Zašto bi dva dana slavlja bila dvostruki dobitak za sve
U vremenu kada nam često nedostaje zajedničkih trenutaka ponosa, ovogodišnja proslava Dana državnosti pokazala je svu raskoš naše povijesti, vojne spremnosti i kulture kroz program koji je doslovno preplavio Zagreb. No, dok su tisuće građana s oduševljenjem pratile svaku sekundu ovog spektakla, ostao je dojam da je u moru sjajnih događanja – od gornjogradskih misa i povijesnih postrojbi do letačkog showa na Jarunu i svečanih koncerata – jedino nedostajalo vremena da se u svemu uživa bez žurbe.
Hrvatska je jučer prodisala punim plućima, a Zagreb je pulsirao energijom kakvu dugo nismo vidjeli. Spoj Dana državnosti i velike obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske donio nam je program toliko bogat, raskošan i ponosan da je bilo gotovo nemoguće ostati ravnodušan. Od svečanih koračnica na Trgu bana Jelačića, preko impresivnih letačkih akrobacija iznad Jaruna, pa sve do vrhunskih kulturnih poslastica u Lisinskom i Hrvatskom narodnom kazalištu, grad je prštao od sadržaja. Ipak, dok se sliježu dojmovi ovog prekrasnog dana, među građanima i sudionicima tinja ista misao – šteta je što je sve to moralo stati u samo dvadeset i četiri sata.
Bila je to, u najpozitivnijem smislu, prava utrka s vremenom. Dok su jedni žurili s mise na Medvegradu kako bi ulovili smjenu straže na Gornjem gradu, drugi su već hvatali pozicije na Jarunu, istovremeno pogledavajući na sat kako ne bi propustili svečane koncerte u dvorani Vatroslava Lisinskog ili HNK. Mnogi su se sugrađani nakon svega šalili, ali i pomalo žalili, da su proslavu proveli doslovno trčeći s jedne lokacije na drugu. Kada imate tako kvalitetan program, prirodno je da želite doživjeti svaki njegov dio, no jučerašnji tempo bio je izazov čak i za one najizdržljivije.
Posebno emotivan, ali i logistički zahtjevan dio ove priče bile su brojne udruge, od braniteljskih do kulturnih i povijesnih postrojbi, koje su mjesecima s ponosom pripremale svoje nastupe. Zbog zgusnutog rasporeda i preklapanja satnica, članovi tih udruga morali su se doslovno dijeliti u skupine kako bi pokrili sve lokacije. Umjesto da u potpunosti uživaju u plodovima svog truda i zajednički poprate cijelu manifestaciju, bili su rastrgani između različitih obveza. A prave potrebe za takvim pritiskom zapravo nije bilo.
Ovo razmišljanje ne dolazi iz pozicije kritike, već upravo suprotno – kao dobronamjeran i topao poticaj za budućnost. Presretni smo i ponosni što imamo tako bogat program, što naša vojska i kulturna društva imaju što pokazati i što narod to želi vidjeti. Upravo zato, širenje proslave na dva dana nametnulo se kao logičan i spasonosan korak. Zamislite vikend u kojem bi subota bila posvećena svečanim protokolima, povijesnim postrojbama, misama i elitnim kulturnim događajima u dvoranama, dok bi nedjelja ostala rezervirana za obiteljski dan na Jarunu, letački spektakl, vojne poligone i opušteno druženje uz tradicionalni vojnički grah.
Takvim rasterećenjem rasporeda svi bi bili na dobitku. Građani bi bez stresa i žurbe mogli posjetiti svaku točku programa, udruge bi s punom pažnjom i u kompletnom sastavu odradile svoje prezentacije, a sam grad bi živio u slavljeničkom tonu cijeli vikend. Dan državnosti zaslužuje da u njemu uživamo polako, dostojanstveno i s guštom, upijajući svaki ponosni trenutak, umjesto da hvatamo dah između dvije lokacije. Bogatstvo koje imamo je golemo, samo mu trebamo dati malo više vremena i prostora da zasja u punom sjaju.
Odgovori