dobro usrat u tvoj i svoj život. I sad je to kao ljubav a ono- govno. Smrdi“- znala je reći moja mater.
Nije kuhanje nikakvo silovanje ni psihičko zlostavljanje, nego najosnovniji čin ljubavi prema vlastitom tijelu i prema drugima. Trpati u sebe ono industrijsko smeće iz dostavnih kutija za mene je izravan atentat na vlastiti organizam. Može se kleti tko god hoće da u restoranima kuhaju na svježim namirnicama, ali ja te svježine u dostavi još vidio nisam. Mogu povremeno pojesti nešto vani preko volje, ali hvala lijepa, najmirniji sam kad si zakuham sam. Ghee maslac, malo dobrog maslinovog ulja za početak, bezglutenska tjestenina, brdo šarenog povrća, topla variva i meso ako baš moram pojesti iz kakvog provjerenog OPG-a. Riba uglavnom. Kakva je to uopće drama zakuhati lonac vode, ubaciti tjesteninu i za to vrijeme složiti brzi umak od češnjaka, maslinovog ulja, pelata i komadića tune? Ljudi bez problema rastavljaju GT motor na skupom njemačkom autu, a kuhanje blitve vide kao nepremostivu tlaku. Oprati stručak zeleniša, ubaciti ga na tri minute u vrelu vodu i skuhati komad mesa u vodi ako baš nisi od volje uz jedan narezani krastavac traje kraće nego skrolovanje po TikToku.
I onda dignu nos i ponosno obznane: ja ne kuham. Odakle ti uopće ideja da to izgovoriš? Pa to je kao da kažeš da ne dišeš parnim danima. Da sam teško milijunaš, skuhao bih si ručak barem četiri puta tjedno, jer gušt je u tome prvenstveno kao čin ljubavi i poštovanja kako prema drugima, tako i prema sebi. Gledam na to kao na težak mentalni problem i dijagnozu suvremenog društva. Kakav to misliš biti supružnik, majka ili otac ako u miru i bez ikakve drame nisi u stanju za dvadeset minuta složiti ručak? Pa nisu to više vremena starinskih teških gulaša koji se kuhaju pet sati i graha koji se natapa preko noći. Možeš ga danas i gotovog kupiti u konzervi pa isprati. Ne razumijem.
Patologija mikrovalne i kult kolektivne nesposobnosti
Danas živimo u eri gdje se osnovna životna vještina proglasila kulinarskim tlačenjem. Nekada je čovječanstvo izumljivalo kotač, vatru i pismo kako bi preživjelo, a danas prosječan urbani pojedinac doživi blagi napadaj panike ako se od njega traži da nareže kapulu bez prethodnog tutorijala na YouTubeu. Famozna fraza “ja ti baš ne znam kuhati” u 21. stoljeću više se ne izgovara sa sramom, nego s nekom bizarnom elitističkom ponosom, kao da osoba upravo objavljuje da je iznad fizikalnih zakona hranjenja.
Vrhunski chefovi, poput Gordon Ramsaya, godinama javno čupaju kosu zbog ove sveopće epidemije kulinarske lijenosti. Ramsay često bez dlake na jeziku napominje kako su ljudi postali sužnji mikrovalnih pećnica i gotovih umaka, pretvarajući vlastite kuhinje u sterilne skladišne prostore za dostavne kutije. Gordon to bez ikakvog uljepšavanja naziva čista lijenost i nepoštovanje prema vlastitom zdravlju. Kada proslavljeni kuhari otvoreno kažu da je kuhati kod kuće najjednostavniji i najzdraviji čin koji čovjek može napraviti za sebe, nevjerojatno je kako se šira javnost i dalje drži štednjaka s jednakom distancom i strahom kao da je u pitanju nuklearni reaktor u Černobilu.
Gledajući psihološki profil ovog fenomena, psiholozi koji proučavaju moderne oblike ponašanja ističu da izbjegavanje štednjaka često nije stvar pomanjkanja vremena, nego teškog oblika delegiranja vlastite životne odgovornosti. Odbijanje pripreme obroka zapravo je duboka potreba za instant-gratifikacijom. Živimo u svijetu u kojem sve moramo dobiti na jedan klik. Želimo ljubav na klik, vožnju na klik, pa tako i hranu na klik. Problem nastaje onog trenutka kada taj klik zamijeni osnovni osjećaj samostalnosti. Kada odrasla osoba izjavi da joj se ne da oprati blitva ili baciti komad ribe na tavu, to nije nedostatak vremena, nego sublimirani oblik infantilnosti. U njemu se očekuje da te netko drugi – u ovom slučaju lokalni fast food ili dostavljač na biciklu – stalno drži na životu.
