Kako pomiriti pravila i milosrđe u kršćanskim zajednicama?
Prije nekoliko dana završilo je jedno ljetno druženje vjernika koje je trebalo biti prostor zajedništva, odmora i radosti. Umjesto toga, pretvorilo se u poligon za propitivanje granica unutar naših kršćanskih krugova.
Dok su organizatori pokušavali stvoriti opuštenu atmosferu u kojoj se i oni s ruba vjere osjećaju dobrodošlo, dio sudionika pao je u zamku brzog sablažnjavanja nad svjetovnom glazbom i opuštenijim ljetnim ponašanjem. S druge strane, u želji za opuštenošću, lako se mogla previdjeti potreba za čuvanjem svetog prostora i osjećaja za bližnjega.
Ova situacija s terena zapravo je slika puno dubljeg problema koji danas potresa našu Crkvu: kako izbalansirati autentičnu slobodu i vjernost kršćanskom identitetu, a da pritom ne upadnemo niti u rigidnost niti u potpunu površnost?
Gledajući ljude koji uđu u sukob na takvim susretima, teško je ne prisjetiti se jedne ključne Pavlove rečenice. Apostol naroda u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima jasno piše kako je svima bio sve da pošto-poto neke spasi. Židovima Židov, onima pod Zakonom kao pod Zakonom, a slabima slab. Pavao nije bio kameleon bez kičme koji se odriče svojih uvjerenja, nego genijalan evangelizator koji je razumio psihologiju čovjeka.
Znao je da ne možeš nekome navijestiti živoga Boga ako ga u startu popljuješ zbog njegovih navika.
No, isti taj Pavao u istoj poslanici opominje i one slobodne kako im je sve dopušteno, ali sve ne koristi.
Pravi kršćanski izlazak na margine, na koji nas neumorno poziva Papa Franjo, nikada nije poziv na jeftini kompromis sa svijetom, nego poziv na ljubav koja traži i poštuje drugoga.
Dvije zamke na istom prostoru: Između lažne sigurnosti i jeftine milosti
Proučavajući ponašanje obiju strana na takvim ljetovanjima i formatima druženja, vidljivo je da se zapravo radi o dvije različite duhovne potrebe koje su se krivo izrazile. S jedne strane imamo skupinu koja u strogom obdržavanju forme traži svoju sigurnost.
Papa Franjo u svojoj pobudnici Evangelii gaudium vrlo oštro progovara o onome što naziva ostentativni neopelagijanizam. To je mentalni sklop u kojem se vjernici uzdaju isključivo u vlastite snage i stroga pravila, zatvarajući se u elite i glumeći duhovnu superiornost. S psihološkog stajališta, ta potreba za hitnim osuđivanjem okoline često je obrambeni mehanizam. Kako naglašava psihoterapeut dr. p. Mijo Nikić, iza pretjerane rigidnosti nerijetko se kriju duboki potisnuti strahovi. Ako ja osudim tvoju glazbu ili opuštenost, podsvijesno potvrđujem sebi da sam bolji i sigurniji pred Bogom.
Međutim, pravda zahtijeva da pogledamo i drugu stranu medalje. Druga skupina vjernika, u svojoj želji za širinom i otvorenošću, riskira pasti u zamku onoga što je veliki teolog Dietrich Bonhoeffer nazvao jeftina milost.
To je opravdanje grijeha, vjera bez križa i kršćanstvo bez napora. Kada izlazak na periferiju postane toliko nonšalantan da se kršćanski identitet potpuno stopi sa svjetovnim duhom, gubi se snaga svjedočanstva.
Ako se zajedničko kršćansko vrijeme ni po čemu, pa ni po razini zabave, tekstovima pjesama ili stilu odijevanja na odmoru, ne razlikuje od bilo kojeg drugog komercijalnog okupljanja, gubi se razlog zašto smo uopće pod tom zastavom krenuli zajedno.
Sociološki gledano, ako ukinemo svaku granicu, više nemamo što ponuditi onome tko s ruba gleda prema nama tražeći nešto drugačije od onoga što mu svijet svakodnevno nudi.
Isus je u Evanđelju po Mateju postavio pitanje koje pogađa obje krajnosti, pitajući kakvu plaću imamo ako ljubimo samo one koji nas ljube. To pitanje vrijedi za rigidne koji se druže samo sa svojima, ali vrijedi i za one opuštene ako njihova opuštenost služi samo podilaženju masi, a ne istinskom susretu.
Isus je sjedio za stolom s carinicima i grešnicima, što je sablažnjavalo farizeje, ali se tim ljudima nakon susreta s Njim život radikalno mijenjao. Isus nije postao grešnik da bi pridobio grešnike; On je u njihovu stvarnost unio puninu istine i ljubavi.
Gdje je pravedna granica i kako pomiriti braću?
