Likovi u potrazi za smislom pred električnom stolicom: Što „The Last Mile” (1932) doista nudi gledatelju?
Kada se danas, s distance od gotovo stoljeća, pogleda film „The Last Mile” iz 1932. godine, potrebno je skinuti ružičaste naočale. Ovo nije nikakav deklarirani, namjenski religijski film niti propovijed umotana u celuloid. Riječ je o sirovoj, ranoj zvučnoj drami koja se odvija u klaustrofobičnom prostoru odjela za osuđenike na smrt, snimljenoj prema uspješnoj kazališnoj predstavi Johna Wexleyja.
Njezina primarna namjera bila je šokirati tadašnju publiku prikazom brutalnosti zatvorskog sustava i preispitivanjem opravdanosti smrtne kazne, a ne vjerska pouka. Opširnije na Wikipedia
Radnja je izravna i bez prevelikog filozofiranja. Pratimo Richarda Waltersa, čovjeka koji u ćeliji čeka pogubljenje za ubojstvo koje, kako tvrdi, nije počinio. Okružen je ljudima koji su itekako krivi, a među njima glavnu riječ vodi John „Killer” Mears. Kako se Richardovo vrijeme bliži kraju, očaj među zatvorenicima raste do točke pucanja. Mears organizira brutalnu pobunu, zatvorenici preuzimaju kontrolu nad odjelom i uzimaju čuvare kao taoce. Od tog trenutka, film se pretvara u napeti triler o opsadi u kojem ljudski životi ne vrijede mnogo.
Gdje je u svemu tome kršćanska tematika i ima li je uopće? Odgovor je – ima, ali isključivo kroz kontekst vremena i institucija. U filmu se pojavljuje lik zatvorskog kapelana, oca O’Connora. On nije protagonist koji pokreće radnju, već figura u pozadini, dio protokola kroz koji svaki osuđenik mora proći prije nego što sjedne na „staru iskričavu”. Kroz njegov lik film dotiče motive pokajanja, molitve i ispovijedi u zadnjim trenucima života. Zanimljiv je i lik zatvorenika Jacksona koji u trenucima teške tjeskobe pjeva duhovnu pjesmu, tražeći utjehu u ideji o boljem svijetu nakon smrti. Međutim, film ne glorificira vjeru; on je prikazuje kao slamku spasa za ljude koji više nemaju apsolutno ništa na ovom svijetu.
Ako film promatramo s tehničke i dramaturške strane, njegove dobre i loše strane vrlo su jasno izražene.
Glavni adut filma je sirova, gotovo opipljiva napetost. Preston Foster u ulozi Mearsa pruža izvrsnu, energičnu izvedbu čovjeka koji nema što izgubiti. Atmosfera je mračna, teška i realistična za standarde 1930-ih godina. Film vrlo dobro prikazuje psihološki slom pojedinca pod pritiskom neizbježne smrti i tjera gledatelja na razmišljanje o tome koliko je ljudsko pravosuđe zapravo manjkavo i sklono pogreškama.
Najveća mana filma je njegova kazališna statičnost. Većina radnje odvija se u jednom hodniku, što nakon nekog vremena može postati monotono. Dijalozi su povremeno previše teatralni i ukočeni, što je boljka većine filmova iz tog ranog razdoblja zvučnog filma kada se Hollywood još prilagođavao novoj tehnologiji. Također, vjernicima bi mogao zasmetati moralni relativizam u drugom dijelu filma. Kada pobuna započne, granice između pravde i čistog nasilja se brišu, a likovi se vode isključivo nagonom za preživljavanje, ostavljajući po strani bilo kakve moralne ili duhovne vrijednosti o kojima se govorilo u prvom dijelu.
Na kraju, je li ovaj film za vjernike? Da, ali samo za one koji cijene filmsku povijest i žele vidjeti kako se kinematografija nekada bavila teškim društvenim temama. „The Last Mile” neće nikoga duhovno izgraditi niti ponuditi duboke teološke odgovore. To je povijesni dokument jednog vremena, napeta zatvorska drama koja vjeru prikazuje realno – kao utjehu u mraku ćelije, dok vani vlada surova ljudska stvarnost.
Odgovori