Sociologija praznog tanjura i teologija naručene dostave
Sociološki promatrano, dogodio se opasan civilizacijski zaokret. Kuhinja je kroz čitavu ljudsku povijest bila doslovno i simboličko ognjište doma, mjesto gdje se stvarala zajednica, vodili najvažniji razgovori i dijelila energija. Danas je kuhinja u modernim stanovima svedena na estetski rekvizit. Ljudi troše desetke tisuća eura na mramorne radne ploče, ugradbene pećnice s Wi-Fi modulom i dizajnerske nape, samo da bi na tu istu mramornu ploču odložili masni papir iz kojeg jedu hladne pržene krumpiriće. Kuhinja je postala izložbeni prostor, showroom za posjetitelje, dok se stvarni život odvija uz šuškanje dostavnih vrećica.
Iz teološke i metafizičke perspektive, stvari postaju još brutalnije. Ako prihvatimo postavku da je ljudsko tijelo stvoreno kao hram i da nam je dana priroda bogata plodovima, organskim povrćem, čistim uljima i morskim bogatstvima, onda je svjesno trpanje industrijski prerađenog smeća u sebe ništa drugo nego tihi oblik skvrnjenja tog istog hrama. Hraniti sebe i svoje bližnje od pamtivijeka je bio sveti čin ljubavi, služenja i davanja.
Kada nekome kažeš da ga voliš, a nisi u stanju izdvojiti petnaest minuta da mu u miru, vlastitim rukama i s pažnjom narežeš malo svježeg krastavca, skupa s malo maslinovog ulja i pečenim jajima, ta tvoja ljubav ostaje samo na razini prazne fraze. Ljubav se ne mjeri riječima dok skrolaš po aplikacijama za dostavu, nego djelima, a ima li išta konkretnije i iskrenije od toplog, zdravog tanjura obroka pripremljenog s namjerom? Pripremiti hranu za nekoga znači odvojiti komad svog vremena i pažnje za njegovu dobrobit. Kada to zamijeniš rečenicom “imaš hrenovke u frižideru“, zapravo poručuješ da ti se ne da uložiti ni mrvica truda u tuđi opstanak.
Ghee maslac protiv civilizacijskog sumraka
Kulinarski svijet se s razlogom smije današnjim generacijama koje padaju u nesvijest pred običnim zakuhavanjem vode za tjesteninu. Nije kuhanje nikakav spektakl iz emisija s tri Michelinove zvjezdice gdje se traži pjena od divljeg hrena i redukcija od plemenitog plijesni. Kuhanje je u svojoj osnovi nevjerojatno elementarno: vatra, lonac, maslac ili maslinovo ulje, češnjak, pelati i komad svježe ribe ili povrća.
Fascinantno je promatrati kako isti oni ljudi koji vikendima ponosno pričaju o obiteljskom životu, poslovnim uspjesima, influnseri posebno, odjednom dobiju napadaj nesposobnosti kada treba oprati stručak blitve i potopiti ga u kipuću vodu na tri minute. To nije tehnički problem, to je ozbiljan poremećaj prioriteta. Zaboravili smo osnovni osjećaj zadovoljstva koji dolazi iz činjenice da si sam stvorio nešto što te hrani i održava na životu.
Treba iz ove priče izuzeti robijanje u kuhinji gdje se ostatak ekipe oslanja samo na jednu osobu. To je druga krajnost i tema za sebe.
Na kraju dana, pitanje kuhanja uopće nije pitanje kulinarstva, nego pitanje čiste ljudskosti, zdravog razuma i osnovne kulture prema samome sebi. Možeš imati milijune na računu i najskuplji auto u garaži, ali ako se tvoja prehrana svodi na ovisnost o tuđim kuhinjama i plastičnim posudama s nepoznatim sastojcima, živiš u teškoj iluziji komfora. Skuhati si ručak četiri puta tjedno nije nikakva tlaka ni gubljenje vremena, nego najprirodnija stvar na svijetu. Sve izvan toga samo je jeftino traženje izgovora i bježanje od vlastitog štednjaka – i od samoga sebe.
Odgovori