Veliki teolog Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svojim je djelima često naglašavao da kršćanski identitet ne smije biti agresivan i moralizatorski, ali mora biti prepoznatljiv. Granica između autentičnog svjedočanstva i nonšalantnosti ne povlači se vanjskom batinom zabrana, nego zrelom kršćanskom odgovornošću i obzirnošću prema savjesti onog drugoga.
Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima daje nam savršen ključ za rješenje ove napetosti kada kaže da prigrlimo onoga tko je slab u vjeri, ali ne zato da biste se prepirali o mišljenjima. Pavao nas poziva da jedni druge više ne osuđujemo, nego da radije pazimo da ne postavljate bratu kamen spoticanja.
Oni koji sebe smatraju dubljima u vjeri moraju shvatiti da je njima dano više, a od onoga komu je više dano, tražit će se više strpljenja i milosrđa. Njihova uloga nije da budu policajci tuđeg ponašanja u opuštenim ljetnim trenucima, nego privlačni svjedoci radosti.
Ako je nečija svetost toliko krhka da je može ugroziti malo ležerniji ambijent, problem je u dubini njegova vlastitog korijenja. Istovremeno, oni koji teže nonšalanciji moraju osvijestiti da njihova sloboda ne smije ranjavati tuđu savjest niti banalizirati vjeru.
Namjerno provociranje granica pod krinkom otvorenosti nije evangelizacija, nego nedostatak poštovanja.
Kršćanin na zabavi unosi radost koja ne ostavlja gorak okus u ustima i pazi da njegovo ponašanje ne bude zapreka nečijoj pobožnosti.
Sveti Toma Akvinski u svojoj Sumi teologije objašnjava da se svaka opomena i svako usklađivanje zajedničkog života mora činiti isključivo iz ljubavi, s ciljem izgradnje zajedništva, a ne dokazivanja tko je u pravu.
Konkretan put do rješenja i uloga voditelja
Da ovakve situacije na terenu ne bi prerasle u trajnu zlu krv i podjele na tabore, ključno je definirati jasan protokol reagiranja i preuzimanja odgovornosti. U trenutku kada na nekom kršćanskom projektu, putovanju ili duhovno-društvenoj obnovi dođe do otvorenog ili pritajenog sukoba, prva i najvažnija odgovornost leži na voditelju projekta, svećeniku ili duhovniku koji prati grupu.
Duhovni autoritet ne smije zauzeti stranu niti se pasivno povući, nego mora preuzeti ulogu medijatora koji okuplja obje struje izvan vidokruga javnosti, spuštajući tenzije i vraćajući fokus na zajednički nazivnik, a to je Krist.
Rješenje se postiže kroz tri konkretna koraka koja se moraju proveti na licu mjesta. Prvi korak je uvođenje jasnih pravila igre prije samog početka svakog projekta.
Voditelji i svećenici trebaju unaprijed i transparentno komunicirati karakter događaja, naglašavajući da se radi o prostoru evangelizacije gdje će biti ljudi na različitim razinama duhovnog rasta, što od naprednijih zahtijeva visoku razinu tolerancije, a od opuštenijih elementarnu kršćansku pristojnost. Ako pravila i kontekst nisu definirani prije polaska, sukob je gotovo neizbježan jer svatko dolazi sa svojim nesvjesnim očekivanjima.
Drugi korak odnosi se na samu reakciju tijekom krize, gdje duhovnik treba reagirati blagim, ali čvrstim osobnim razgovorom sa svakom skupinom zasebno.
Strožim vjernicima koji izražavaju glasno negodovanje svećenik treba osvijestiti da njihovo sablažnjavanje zatvara vrata Crkve onima koje Isus traži na marginama, pretvarajući ih u moderne pismoznance koji tjeraju ljude od sakramenata. Istovremeno, preslobodnoj skupini vjernika voditelj treba skrenuti pozornost na činjenicu da kršćanska sloboda uvijek prestaje tamo gdje počinje ranjavanje savjesti slabijeg brata.
Ako svjetovna glazba ili ponašanje postanu dominantni i agresivni, to više nije izlazak na margine, nego kapitulacija pred mentalitetom svijeta. Rješenje je u kompromisu unutar dnevnog rasporeda, gdje se točno zna kada je vrijeme za duboku sabranost i molitvu, a kada za zdravu, ljudsku zabavu.
Konačni zaključak ovog svakodnevnog kršćanskog ogledala jest da Crkva raste privlačnošću, a ne nametanjem ili potpunim stapanjem s okolinom.
Pravda i istina nisu u radikalnim krajnostima, nego u sposobnosti da u istoj zajednici očuvamo i svetost duha i širinu srca. Kada se idući put nađemo u zajedničkom prostoru, neka oni stroži donesu stabilnost i dubinu molitve, a oni opušteniji širinu i radost susreta.
Tek tada, koračajući zajedno s različitim darovima ali istim Duhom, nećemo zatvarati vrata onima na rubu, nego ćemo im pokazati Crkvu koja zna i slaviti i moliti, držeći smjer čvrsto usmjeren prema Kristu koji jedini poznaje dubinu svakog ljudskog srca.
Odgovori